Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-548/22 (E.M.)
Odluka donesena 15. 12. 2025.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-548/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 12. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-548/22, rješavajući apelaciju E. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija E. M. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 233995 21 Gž od 11. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. E. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Olova, kojeg zastupa Tarik Lemeš advokat iz Visokog, podnio je 11. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 233995 21 Gž od 11. novembra 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 233995 12 P od 5. januara 2021. godine apelant i S.G. (u daljnjem tekstu: drugotuženi) su obavezani da mikrokreditnoj fondaciji „Sunrise“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužilac) isplate mjenični dug i troškove postupka (stav I). Tužbeni zahtjev je odbijen preko dosuđenog iznosa (stav II). U obrazloženju sud je utvrdio da je R. B. (u daljnjem tekstu: korisnik kredita) zaključio sa tužiocem ugovor o kreditu od 23. januara 2009. godine, koji nije uredno otplatio. Radi osiguravanja tužiočevog potraživanja korisnik kredita mu je izdao mjenicu, koju je kao avalista potpisao i apelant, dok je drugotuženi izdao tužiocu drugu mjenicu kao trasant. Slijedom navedenog, sud je obavezao apelanta i drugotuženog da tužiocu isplate dug u visini utvrđenoj na osnovu tužiočevog obračuna ukupnog duga kredita, primjenom odredaba Zakona o mjenici.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 233995 21 Gž od 11. novembra 2021. godine apelantova žalba je uvažena i prvostepena presuda je preinačena „tako da se tužbeni zahtjev tužitelja sa zahtjevom za naknadu troškova postupka (sadržan u stavu prvom izreke) u odnosu na [apelanta] odbija u cijelosti“. Tužilac je obavezan da apelantu nadoknadi troškove postupka. U obrazloženju sud je naveo da tužilac nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva. U vezi s tim je istakao da obračun ukupnog duga kredita predstavlja tužiočevu privatnu ispravu, te da ne sadrži parametre niti metodologiju na osnovu kojih bi visina duga mogla biti utvrđena. Osim toga, sud je naglasio da je tužilac u postupku preinačio tužbu i obavezu tuženih zasnivao na ugovoru o kreditu i odredbama Zakona o obligacionim odnosima, a ne na mjenicama. Slijedom navedenog je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev u odnosu na apelanta. S obzirom to da je apelant uspio sa izjavljenom žalbom, Kantonalni sud je obavezao tužitelja da mu nadoknadi troškove sastava žalbe.
4. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni iz člana 13. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelant navodi da je drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu samo u odnosu na troškove postupka, dok omaškom u izreci presude nije odlučio o meritumu stvari.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
7. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i imovinu odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
8. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, suprotno apelantovim navodima, osporenom presudom odlučio i o glavnoj stvari i o troškovima postupka. Naime, iz izreke drugostepene presude nesporno proizlazi da je tužbeni zahtjev sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u odnosu na apelanta odbijen u cijelosti, što proizlazi i iz obrazloženja presude. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da to nedvojbeno proizlazi i iz izreke i obrazloženja osporene presude kojom je tužitelj obavezan da apelantu nadoknadi troškove postupka s obzirom na to da je apelant uspio sa izjavljenom žalbom. Stoga Ustavni sud apelantove navode da je drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu samo u odnosu na troškove postupka smatra prima facie neosnovanim. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
9. Konačno, apelant smatra da je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Iako to nije eksplicitno naveo, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant koristio pravni lijek – žalbu protiv prvostepene presude i da je ta žalba usvojena i prvostepena presuda preinačena u njegovu korist, kako je to već obrazloženo. Stoga Ustavni sud smatra prima facie neosnovanim apelantove navode o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman