Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2112/22 (I. R.)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Materijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2112/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednica Valerija Galić i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. ožujka 2026. godine, u predmetu broj AP-2112/22, rješavajući apelaciju Ivice Ravića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivice Ravića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 044017 22 Rev od 24. ožujka 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivica Ravić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Hrvoje Galić, odvjetnik iz Širokog Brijega, podnio je 7. lipnja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 P 044017 22 Rev od 24. ožujka 2022. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) donesenom u ponovnom postupku obvezan je apelant da Z. V. (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime naknade materijalne štete na vozilu i troškova pribavljanja policijskog zapisnika isplati novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, precizirano u izreci presude (stavak I). Obvezan je tužitelj da apelantu na ime naknade materijalne štete zbog smrti životinje i na ime izmakle dobiti isplati novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, preciziran u izreci presude (stavak II). Odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja i apelantovog protutužbenog zahtjeva preko dosuđenih iznosa.

3. Općinski sud je u obrazloženju ukazao da je neutemeljen apelantov prigovor nedostatka aktivne legitimacije. U svezi s tim, naveo je da iz notarski obrađenog rješenja o nasljeđivanju od 9. prosinca 2016. godine proizlazi da je tužitelj naslijedio vozilo na kojem je nastala materijalna šteta u prometnoj nezgodi koja se dogodila 24. srpnja 2016. godine. Naime, sud je naveo da je tužitelj, vozeći regionalnim putem u noćnim satima, naišao na stado apelantovih životinja koje su prelazile taj put, te da je svojim vozilom ostvario kontakt sa više životinja, od kojih je jedna smrtno stradala. Sud je naveo da iz zapisnika o uviđaju Policijske stanice Čitluk od 4. kolovoza 2016. godine i iz izjave policajca koji je izvršio uviđaj proizlazi da je na toj dionici puta dozvoljena brzina 80 km/h s obzirom na to da ne postoji prometni znak ograničenja brzine. Međutim, sud je dalje ukazao da je iz dopisa Javne ustanove Ceste Zapadnohercegovačkog kantona (u daljnjem tekstu: JU Ceste) od 3. i 10. srpnja 2017. godine proizlazi da na toj dionici puta postoje prometni znakovi „životinje na putu“, „dvostruki zavoj“, „ograničenja brzine 40 km/h“ i „divljač na putu“, te da je opisano stanje prometnih znakova bilo isto i na dan prometne nezgode. Također je ukazao da iz nalaza vještaka prometne struke, između ostalog, slijedi da je na poleđini svih prometnih znakova navedeno da su proizvedeni u kolovozu 2016. godine. Dalje, sud je ukazao na sadržaj odredaba Zakona o obligacijskim odnosima (čl. 154., 155., 173., 174. i 177., u daljnjem tekstu: ZOO). U svezi s tim, naveo je da je životinja bez nadzora na javnom putu bez sumnje opasna stvar, te da je apelant kao vlasnik životinje odgovoran za naknadu štete na vozilu. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da se životinja kretala na javnom putu bez goniča stoke, dakle suprotno odredbama članka 104. stavak 3. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama u BiH. Međutim, sud je zaključio da postoji i tužiteljeva odgovornost u konkretnom slučaju zbog neprilagođene brzine na putu na kojem su postojali prometni znakovi „ograničenja brzine od 40 km/h“ i „životinje na putu“. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da je doprinos tužitelja i apelanta u nastaloj šteti po 50 %.

4. Presudom Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 044017 20 Gž 2 od 27. listopada 2021. godine uvažena je žalba tužitelja i prvostupanjska presuda preinačena tako što je usvojen u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja i apelant obvezan da tužitelju na ime materijalne štete na vozilu i troškova pribavljanja policijskih zapisnika isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te je odbijen apelantov protutužbeni zahtjev. Apelantova žalba je odbijena kao neutemeljena. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da se prometna nezgoda dogodila u noćnim satima izvan naseljenog mjesta. Dalje je ukazao na datum proizvodnje prometnih znakova (kolovoz 2016. godine), zatečenih na ponovnom uviđaju, a da se prometna nezgoda dogodila 24. srpnja 2016. godine. Zatim je ukazao da iz zapisnika o uviđaju od 4. kolovoza 2016. godine i iskaza policajca koja je radio uviđaj proizlazi da na dijelu prometnice iz pravca kojim se kretao tužitelj u vrijeme prometne nezgode nije bilo znaka ograničenja brzine niti znaka „životinje na putu“, zbog čega vrijedi ograničenje brzine od 80 km/h (članak 45. stavak 3. točka c. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama u BiH). Dalje je naveo da životinja bez nadzora goniča stoke u noćnim uvjetima na cesti nesumnjivo predstavlja opasnu stvar u smislu članka 173. ZOO-a i da se životinja kretala cestom suprotno članku 104. stavak 3. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama u BiH. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da je apelant isključivo odgovoran za prometnu nezgodu u smislu odredbe članka 174. ZOO-a.

5. Presudom Vrhovnog suda apelantova revizija u dijelu odluke po tužbenom zahtjevu je odbačena, a odbijena u dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu. Vrhovni sud je u obrazloženju ponovio činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog i drugostupanjskog suda. Zatim je naveo da je drugostupanjski sud dao jasne i potpune razloge kada je zaključio da nisu ostvarene materijalnopravne pretpostavke iz kojih proizlazi utemeljenost apelantovog protutužbenog zahtjeva u pobijanom dijelu, koje u cijelosti prihvata i ovaj sud. Osim toga, sud je istaknuo da apelant, u odnosu na svoje tvrdnje o pogrešnom zaključku drugostepenog suda glede njegovog stoprocentnog doprinosa prometnoj nezgodi iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza na način da iznosi drugačije činjenično stanje iz kojeg izvodi svoj činjenični zaključak.

6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant, u biti, ponavlja navode koje je iznosio i tijekom postupka u odnosu na prigovor aktivne legitimacije jer tužitelj nije bio vlasnik vozila u trenutku nezgode, te utvrđenog činjeničnog stanja u pogledu postojanja prometnih znakova na dionici puta na dan kada se desila prometna nezgoda. U svezi s tim, apelant ističe da je Kantonalni sud proizvoljno ocijenio dokaze te izveo pogrešan zaključak glede njegovog stoprocentnog doprinosa prometnoj nezgodi. Također navodi da sudovi nisu prihvatili kao dokaz dopis JU Ceste od 3. i 10. srpnja 2017. godine koja je jedina ovlaštena institucija za vođenje evidencije o postojanju prometne signalizacije na određenoj dionici puta.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

8. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

9. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43. i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

12. Na temelju činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da se apelantovi prigovori u biti odnose na traženje da Ustavni sud postupa kao sud „četvrte instance“ što, kako je već navedeno, nije njegov zadatak. Osim toga, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

13. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, ali nije eksplicitno naveo u svezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje tog prava. Međutim, iz apelacija se može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u svezu s pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neutemeljeni, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i apelantovi navodi o povredi prava na učinkovit pravni lijek u svezi s navedenim pravom očigledno (prima facie ) neutemeljeni (vidi Europski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. svibnja 2008. godine, toč. 81. i 82., predstavka broj 22893/05 i Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. ožujka 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-

2511/09 od 6. prosinca 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

15. Imajući u vidu sve navedeno te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

16. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2112/22 (I. R.) | Sudska praksa | Aktio