Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4141/22 (V. V. i drugi)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nasljedstvo
- Građanski postupak
- Eksproprijacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Suvlasništvo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4141/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4141/22, rješavajući apelaciju Vukmira Vlašića i Vedrane Kevrić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vukmira Vlašića i Vedrane Kevrić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 254353 22 Rev od 19. aprila 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vukmir Vlašić i Vedrana Kevrić (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelantkinja, ili apelanti) iz Republike Hrvatske, koje zastupa Drago Reljić advokat iz Tuzle, podnijeli su 4. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 254353 22 Rev od 19. aprila 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 254353 19 Gž od 14. septembra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 254353 15 P od 28. avgusta 2019. godine.
Uvodne napomene
2. Rješenjem Gradske eksproprijacione komisije Narodnog odbora opštine Tuzla iz 1951. godine eksproprisana je parcela koja je bila vlasništvo prednika apelanata (J. H.). Eksproprisana parcela je cijepana, pa je od nje nastala, između ostalih, i parcela koja je upisana kao Opštenarodna imovina, Gradski narodni odbor Tuzla (u daljnjem tekstu: sporna parcela).
3. Dopunskim rješenjima o nasljeđivanju Općinskog suda od 27. oktobra 2006. godine i 22. marta 2011. godine, apelanti su proglašeni nasljednicima na zaostavštini svog prednika koju, između ostalog, čini sporna parcela, te su se, na osnovu tih rješenja, upisali kao suvlasnici na spornoj parceli.
Osporeni postupak
4. Presudom Općinskog suda, u dijelu koji apelanti osporavaju apelacijom, odbijen je njihov protivtužbeni zahtjev da se obaveže tužilac „Prerada i promet mlijeka“ d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: tužilac) da im preda u posjed i slobodno korištenje spornu parcelu, nakon što o svom trošku ukloni sve bespravno podignute objekte na toj parceli.
5. Presudom Kantonalnog suda, u relevantnom dijelu, prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju, sud se pozvao na odredbe člana 127. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP). Navedenim odredbama, između ostalog, propisano je da vlasnik stvari, da bi ostvario pravo na povrat te stvari, mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo. U vezi s tim, sud je naveo da apelanti nisu dokazali da su ispunjeni uslovi propisani navedenim odredbama ZSP. Naime, sud je ukazao da apelanti, u smislu odredaba člana 2. Zakona o nasljeđivanju (u daljnjem tekstu: ZN), nisu mogli steći pravo suvlasništva na spornoj parceli budući da je rješenjem o eksproprijaciji prestalo pravo vlasništva njihovog prednika na toj parceli. Stoga, sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da je njihov zahtjev za predaju u posjed sporne parcele neosnovan jer su apelanti samo formalno upisani kao suvlasnici sporne parcele.
6. Presudom Vrhovnog suda odbijena je revizija apelanata.
7. U obrazloženju, sud je naveo da je rješenje o eksproprijaciji (vidi tačku 2. ove odluke) valjan pravni akt po kojem je od prednika apelanata uz naknadu izuzeta parcela čijim cijepanjem je nastala sporna parcela. Sud je naveo da je na osnovu toga predniku apelanata prestalo pravo vlasništva na predmetu eksproprijacije. Stoga, dopunska rješenja o nasljeđivanju prema kojima su apelanti naslijedili spornu parcelu od svog prednika, u smislu odredaba člana 2. ZN, ne proizvode pravno dejstvo u pogledu sticanja prava vlasništva apelanata. Navedenim odredbama propisano je da se nasljeđivati mogu stvari i prava koja pripadaju fizičkim licima, osim onoga što se ne može naslijediti zbog svoje pravne prirode ili po zakonu. Osim toga, sud je naveo da se u vrijeme kada je doneseno rješenje u eksproprijaciji na području Bosne i Hercegovine primjenjivao Zakon o zemljišnim knjigama od 18. maja 1930. godine. Sud je istakao da se, shodno navedenom zakonu, obaveza uknjižbe u zemljišne knjige (princip konstitutivnosti upisa) odnosila samo na sticanje prava vlasništva na osnovu pravnog posla. Stoga, sud je naveo da, suprotno navodima apelanata, to što je u zemljišnoj knjizi izostala promjena prava vlasništva na spornoj parceli, a nakon što je ta parcela izuzeta i cijepana, nije uticalo na to da je prednik apelanata prestao biti vlasnik sporne parcele. Prema tome, sud je naveo da sporna parcela nije mogla biti predmet zaostavštine prednika apelanata, pa apelanti osnovom naslijeđa nisu mogli steći pravo suvlasništva na toj parceli. Stoga, sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi, u smislu odredaba člana 127. ZSP, odbili protivtužbeni zahtjev apelanata za predaju u posjed sporne parcele.
8. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističu da su oni u zemljišnim knjigama upisani kao vlasnici sporne parcele, te da nikada, nakon što je sporna parcela izuzeta i cijepana, u zemljišnim knjigama ta promjena nije provedena. Zbog toga, apelanti smatraju da sudovi nisu mogli odbiti njihov protivtužbeni zahtjev. Takođe, apelanti navode da sudovi nisu naveli bilo koju odredbu zakona na koju se pozivaju, te smatraju da je takvo obrazloženje i primjena materijalnog prava u konkretnom slučaju paušalna i proizvoljna.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. U odnosu na navode o povredi prava apelanata, koji se u suštini odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, zbog čega se ne može reći da su utvrđenja tih sudova proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da su ti sudovi, pozivajući se na odredbe člana 127. ZSP u vezi sa članom 2. ZN, dovoljno obrazložili da je protivtužbeni zahtjev apelanata neosnovan. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odgovorio na prigovore koje apelanti ponavljaju i u apelaciji. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
13. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman