Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1905/22 (M.N.)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1905/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-1905/22, rješavajući apelaciju M. N., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. N. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 18 0 P 041906 21 Rev od 17. februara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. N. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bužima, kojeg zastupa Šerif Nadarević, advokat iz Cazina, podnio je 27. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 18 0 P 041906 21 Rev od 17. februara 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 P 041906 21 Gž 2 od 19. augusta 2021. godine.
Uvodne napomene
2. Rješenjem Općine Bužim od 27. maja 2013. godine (u daljnjem tekstu: sporno rješenje) apelant je raspoređen s radnog mjesta pomoćnika općinskog načelnika za prostorno uređenje i geodetskopravne poslove na radno mjesto stručnog savjetnika za urbanizam i građenje, čime je svrstan u nižu kategoriju složenosti poslova, te su mu umanjeni osnovica i koeficijent plaće.a)Postupak okončan presudom Kantonalnog suda od 16. juna 2017. godine
3. Presudom Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 18 0 P 023427 13 P od 28. oktobra 2016. godine utvrđeno je da je Općina Bužim donošenjem spornog rješenja izvršila diskriminaciju prema apelantu i povrijedila njegovo pravo na jednako postupanje jer je druge zaposlenike koji su obavljali poslove pomoćnika načelnika rasporedila na radna mjesta šefova službi. Osim toga, utvrđeno je da je Općina Bužim propustila na vrijeme donijeti rješenje o isplati jubilarne nagrade i da je smijenila apelanta s pozicije člana Općinskog štaba Civilne zaštite Općine Bužim i Komisije za procjenu nekretnina. Općini Bužim je zabranjeno da i dalje preduzima navedene radnje kojima se apelant dovodi u nepovoljniji položaj od ostalih, te joj je naloženo da apelantu isplati naknadu nematerijalne štete i određeni iznos na ime naknade troškova postupka, dok je odbijen tužbeni zahtjev u preostalom dijelu na ime tih naknada. Istom presudom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da ga Općina Bužim rasporedi na radno mjesto šefa Službe za prostorno uređenje, geodetske i imovinskopravne poslove (u daljnjem tekstu: šef Službe) u skladu s važećim Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta.
4. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu kojom je tu presudu pobijao u dijelu naknade nematerijalne štete i troškova parničnog postupka.
5. Presudom Kantonalnog suda od 16. juna 2017. godine apelantova žalba je djelomično uvažena, te je prvostepena presuda preinačena tako da je Općina Bužim obavezana da apelantu na ime naknade nematerijalne štete i troškova postupka, pored već dosuđenih, isplati određene novčane iznose.b)Postupak okončan presudom Kantonalnog suda od 21. marta 2017. godine
6. U postupku okončanom presudom Kantonalnog suda od 21. marta 2017. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je sporno rješenje nezakonito i da mu pripada razlika plaća i naknada za period od 1. novembra 2013. do 31. januara 2017. godine.c)Postupak u kojem su donesene osporene odluke
7. Presudom Općinskog suda, u ponovnom postupku, Općina Bužim (u daljnjem tekstu: tužena) obavezana je da apelantu na ime naknade materijalne štete isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom. Općinski sud je u obrazloženju presude ukazao na odredbu člana 12. stav 1. tač. a), b) i c) Zakona o zabrani diskriminacije, te istakao da u skladu s navedenom odredbom apelant ima pravo potraživati naknadu materijalne štete po osnovu utvrđene diskriminacije. Dalje je ukazao na sadržaj odredaba čl. 154. 155, 158, 185., 186, 189. i 190. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Sud je istakao da apelant tužbenim zahtjevom potražuje štetu koja se ogleda u razlici plaća radnog mjesta pomoćnika načelnika i radnog mjesta stručnog savjetnika, te štetu zbog činjenice da je smijenjen s pozicija člana Općinskog štaba i Komisije. Dalje je ukazao da je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrdio koje prihode bi apelant ostvario po redovnom toku stvari, odnosno da je ostao na prijašnjem radnom mjestu i na pozicijama s kojih je smijenjen. Sud je istakao da zbog diskriminatornog postupanja tužene do toga nije došlo, te da apelant ima pravo na naknadu pretrpljene materijalne štete. U konačnici, istakao je da tužena nije dokazala da bi u svakom slučaju došlo do apelantove smjene sa svih pozicija.
8. Presudom Kantonalnog suda uvažena je žalba tužene te je prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je u obrazloženju ukazao na sadržaj odredbe člana 154. stav 1. ZOO-a (ko drugome prouzrokuje štetu, dužan ju je nadoknadi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice), te istakao da navedena odredba izričito ne predviđa protivpravnost kao jednu od pretpostavki odštetne odgovornosti. Međutim, sud je ukazao da iz drugih odredaba ZOO-a proizlazi da se za odgovornost za štetu traži da ponašanje štetnika bude protivpravno. Sud je dalje ukazao da je u ranijem postupku odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi nezakonitost spornog rješenja. Pri tome je istakao da je sporno rješenje donio nadležni organ, u okviru ovlaštenja datih internim pravilnikom i zakonom. Imajući to u vidu, sud je zaključio da u radnjama tužene nema protivpravnosti koja bi predstavljala pretpostavku odštetne odgovornosti.
9. Presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da bi neka osoba ostvarila pravo na naknadu štete mora biti prethodno ispunjen opći uvjet, tj. da je presudom utvrđeno postojanje diskriminacije. Osim toga, sud je ukazao da se poseban uvjet za ostvarenje reparacijskog zahtjeva odnosi na obavezu tužioca da dokaže postojanje i visinu štete – izgubljene dobiti, odnosno stvarnu štetu koju je pretrpio, pri čemu se uzima u obzir samo dobitak koji se osnovano mogao očekivati prema redovnom toku stvari ili posebnim okolnostima. Međutim, istakao je da utvrđena diskriminacija ne vodi uvijek i pravu diskriminiranog na naknadu materijalne štete, te da je u konkretnom slučaju utvrđena diskriminacija imala za posljedicu samo pretrpljenu nematerijalnu štetu, koja je apelantu već dosuđena. Sud je ukazao da je drugostepeni sud pravilno primijenio pravilo o teretu dokazivanja (član 15. Zakona o zabrani diskriminacije), te iz provedenih dokaza pravilno ocijenio da apelantu ne pripada pravo na naknadu materijalne štete. Naime, ukazao je da apelant u postupku utvrđivanja diskriminacije nije pobijao odluku kojom je odbijen njegov zahtjev da ga tužena rasporedi na radno mjesto šefa Službe (vidi tač. 3–5. ove odluke). Pored toga, ukazao je da apelant nije uspio u radnom sporu u kojem je tražio da se utvrdi nezakonitost spornog rješenja, na kojem zasniva zahtjev za naknadu štete (vidi tačku 6. ove odluke). Sud je ukazao i da u slučaju da je apelantu pripadalo pravo na naknadu materijalne štete ona ne bi mogla predstavljati razliku između radnog mjesta pomoćnika načelnika i stručnog savjetnika, nego negativnu razliku plaće radnih mjesta šefa Službe i stručnog savjetnika. U konačnici, sud je istakao i da je drugostepeni sud ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja, kao i da obrazloženje presude sadrži sve elemente predviđene odredbom člana 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku.
10. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na pristup sudu, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Također, ukazuje i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ukazuje da ga je tužena rasporedila na radno mjesto stručnog savjetnika, svrstavši ga u nižu kategoriju složenosti poslova, te mu umanjila osnovicu i koeficijent plaće, čime je povrijeđeno njegovo pravo na jednako postupanje. Apelant smatra da je degradacijom nesporno trpio štetu i da su navedene radnje tužene protivpravne. Dalje ističe da redovni sudovi o tome nisu dali pravilne i na zakonu zasnovane razloge, te da su materijalno pravo primijenili na njegovu štetu. Osim toga, ukazuje da redovni sudovi nisu dali ni jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, pri čemu ukazuje da osporene odluke ne zadovoljavaju standarde prava na obrazloženu odluku.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
15. Ustavni sud uočava da apelant u apelaciji paušalno navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, odnosno da te navode nije posebno obrazlagao, pa se Ustavni sud neće upuštati u njihovu ocjenu.
16. Ustavni sud dalje ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose, u suštini, na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
17. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, Ustavni sud zapaža da je u drugom postupku utvrđeno da je tužena izvršila diskriminaciju prema apelantu i povrijedila pravo na jednako postupanje jer je druge zaposlenike koji su obavljali poslove pomoćnika načelnika rasporedila na radna mjesta šefova službi, a apelanta na radno mjesto stručnog savjetnika za urbanizam i građenje. U tom postupku apelantu je dosuđen određeni novčani iznos na ime naknade nematerijalne štete. Pored toga, odbijen je njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio da ga tužena rasporedi na radno mjesto šefa Službe, ali u tom dijelu odluku redovnog suda apelant nije pobijao. Ustavni sud dalje zapaža da je u postupku utvrđeno da apelant nije uspio u radnom sporu u kojem je tražio da se utvrdi nezakonitost spornog rješenja, a na kojem zasniva zahtjev za naknadu štete u konkretnom postupku. Imajući u vidu navedeno, kao i sadržaj odredbe člana 15. Zakona o zabrani diskriminacije, Ustavni sud ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u zaključku Vrhovnog i Kantonalnog suda da iz provedenih dokaza proizlazi da apelantu ne pripada pravo na naknadu materijalne štete. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, nasuprot apelantovim navodima, jasno i detaljno obrazložio zaključak da u radnjama tužene nema protivpravnosti koja bi predstavljala pretpostavku odštetne odgovornosti (vidi činjenični dio ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu.
18. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje tog prava, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s navedenim pravom očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Evropski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. maja 2008. godine, tač. 81. i 82, predstavka broj 22893/05, Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. marta 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-
2511/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
19. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
20. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u konkretnom postupku diskriminiran po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, Ustavni sud te navode neće razmatrati.
21. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman