Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1041/22 (M. N.)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1041/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-1041/22, rješavajući apelaciju Muhameda Nurkanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muhameda Nurkanovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 311408 21 Kž od 23. jula 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Muhamed Nurkanović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Emir Suljagić, advokat iz Srebrenika, podnio je 21. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 311408 21 Kž od 23. jula 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 311408 17 K od 20. novembra 2020. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u presudi počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ). Apelantu je izrečena uvjetna osuda, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno određeno da se ta kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine po pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo. Istom su presudom oštećeni radnici pravne osobe „Remontmontaža“ d.d. Tuzla s imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnični postupak.
3. Osporenom presudom Kantonalnog suda odbijena je žalba apelantovog branitelja. Istom je presudom usvojena žalba Kantonalnog tužiteljstva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) pa je prvostepena presuda preinačena u odluci o krivičnopravnoj sankciji tako što je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
4. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode da prilikom donošenja zaključka da li je apelant imao svojstvo odgovorne osobe u vrijeme izvršenja djela za koje je optužen sud nije dao razloge u odnosu na značaj pravosnažne presude Općinskog suda u Tuzli, donesene u parničnom postupku, kojom je utvrđen datum prestanka radnog odnosa apelantu. Sud se, u tom pogledu, pozvao na odredbe člana 20. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP). U stavu 2. tog člana je propisano da ako je o prethodnom pitanju sud ili neki drugi organ već donio odluku u nekom drugom postupku, takva odluka ne veže sud u pogledu ocjene da li je učinjeno određeno krivično djelo. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ukazao da navedena parnična presuda ne veže sud u krivičnom postupku u vezi s tim da li je učinjeno određeno krivično djelo. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud nedvojbeno i pravilno utvrdio da je apelant u inkriminiranom periodu, osim što je bio upisan kao direktor „Remontmontaža“ d.d. u registru pravnih osoba, faktički obavljao poslove direktora tog privrednog društva, dakle donosio odluke u svojstvu odgovorne osobe tog privrednog društva i u tom svojstvu stupao u poslovne odnose s trećim osobama. To je, osim materijalnim dokazima, potvrđeno i iskazima svjedoka. Naime, iz iskaza svjedoka B. Dž. proizlazi da je u vrijeme predaje obrazaca jedini zaposlenik preduzeća „Remontmontaža“ bio apelant, kao i da je na većini sastanaka bio prisutan i apelant kao direktor preduzeća. Svjedok F. H. je u svom iskazu naveo da radnici koji su tražili uplatu doprinosa ne bi mogli ostvariti pravo na penziju od tih sredstava jer su također i radnici firme „IRM Company“, firme koju je osnovao sindikat preduzeća „Remontmontaža“ d.d., čiji je direktor apelant. Apelant je polovinu radnog vremena, tj. četiri sata bio direktor „Remontmontaže“, a četiri sata direktor firme IRM. Svjedokinja M. K. je na glavnom pretresu navela da je za vrijeme dok je obavljala poslove bila zaposlena i u preduzeću „Remontmontaža“ d.d. Tuzla i u preduzeću „IRM Company“, u kojima je direktor bio apelant. Svjedok N. H. je u svom iskazu naveo da radnicima za radni staž nije uplaćeno nekoliko mjeseci za 2008. i 2010. godinu, kao ni sve nakon 2010. godine do 2016. godine, a da je za to kriv apelant koji im nije dao M4 obrasce za vrijeme dok je bio direktor. Konačno, i sam apelant je u svom iskazu, na upit da li je tokom 2016. godine za firmu „Remontmontaža“ u svojstvu direktora obavljao kakve poslove i po čijem nalogu, izjavio da jeste, i to poslove vezano za dogovore između radnika i Nadzornog odbora da se iznađu sredstva za one koji su ispunili uvjete za odlazak u penziju.
5. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i apelantove navode da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno zbog toga što iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je sve izvedene dokaze prvostepeni sud cijenio savjesno, u smislu člana 296. stav 2. ZKP-a, te je nakon ocjene svakog dokaza pojedinačno i dovođenja dokaza u međusobnu vezu pravilno utvrdio činjenično stanje. Također, neosnovanim su ocijenjeni navodi u kojima se tvrdi da apelant nije mogao retroaktivno podnijeti M4 obrazac za godine koje su navedene u dispozitivu optužnice. Sud je, imajući u vidu iskaz svjedoka D. P., direktora Kantonalne administrativne službe PIO Tuzla, utvrdio da se ne radi o prekluzivnom zakonskom roku i da je moguće odstupanje od roka u kojem je obveznik doprinosa dužan podnijeti obrazac M4. Kantonalni sud je, imajući u vidu sve navedeno, zaključio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su se u apelantovim radnjama stekla sva bitna subjektivna i objektivna obilježja krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja. U pogledu apelantovog umišljaja, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio iskaze svjedoka B. Dž., F. H. i D. P. koji su, između ostalog, naveli da je apelant dopisom Porezne ispostave Tuzla od 8. septembra 2016. godine, kao i usmenim putem, obaviješten da je prema Zakonu o Poreznoj upravi u postupku prinudne naplate izvršena prodaja dijela imovine „Remontmontaža“ d.d. i da su naplaćena sredstva uplaćena za podmirenje javnih obaveza po osnovu javnih prihoda. Stoga je apelant bio dužan dostaviti Federalnom zavodu za PIO evidencije s plaćenim doprinosima – obrazac M4. Da je apelant s tim bio upoznat proizlazi iz iskaza svjedoka F. H. koji je naveo da je apelant sudjelovao na sastancima na kojima se tražio zakonit način da se pokriju javni prihodi za najstarije obaveze i na kojima mu je govoreno da obrasce M4 treba podnijeti za period prije 1. januara 2011. godine. Osim toga, sud je ukazao na iskaz svjedoka M. V. koji je naveo da je kao predsjednik Sindikata metalaca Tuzlanskog kantona održao sastanak s apelantom i da mu je apelant rekao da neće dostaviti M4 obrasce u PIO za sve radnike, čak i pod uvjetom da novčana sredstva u iznosu od 800.000,00 KM propadnu. Kantonalni sud je istakao da apelant žalbenim prigovorima nije doveo u sumnju činjenično stanje koje je utvrdio prvostepeni sud.
6. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vrlo opširnim apelacionim navodima apelant je istakao da kršenje navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Apelant navodi da on u inkriminirano vrijeme nije bio direktor „Remontmontaže“ d.d. jer mu je ugovor o položaju, ovlaštenjima i pravima generalnog direktora društva istekao 16. augusta 2014. godine, dvije godine prije početka vremena izvršenja djela označenog u osporenim sudskim odlukama. Osim toga, naveo je da je i prije isteka ugovora, 23. aprila 2014. godine, podnio neopozivu ostavku na funkciju direktora i tražio razrješenje, te nakon toga dva puta urgirao Nadzornom odboru da ga razriješi i imenuje drugog direktora. Nadzorni odbor ga nikada nije razriješio s pozicije direktora, pravdajući to nemogućnošću pronalaska drugog direktora. Zbog toga je apelant pokrenuo parnični postupak u kojem je donesena presuda Općinskog suda od 13. maja 2019. godine, kojom je pravosnažno utvrđeno da mu je svojstvo direktora u društvu „Remontmontaža“ d.d. prestalo 23. jula 2014. godine. Apelant je posebno istakao da je ta parnična presuda donesena tokom trajanja prvostepenog krivičnog postupka i da ju je prvostepeni sud imao u vidu prije donošenja presude. Imajući u vidu navedeno, apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili da je on imao svojstvo odgovorne osobe u privrednom društvu.
7. Osim toga, apelant smatra da sud pogrešno tumači član 26. stav 1. Zakona o matičnoj evidenciji kojim je propisao vrijeme kada se podnosi M4 obrazac. Ukazuje da je sud u vezi s tim navodima, koje je istakao i u žalbi, „pravnom akrobacijom i napuštanjem načela restriktivnog tumačenja norme u krivičnim predmetima“, prihvatajući iskaz svjedoka, direktora Kantonalne administrativne službe PIO Tuzla, utvrdio da se ne radi o prekluzivnom zakonskom roku, pa proizlazi da je praksa jača od zakonske norme. Apelant navodi da „bez obzira na to što Zakon o matičnoj evidenciji u članu 26. imperativno propisuje kada se obrasci M4 podnose i ne propisuje nikakav izuzetak u smislu da se mogu podnijeti i kasnije, nego obavezuje službu PIO da kontrolira da li su obrasci podneseni vrijeme. U istom zakonu, u članu 36. se propisuje i kazna za obveznika koji to ne učini. Stoga sud svojim tumačenjem prava to potire i kaže da je praksa i običaj da se mogu M4 podnositi kada hoćeš i da je to pravilo i da je to iznad zakona. Upravo zbog toga apelant smatra da je na taj način došlo do proizvoljnog tumačenje prava.“
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. U odnosu na apelantove navode kojima osporava način na koji su redovni sudovi tumačili i primijenili relevantne norme u pogledu utvrđivanja njegove krivičnopravne odgovornosti, Ustavni sud ističe da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme u vezi s tumačenjem i primjenom domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“. Stoga, Evropski sud ističe da neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, inter alia, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, broj predstavke 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
13. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi raspravili sva ključna pitanja koja su problematizirana apelacijom i relevantna za donošenje osporenih odluka, te da su o tome dali razloge koji se ne mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud o svim činjeničnim i pravnim zaključcima dao jasno i relevantno obrazloženje. Osim toga, Kantonalni sud je detaljno analizirao provedene materijalne dokaze i iskaze svjedoka, na osnovu čega je utvrdio da apelantovi žalbeni navodi ne mogu dovesti do drugačije odluke suda (vidi tač. 4. i 5. ove odluke). Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovo nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini ne može samo po sebi dovesti do zaključka o proizvoljnosti u utvrđenju činjenica i primjeni prava. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.
14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman