Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3486/22 (V. S. i drugi)

Odluka donesena 11. 06. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3486/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3486/22, rješavajući apelaciju Vinka Stojčića i Strahinje Šunjaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Vinko Stojčić i Strahinja Šunjak protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 79 0 I 002346 22 Rev od 18. maja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vinko Stojčić i Strahinja Šunjak (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kozarske Dubice, koje zastupa Slobodan Bulatović advokat iz Banjaluke, podnijeli su 6. septembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 79 0 I 002346 22 Rev od 18. maja 2022. godine. Uvodne napomene

2. „Volksbank“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: davalac kredita) i „Vrbica” d.o.o. Kozarska Dubica (u daljnjem tekstu: korisnik kredita) zaključili su ugovor o kreditu od 11. juna 2010. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o kreditu). Tim ugovorom korisnik kredita obavezao se da će do 26. februara 2011. godine vratiti kreditna sredstva na način preciziran ugovorom o kreditu. Apelanti su potpisali ugovor o solidarnom jemstvu od 11. juna 2010. godine, te su potpisali mjenice bez protesta.

3. Budući da korisnik kredita nije ispunjavao obaveze iz ugovora o kreditu, „Sberbank“ a.d. Banjaluka, kao pravni sljednik davaoca kredita, podnio je 16. oktobra 2014. godine prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave, mjenice protiv apelanata, Osnovnom sudu u Prijedoru. Taj sud je donio rješenje o izvršenju od 14. septembra 2016. godine kojim je određeno predloženo izvršenje.

4. Zaključkom Osnovnog suda u Prijedoru od 8. juna 2018. godine, povodom prigovora apelanata izjavljenog protiv navedenog rješenja o izvršenju, određeno je da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom i da će se postupak protiv apelanata nastaviti po pravilnima parničnog postupka.

Postupak okončan osporenom presudom

5. Presudom Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 79 0 I 002346 18 P od 12. septembra 2019. godine odbijen je tužiočev („Sberbank“ a.d. Banjaluka) tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu apelanti da mu, na ime vraćanja kredita, solidarno isplate novčani iznos preciziran u izreci presude. U obrazloženju, sud se pozvao na odredbe člana 372. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Navedenim odredbama propisano je da povremena potraživanja zastarijevaju za tri godine od svakog pojedinog davanja. Sud je zaključio da su sporna potraživanja zastarjela jer je tužba u konkretnom slučaju podnesena 16. oktobra 2014. godine, odnosno nakon proteka trogodišnjeg roka od dana dospijeća zadnjeg anuiteta 26. februara 2011. godine.

6. Presudom Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 79 0 I 002346 19 Gž od 19. novembra 2021. godine usvojena je tužiočeva žalba i prvostepena presuda je preinačena tako da su apelanti obavezani da tužiocu, na ime vraćanja kredita, isplate novčani iznos, sve pobliže označeno u izreci presude. U obrazloženju, sud je naveo da je tužilac dopisom od 29. oktobra 2012. godine obavijestio apelante da jednostrano raskida ugovor o kreditu, pa su sporna potraživanja upravo tada u cijelosti dospjela na naplatu. U vezi s tim, sud je istakao da su na taj način sporna potraživanja prestala imati karakter potraživanja povremenih davanja, pa se na konkretan slučaj više nisu mogle primijeniti odredbe člana 372. stav (1) ZOO. Sud je naveo da, shodno odredbama člana 371. ZOO (kojim je propisan opšti zastarni rok od deset godina), sporna potraživanja nisu zastarjela, pa je odlučio kao u dispozitivu.

7. Osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena je revizija apelanata.

8. U obrazloženju, sud je ukazao da je odredbama člana 6. ugovora o kreditu ugovoreno da će kreditna sredstva biti vraćena davaocu kredita do 26. februara 2011. godine. Međutim, sud je ukazao da ugovorom o kreditu nije ugovoreno da će se zbog neispunjenja obaveza u određenom roku ugovor smatrati raskinutim u smislu člana 125. stav (1) ZOO. Stoga, sud je naveo da ugovor o kreditu u konkretnom slučaju nije raskinut po sili zakona. Dalje, sud se pozvao na odredbe člana 126. ZOO kojim je, u suštini, propisano da, kad ispunjenje obaveze u određenom roku nije bitan sastojak ugovora, povjerilac zadržava pravo da i poslije proteka roka zahtjeva njeno ispunjenje ali da za to mora ostaviti dužniku naknadni primjereni rok. U vezi s tim, sud je naveo da taj rok ima karakter dopunskog roka, te da sama činjenica da je povjerilac ostavio dužniku naknadni rok ne znači da se opredijelio za raskid ugovora. Naime, da bi nastupio raskid ugovora povjerilac je dužan da bez odlaganja saopšti dužniku da odustaje od ugovora, odnosno da ugovor raskida (član 130. ZOO). U vezi s tim, sud je naveo da je tužilac, nakon što je protekao rok za uplatu svih dospjelih obaveza po ugovoru o kreditu, pozivom za iskup mjenice pozvao korisnika kredita i apelante na plaćanje duga. Dalje, da je tužilac 18. jula 2012. godine dostavio korisniku kredita i apelantima opomenu pred tužbu i poziv na plaćanje. Konačno, da je dopisom od 29. oktobra 2012. godine obavijestio korisnika kredita i apelante o jednostranom raskidu ugovora o kreditu. Stoga, sud je naveo da se u konkretnom slučaju ima smatrati da je ugovor o kreditu raskinut 29. oktobra 2012. godine i da su sporna potraživanja upravo tada u cijelosti dospjela na naplatu. Dalje, kako je obrazložio Vrhovni sud, pravilno je nižestepeni sud zaključio da sporna potraživanja nakon raskida ugovora o kreditu više nisu imala karakter potraživanja povremenih davanja, pa se više nije mogao primijeniti trogodišnji zastarni rok, već opšti zastarni rok propisan odredbama člana 371. ZOO. Prema tome, kako je tužilac 17. oktobra 2014. godine podnio prijedlog za izvršenje i tražio naplatu cjelokupnog potraživanja, nije nastupila zastarjelost spornih potraživanja. Osim toga, sud je ukazao na Pravno shvaćanje tog suda broj 118-0-

SuI-21-000 144 od 23. septembra 2021. godine, zauzeto na sjednici građanskog odjeljenja Vrhovnog suda. Navedeno pravno shvaćanje odnosi se na prigovor zastarjelosti potraživanja iz ugovora o kreditu u kojima je ugovorena anuitetna otplata kredita. Naime, prema tom pravnom shvaćanju, između ostalog, potraživanja davaoca kredita koja se odnose na vraćanje cjelokupnog duga, u slučaju kada je ugovor o kreditu raskinut zbog neplaćanja odnosno neurednog plaćanja anuiteta, zastarijevaju u roku iz člana 371. ZOO.

9. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da su Okružni i Vrhovni sud pri donošenju osporenih odluka pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističu da je ugovor o kreditu raskinut po sili zakona protekom ugovorenog roka za vraćanje kreditnih sredstava 26. februara 2011. godine. Dalje, navode da su sporna potraživanja imala karakter potraživanja povremenih davanja, pa, dovodeći to u vezu sa datumom podnošenja tužbe, smatraju da je protekao trogodišnji zastarni rok iz odredaba člana 372. stav (2) ZOO. Naime, apelanti smatraju da su se trebale primijeniti navedene odredbe ZOO, a ne odredbe člana 371. ZOO, te se u vezi s tim pozivaju na obrazloženje Osnovnog suda koje smatraju pravilnim.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. U odnosu na navode o povredi apelantovih prava, koji se u suštini odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Okružni sud u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, zbog čega se ne može reći da su utvrđenja tih sudova proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da su ti sudovi primijenili odredbe člana 371. ZOO jer je banka jednostrano raskinula ugovor o kreditu, kada su sporna potraživanja u cijelosti dospjela na naplatu, pa se na konkretan slučaj više nisu mogle primijeniti odredbe člana 372. stav (1) ZOO. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je u više odluka razmatrao pitanje zastare potraživanja u situaciji kada banka raskine ugovor o kreditu, odnosno kada banka ne raskine ugovor o kreditu, te primjene odredaba ZOO koje se odnose na zastaru. Tako je, na primjer, Ustavni sud u predmetu broj AP-911/17 ukazao da nije proizvoljan zaključak redovnih sudova da se primjenjuju odredbe člana 372. ZOO, a ne odredbe člana 371. navedenog zakona, jer banka nije jednostranom izjavom volje raskinula ugovor o kreditu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-597/17 od 15. juna 2017. godine, u odnosu na AP-911/17, tačka 8., dostupna na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3486/22 (V. S. i drugi) | Sudska praksa | Aktio