Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3992/22 (Opština Istočno Novo Sarajevo)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Javna vlast
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3992/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-3992/22, rješavajući apelaciju Opštine Istočno Novo Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Opštine Istočno Novo Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 0 Ps 008126 21 Rev od 2. avgust 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Opština Istočno Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, Sjedište zamjenika Istočno Sarajevo, podnijela je 21. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 61 0 Ps 008126 21 Rev od 2. avgusta 2022. godine. Uvodne napomene

2. Apelantkinjina pravna prednica (Opština Srpsko Novo Sarajevo), odlukom od 11. decembra 2000. godine, dodijelila je Gradu Srpsko Sarajevo (sada Grad Istočno Sarajevo) (u daljnjem tekstu: investitor) neizgrađeno građevinsko zemljište radi izgradnje sportsko-poslovnog centra.

3. Investitor i „Tempo Company“ d.o.o. Beograd, kao izvršilac posla, zaključili su ugovor o projektovanju i građenju sportsko-poslovnog centra od 27. oktobra 2001. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o projektovanju i građenju).

4. Ministarstvo za prostorno uređenje građevinarstvo i ekologiju (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je investitoru izdalo rješenje o odobrenju za gradnju od 25. novembra 2004. godine. U rješenju, određeno je da će se sportsko-poslovni centar izgraditi prema projektnoj dokumentaciji koju je izradio „Mašinprojekt kopring“ a.d. Beograd kojeg je angažovao „Tempo Company“ d.o.o. Beograd.

5. Komisija za utvrđivanje ugovorenih i izvedenih radova (u daljnjem tekstu: komisija), koju je formirao investitor, je u izvještaju od 1. juna 2006. godine navela da je „Tempo Company“ d.o.o. Beograd izveo radove prema ugovoru o projektovanju i građenju. U izvještaju je navedeno da je „Tempo Company“ d.o.o. Beograd, između ostalog, izgradio čeličnu krovnu konstrukciju sportske dvorane sa nosivom konstrukcijom, da je u cijelosti završen krovni pokrivač sportsko-poslovnog centra, te da je stepen završenosti navedenog objekta, po ugovoru o projektovanju i građenju, 59,38%.

6. Investitor i „Tempo Company“ d.o.o. Beograd zaključili su Sporazum o raskidu ugovora o projektovanju i građenju od 27. aprila 2007. godine (u daljnjem tekstu: sporazum o raskidu ugovora). Tim sporazumom strane su se sporazumjele da su izmirene sve ugovorne obaveze i da je izvršena primopredaja radova.

7. Ugovorom o prenosu prava raspolaganja sportsko-poslovnim centrom od 2. novembra 2007. godine investitor je prenio pravo raspolaganja sportsko-poslovnim centrom na apelantkinju. Osporeni postupak

8. Presudom Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 61 0 Ps 008126 15 Ps od 20. maja 2020. godine obavezani su „Tempo Company“ d.o.o. Beograd (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i „Mašinprojekt kopring“ a.d. Beograd (u daljnjem tekstu: trećetuženi), da apelantkinji, na ime naknade materijalne štete nastale rušenjem krovne konstrukcije sportsko-poslovnog centra, solidarno isplate novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama, sve kako je precizirano u izreci presude. Odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev u odnosu na „Kolos“ d.o.o. Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi). U obrazloženju, sud je naveo da je 4. februara 2012. godine, u vrijeme snježnih padavina, srušena čelična krovna konstrukcija na sportsko-poslovnom centru. U vezi s tim, sud je ukazao da je Institut za materijale i konstrukcije Građevinskog fakulteta u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Institut) sačinio elaborat od 5. aprila 2012. godine o uzrocima rušenja čelične krovne konstrukcije. Institut je u elaboratu naveo da je glavni uzrok rušenja krovne konstrukcije greška u projektu. Sud je naveo da drugotuženi i trećetuženi, prema stepenu završenih radova i činjenici da je tim radovima završena krovna konstrukcija i krovni pokrivač objekta, odgovaraju za konkretnu štetu po ugovoru o projektovanju i građenju, u smislu odredbe člana 630. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U vezi s tim, sud se pozvao na odredbe člana 644. ZOO i na odredbe člana 371. navedenog zakona. Sud je zaključio da je tužbom, koja je podnesena 2. februara 2015. godine, računajući od dana primopredaje radova prema sporazumu o raskidu ugovora (vidi, tačka 7. ove odluke) održan rok iz odredaba člana 371. ZOO.

9. Presudom Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 61 0 Ps 008126 20 Pž od 24. februara 2021. godine uvažene su žalbe drugotuženog i trećetuženog i prvostepena presuda je preinačena na način da je apelantkinjin tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. U obrazloženju, sud je naveo da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe člana 645. ZOO. U vezi s tim, ukazao je da je apelantkinja 4. februara 2012. godine saznala za urušavanje čelične konstrukcije, te da je iz elaborata Instituta od 5. aprila 2012. godine saznala da je razlog urušavanja greška u projektu krovne konstrukcije. Prema tome, kako je sud obrazložio, apelantkinja nije u roku od šest mjeseci, shodno odredbama člana 645. stav (1) ZOO, obavijestila drugotuženog i trećetuženog o nedostatku solidnosti građevine.

10. Osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantkinjina revizija. U obrazloženju, sud je ukazao na činjenična utvrđenja nižestepenih sudova, između ostalog, na izvještaj komisije od 1. juna 2006. godine (vidi tačka 5. ove odluke) i na sporazum o raskidu ugovora kojim su se strane iz sporazuma sporazumjele da je izvršena primopredaja radova. Dalje, sud je ukazao da je odredbama člana 644. ZOO propisano da izvođač i projektant odgovaraju za nedostatke u izradi građevine koji se tiču njene solidnosti, ukoliko bi se ti nedostaci pokazali za vrijeme od deset godina od predaje i prijema radova. Takođe, ukazao je da je prema odredbama člana 645. ZOO naručilac dužan da o takvim nedostacima obavijesti izvođača i projektanta u roku od šest mjeseci od kada je nedostatak ustanovio, inače gubi pravo da se pozove na taj nedostatak. Sud je naveo da se pod nedostatcima u izradi građevine koji se tiču njene solidnosti podrazumijevaju oni nedostaci koji se odnose na stabilnost građevine, odnosno stabilnost njenih konstruktivnih elemenata. U vezi s tim, sud je istakao da je krov građevine konstruktivni element građevine, pa rušenje krova predstavlja nedostatak koji se tiče solidnosti građevine.

11. Sud je naveo da se krov na sportsko-poslovnom centru srušio 4. februara 2012. godine, a da apelantkinja nakon toga, ali ni nakon što je u elaboratu od 5. aprila 2012. godine utvrđeno da je uzrok rušenja greška u projektu krovne konstrukcije, nije obavijestila drugotuženog i trećetuženog o konkretnom nedostatku solidnosti građevine. Sud je naveo da, prema tome, apelantkinja nakon rušenja krova nije u roku iz člana 645. ZOO obavijestila tužene o nedostatku solidnosti građevine, odnosno tuženi su o rušenju krova obaviješteni tek prijemom tužbe na odgovor u konkretnom postupku. Stoga, sud je zaključio da je apelantkinjin tužbeni zahtjev neosnovan. Pri tome, sud je ukazao da je odgovornost drugotuženog i trećetuženog ugovorna odgovornost za nedostatak solidnosti građevine, pa se u konkretnom slučaju primjenjuju uslovi i rokovi iz odredbi čl. 644. i 645. ZOO. Takođe, sud se pozvao i na odredbe člana 370. ZOO. Navedenim odredbama propisano je da se pravila o zastarjelosti ne primjenjuju u slučajevima kada su u zakonu određeni rokovi u kojima treba da se podigne tužba ili da se izvrši određena radnja pod prijetnjom gubitka prava. Imajući to u vidu, sud je zaključio da, suprotno apelantkinjinim tvrdnjama, u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbi o zastarjelosti potraživanja iz člana 371. ZOO, odnosno odredbi člana 376. ZOO.

12. Apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da su se u konkretnom slučaju jedino mogle primijeniti odredbe člana 644. ZOO u pogledu odgovornosti izvođača za nedostatke u izradi građevine koji se tiču njene solidnosti, ali ne i odredbe člana 645. ZOO. Naime, apelantkinja navodi da se ove odredbe nisu mogle primijeniti jer tuženi nisu završili radove na izgradnji sportsko-poslovnog centra, niti je izvršena primopredaja tih radova. Osim toga, apelantkinja smatra da je pravilno prvostepeni sud primijenio odredbe člana 371. ZOO kojim je propisan opšti zastarni rok od deset godina.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud primjećuje da je apelantkinja nosilac javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna preduzeća kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15., te AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28., objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenjivi standardi su isti.

15. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi i prilikom ispitivanja apelacija nosilaca javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

17. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da je taj sud, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama ZOO, dovoljno obrazložio da je apelantkinjin tužbeni zahtjev odbijen zbog toga što je apelantkinja izgubila pravo da se pozove na konkretan nedostatak jer je propustila da u roku od šest mjeseci obavijesti tužene o tome. U odnosu na apelantkinjine navode da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe člana 371. ZOO, Ustavni sud smatra da je navedeni prigovor Vrhovni sud, pozivajući se na odredbe člana 370. ZOO, dovoljno obrazložio, te da je zaključio da je on neosnovan. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da u predmetu broj AP-3614/09 Ustavni sud nije utvrdio proizvoljnost u odluci Vrhovnog suda koji je, primjenjujući odredbe člana 370. ZOO, zaključio da je tužba apelanata i ostalih tužitelja u smislu Zakona o radu neblagovremena, tako da se u tom slučaju ne primjenjuju odredbe ZOO o zastarjelosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3614/09 od 10. oktobra 2012. godine, dostupna na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud odgovorio na ostale apelantkinjine prigovore koje ona ponavlja i u apelaciji (vidi, tač. 10. i 11. ove odluke). Takođe, apelantkinja ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantkinjinog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantkinja se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

18. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantkinjini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3992/22 (Opština Istočno Novo Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio