Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2132/22 (Općina Vlasenica)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Javna vlast
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2132/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-2132/22, rješavajući apelaciju Općine Vlasenica na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine –prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Općina Vlasenica protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 92 0 Rs 053490 21 Rev od 18. aprila 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Općina Vlasenica (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Bojana Duka Bubić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 10. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 92 0 Rs 053490 21 Rev od 18. aprila 2022. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 92 0 Rs 053490 20 Rsž od 16. decembra 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 92 0 Rs 053490 19 Rs od 6. aprila 2020. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 92 0 Rs 053490 19 Rs od 6. aprila 2020. godine, između ostalog, djelimično je usvojen tužiočev tužbeni zahtjev i utvrđeno da su nezakonita apelanticina rješenja od 25. decembra 2018. godine i 28. februara 2019. godine kojima je tužiocu otkazan ugovor o radu zbog smanjenog broja izvršilaca. Presudom je apelantica obavezana da tužioca vrati na rad, u protivnom, takvu odluku će zamijeniti ova presuda. Također je obavezana i da tužiocu isplati novčani iznos na ime regresa za 2018. godinu.
3. Navedeno je da je u postupku uzeta u obzir preporuka ombudsmena u kojoj je navedeno da je apelantica nezakonito postupala jer kriteriji iz odluke i način njihove primjene po kojima su radnici bodovani i na osnovu kojih su stjecali status neraspoređenog radnika nisu objektivno određeni jer je iz njih izostavljen kriterij koji se odnosi na godine radnog staža. U vezi s tim je navedeno da su godine staža jedan od osnovnih kriterija u svim propisima koji reguliraju pitanje ostvarivanja prava iz radnog odnosa. Utvrđeno je i da nakon što je tužilac stekao status neraspoređenog radnika, apelantica je primila 69 novih radnika, od čega veći broj sa srednjom stručnom spremom na radna mjesta koja zahtijevaju visoku stručnu spremu, a da pri tome tužiocu nije ponuđeno neko od tih radnih mjesta. Kako je utvrđeno da bi tužilac da je prilikom bodovanja uzet u obzir i kriterij godina radnog staža i da mu je ponuđeno novo radno mjesto koje je bilo na raspolaganju, ostao u radnom odnosu, tj. ne bi stekao status neraspoređenog radnika, to je utvrđena nezakonitost osporenih rješenja i apelantici naloženo da tužioca vrati na posao i uspostavi mu radno pravni status. U vezi s tim, navedeno je i da sama činjenica da su osporena rješenja poništena te apelantici naređeno da tužioca vrati na posao predstavlja, u suštini, otklanjanje eventualne diskriminacije, ako je ona uopće postojala.
4. Presudom Okružnog suda broj 92 0 Rs 053490 20 Rsž od 16. decembra 2020. godine odbijene su žalbe tužioca i apelantice i prvostepena presuda potvrđena osim u dijelu koji se odnosio na isplatu naknada plaća i doprinosa u kojem je prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 92 0 Rs 053490 21 Rev od 18. aprila 2022. godine tužiočeva revizija je odbijena a apelanticina odbačena zbog neispunjavanja uvjeta za izjavljivanje revizije propisanih Zakonom o parničnom postupku.
6. Apelantica se pozvala na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica u suštini ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima. Apelantica ističe da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo. Navodi da ničim nije dokazano da je zapošljavala radnike na radno mjesto na koje je mogla zaposliti tužioca, već da takvo šta ničim nije dokazano. Apelantica navodi da izvještaj porezne uprave o plaćenim dažbinama za zaposlene ne predstavlja dokaz da je nezakonito zapošljavala radnike. Također navodi i da je tužilac stekao status neraspoređenog radnika na zakonit način i u skladu s pravilima. Navodi i da u to vrijeme nije ni postojalo odgovarajuće radno mjesto na koje bi bilo moguće rasporediti tužioca.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti kršenje svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ta kršenja moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedeno kršenje ljudskih prava i sloboda moguće (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je apelantica nositeljica javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema dobro utvrđenoj praksi, državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-39/03od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Međutim, standardi koji se primjenjuju u odnosu na navedena prava su isti.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
13. Na osnovu činjenica koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelanticinih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne, jasne i relevantne razloge i obrazloženja kako o činjeničnim tako i o pravnim utvrđenjima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali zbog kojih je razloga tužiočev tužbeni zahtjev djelimično osnovan. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su ti sudovi, suprotno apelanticinim navodima, odluke zasnovali ne samo na izvještaju o broju zaposlenih kod apelantice u spornom periodu i broju novozaposlenih radnika u tom periodu nego i na relevantnim zakonskim odredbama iz oblasti radnih odnosa i preporuci ombudsmena. Stoga Ustavni sud smatra da takva utvrđenja i zaključci nisu proizvoljni. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u postupku pred redovnim sudovima koje su ti sudovi ispitali i jasno ukazali zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Također, apelantica ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovina na apelanticinu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozivala, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman