Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2282/22 (M. B.)

Odluka donesena 16. 04. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ništavost
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2282/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 04. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. aprila 2026. godine, u predmetu broj AP-2282/22, rješavajući apelaciju Milomira Boškovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milomira Boškovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 074069 19 Gž od 11. februara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milomir Bošković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Husein Salkanović, advokat iz Živinica, podnio je 17. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 P 074069 19 Gž od 11. februara 2022. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 P 074069 17 P od 18. februara 2019. godine.

Uvodne napomene

2. Rješenjem prvotuženikovog (JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo) pravnog prednika od 2. februara 1990. godine apelantovom predniku (apelantovom ocu) dodijeljen je na korištenje na neodređeno vrijeme stan u stambenoj zgradi u Živinicama. Tim rješenjem je određeno da se stavljanje stana na raspolaganje apelantovom ocu daje od momenta potpisivanja zapisnika o primopredaji stana sa SIZ Živinice s kojim će korisnik zaključiti ugovor o korištenju, a kojim će biti regulirana sva prava i obaveze o korištenju i upravljanju stanom.

3. Prvotuženikov pravni prednik podnio je Općini Živinice 30. januara 1991. godine zahtjev za iseljenje više lica bespravno useljenih u stanove u toj zgradi.

4. Rješenjem nadležnog organa uprave od 7. jula 1999. godine odbijen je zahtjev apelantove majke za vraćanje u posjed stana broj 6 u stambenoj zgradi u Živinicama (u daljnjem tekstu: sporni stan).

5. Prvotuženikov pravni prednik je rješenjem o dodjeli stana na trajno korištenje od 17. januara 2000. godine (u daljnjem tekstu: Rješenje) sporni stan dodijelio drugotuženom (M. M.) na korištenje.

6. Ugovor o korištenju spornog stana zaključili su 13. aprila 2000. godine nadležni organ uprave i drugotuženi kao nosilac stanarskog prava s obzirom na to da na tom stanu nije postojalo stečeno stanarsko pravo.

7. Ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: ugovor) zaključili su 28. augusta 2001. godine prvotuženikov pravni prednik kao prodavac, te drugotuženi i trećetužena (R. M.) kao kupci.

Osporene presude

8. Presudom Općinskog suda odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su ništavni rješenje i ugovor (vidi tač. 5. i 7. ove odluke), te da ne proizvode nikakvo pravno dejstvo počevši od zaključenja odnosno donošenja tih akata pa ubuduće. Općinski sud je u obrazloženju naveo da je članom 109. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da na ništavnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresirano lice. Nadalje, sud je naveo da apelant nije dokazao da je njegov otac zaključio ugovor o korištenju stana sa SIZ Živinice, tako da nije mogao steći stanarsko pravo na stanu u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima. Naime, tom odredbom je, između ostalog, propisano da stanarsko pravo građanin stječe danom zakonitog useljenja u stan, a zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta. Dakle, sud je obrazložio da je apelantov otac nezakonito i bez valjanog pravnog osnova uselio i koristio sporni stan u periodu od 1990. pa do 1994. godine. Shodno tome, istakao je da apelant iza preminulog oca u ostavinskom postupku nije mogao steći bilo kakva prava u odnosu na sporni stan, a posebno ne svojstvo nosioca stanarskog prava, koje nije imao ni njegov otac. Imajući u vidu da ni apelantov otac ni apelant nisu imali zaključen ugovor o korištenju stana, niti su koristili stan od 1994. godine pa do danas, sud je zaključio da apelant ne može biti zainteresirano lice koje je ovlašteno, u smislu člana 109. stav 1. ZOO-a, da podnese tužbu. Pri tome je sud ukazao da je rješenjem od 7. jula 1999. godine (vidi tačku 4. ove odluke) odbijen zahtjev apelantove majke za povrat spornog stana jer je utvrđeno da je njen suprug bespravno koristio sporni stan i da nije stekao svojstvo nosioca stanarskog prava.

9. Presudom Kantonalnog suda apelantova žalba je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda. Kantonalni sud je u obrazloženju ponovio činjenična i pravna utvrđenja prvostepenog suda, te ukazao da je prvostepena presuda pravilna, odnosno da u cijelosti zadovoljava standarde propisane Zakonom o parničnom postupku. Nadalje, naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da na spornom stanu nije stečeno stanarsko pravo. Naime, ukazao je da iz provedenih dokaza ne slijedi da se apelantov otac tokom 1990. godine po valjanom pravnom osnovu uselio u sporni stan, pa time ni da je apelantov otac na tom stanu stekao stanarsko pravo. Imajući to u vidu, sud je obrazložio da se apelant u smislu odredbe člana 109. ZOO-a stav 1. ne može smatrati ovlaštenim da podnese tužbu radi utvrđenja ništavnosti rješenja i ugovora (vidi tač. 5. i 7. ove odluke). Naime, naveo je da apelant svoj pravni interes nije mogao zasnovati na fotokopiji rješenja o dodjeli stana (vidi tačku 2. ove odluke) na kojem je prekrižen broj 9, a olovkom napisan broj 6 kao broj stana koji je dodijeljen prvotuženikovom pravnom predniku, a da nije dokazao da je prepravku broja stana izvršilo ovlašteno lice po valjanom pravnom osnovu. Pri tome je ukazao da je u postupku po zahtjevu prvotuženikovog pravnog prednika (vidi tačku 3. ove odluke) apelantov prednik izjavio da se u sporni stan uselio bez rješenja o dodjeli stana, a da on posjeduje rješenje o dodjeli stana u istoj zgradi, i to stana broj 9 u koji se uselio B. J. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, sud je naveo da čak i pod pretpostavkom da su rješenje o dodjeli spornog stana odnosno ugovor o kupoprodaji ništavni, to ne bi imalo nikakav pravno relevantan značaj za apelanta jer on nije dokazao postojanje valjanog pravnog osnova za ostvarenje bilo kakvih prava na spornom stanu. Također, sud je istakao da na drugačiji stav ne može biti od utjecaja apelantov žalbeni navod da je u rješenjima nadležnog organa uprave iz septembra 1994. godine navedeno da je nosilac stanarskog prava na spornom stanu apelantov otac i da je taj stan proglašen privremeno napuštenim, tim prije što je rješenjem nadležnog organa odbijen kao neosnovan zahtjev apelantove majke za povrat spornog stana.

10. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelant se pozvao na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama koje je iznio u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je naslijedio prava koja je imao njegov otac na spornom stanu i da su u njemu živjeli od septembra 1990. godine i da su na tom stanu imali stanarsko pravo jer u suprotnom njihov stan ne bi nikako mogao biti proglašen privremeno napuštenim. Zbog toga smatra da prvotuženikov pravni prednik nije mogao raspolagati spornim stanom, čime je učinio povredu člana 16. Zakona. Imajući u vidu navedeno, apelant ukazuje da se lako dolazi do zaključka da je on zainteresirano lice u smislu člana 109. stav 1. ZOO-a, te da je zbog propusta sudova da utvrde da je on aktivno legitimiran za podnošenje tužbe pogrešno primijenjena navedena odredba.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

15. Nadalje, apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Općinski sud i Kantonalni sud u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno obrazložio zašto apelantovi navodi, koje ponavlja i u apelaciji, nisu relevantni u konkretnom slučaju (vidi tačku 10. ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na dom i imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da su ta njegova prava došla u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud ta prava posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno iz člana 8. Evropske konvencije, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

17. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2282/22 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio