Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1592/22 (I. Š.)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1592/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-1592/22, rješavajući apelaciju Izudina Šahovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Izudina Šahovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 55 0 P 001144 21 Rev od 2. februara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Izudin Šahović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Kebo & Guzin, Semir Guzin, advokat iz Mostara, podnio je 5. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 55 0 P 001144 21 Rev od 2. februara 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 55 0 P 001144 20 Gž od 4. marta 2021. godine i Presude Općinskog suda u Čitluku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 55 0 P 001144 17 P od 12. marta 2020. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 55 0 P 001144 17 P od 12. marta 2020. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu R. G. K. (u daljnjem tekstu: tužena) isplati novčani iznos od 117.349,80 KM. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je u postupku pred tim sudom utvrđeno da su A. M., M. M. i G. M. L. (u daljnjem tekstu: prednik tužene) i apelant 18. novembra 2011. godine zaključili ugovor o posredničkim poslovima. Općinski sud je naveo da iz navedenog ugovora proizlazi da je apelant za drugu ugovornu stranu pronašao kupca za zaključenje ugovora o kupoprodaji hotela u njihovom suvlasništvu, dok se druga ugovorna strana obavezala da apelantu isplati proviziju nakon što ugovor o kupoprodaji bude zaključen, te isplaćena kupoprodajna cijena. Također, tokom postupka nije bilo sporno da ugovor o kupoprodaji hotela nije zaključen s kupcem kojeg je apelant doveo u vezu sa suvlasnicima hotela. Nadalje, utvrđeno je da prednik tužene nije potpisao ugovor o posredničkim poslovima, ali da je notarski obrađenom i ovjerenom ispravom priznao dug za posredovanje u prodaji hotela u iznosu od 60.000,00 KM, te se obavezao da plati taj iznos nakon prijema dokaza o uplati kupoprodajne cijene. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da ugovor o kupoprodaji hotela nije zaključen, te da apelant nema pravo na isplatu provizije u smislu odredbe člana 813. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

3. Presudom Kantonalnog suda broj 55 0 P 001144 20 Gž od 4. marta 2021. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je odredbom člana 813. ZOO-a propisano da ugovorom o posredovanju posrednik nastoji dovesti u vezu s nalogodavcem lice koje bi s njim pregovaralo o zaključenju ugovora, dok se nalogodavac obavezuje da mu za to plati određenu naknadu. Također, ukazao je da je odredbom člana 823. ZOO-a propisano da posrednik stječe pravo na naknadu u trenutku zaključenja ugovora za koji je posredovao ukoliko nešto drugo nije ugovoreno. U vezi s tim, ukazao je da ugovor o kupoprodaji hotela nije zaključen, dok ugovorom o posredovanju nije izričito ugovoreno da posrednik ima pravo na naknadu i u slučaju da posredovanje ostane bez rezultata u smislu odredbe člana 814. ZOO-a. S obzirom na to, Kantonalni sud je ukazao da apelant nema pravo na isplatu naknade ugovorene ugovorom o posredovanju. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da apelant nije dokazao čijom krivicom nije zaključen ugovor o kupoprodaji odnosno visinu eventualne štete koju je on pretrpio u vezi s posredovanjem u pregovaranju u smislu odredbe člana 126. Zakona o parničnom postupku.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 55 0 P 001144 21 Rev od 2. februara 2022. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je prednik tužene u notarski obrađenoj ispravi izjavio da je spreman da apelantu plati proviziju za posredovanje uz prethodni prijem dokaza o relevantnoj uplati odnosno po zaključenju kupoprodajnog ugovora i isplati kupoprodajne cijene, kako je to ugovoreno i ugovorom o posredovanju. S obzirom na to, Vrhovni sud je u obrazložio da bi apelant, imajući u vidu sadržaj odredbi ugovora o posredovanju i notarski obrađene izjave, pravo na isplatu ugovorene naknade stekao tek nakon zaključenja kupoprodajnog ugovora i isplate kupoprodajne cijene. Također, Vrhovni sud je ukazao da posrednik ima pravo na naknadu i u slučaju neuspjelog posredovanja samo ukoliko je to ugovoreno, te da se taj ugovor u tom slučaju cijeni prema odredbama koje važe za ugovor o djelu u smislu odredbe člana 814. ZOO-a. Imajući u vidu da ugovorom o posredovanju nije ugovoreno da apelant ima pravo na naknadu nezavisno od rezultata njegovog posredovanja, Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su odbili isplatu naknade nezavisno od rezultata njegovog rada.

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je pronašao kupca za kupovinu hotela te da je time ispunio svoju ugovornu obavezu. Pri tome, apelant ističe da je isključivo tužena kriva za to što nije zaključen ugovor o kupoprodaji s kupcem kojeg je apelant pronašao, te da ima pravo na isplatu provizije. Apelant smatra da ima pravo na isplatu ugovorene naknade u smislu odredbe člana 814. ZOO-a. Konačno, apelant ukazuje da osporene odluke ne zadovoljavaju standard obrazložene odluke.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su Kantonalni sud i Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim prigovorima, koje on ponavlja i u apelaciji, dali dovoljne i jasne razloge o njihovoj neosnovanosti (vidi tač. 3. i 4. ove oduke). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1592/22 (I. Š.) | Sudska praksa | Aktio