Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2095/22 (M. B.)

Odluka donesena 19. 02. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Bračna stečevina
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2095/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-2095/22, rješavajući apelaciju Milke Bursać na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Milka Bursać protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru broj 76 0 P 028461 20 Gž od 23. marta 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milka Bursać (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Krupe na Uni, koju zastupa Aleksandar Pavić, advokat iz Novog Grada, podnijela je 7. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 76 0 P 028461 20 Gž od 23. marta 2022. godine.

2. Osnovni sud u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) Presudom broj 76 0 P 028461 19 P od 11. novembra 2019. godine odbio je tužbeni zahtjev J. B. (u daljnjem tekstu: tužilac) koji je tražio da sud obaveže apelantkinju da mu preda u posjed i slobodno raspolaganje dio porodične kuće – jednu sobu, koja se nalazi u preciziranoj nepokretnosti koja je uknjižena na ime tužioca s dijelom 1/1. Presudom je usvojen apelantkinjin protivtužbeni zahtjev i utvrđeno da precizirane nepokretnosti i objekti izgrađeni na njima, koji su uknjiženi na tužioca, čine bračnu stečevinu i zajedničku svojinu koju su za vrijeme trajanja bračne zajednice stekli apelantkinja i njen pokojni suprug. Stoga apelantkinji po tom osnovu pripada ½ dijela tih nepokretnosti, što je tužilac dužan da prizna i trpi da se apelantkinja upiše u javne knjige kao suvlasnica. Presudom je utvrđeno da je ugovor o poklonu preciziranih nepokretnosti, koji je 4. oktobra 2002. godine zaključen između apelantkinjinog supruga kao poklonodavca i tužioca kao poklonoprimca, u dijelu od ½ ništav. Presudom je utvrđeno i da nepokretnost – nova kuća, koja je takođe upisana na tužioca, predstavlja zajedničku svojinu na kojoj apelantkinji pripada susvojinski dio od 1/3, što je tužilac dužan da prizna i trpi da se apelantkinja upiše kao suvlasnica na tom dijelu. Utvrđeno je i da je ugovor o poklonu koji je zaključen 4. oktobra 2002. godine između apelantkinjinog supruga kao poklonodavca i tužioca kao poklonoprimca, čiji je predmet bila nova kuća, ništav u dijelu od 1/3. Preostali dio apelantkinjinog protivtužbenog zahtjeva je odbijen kao neosnovan.

3. U postupku je utvrđeno da su apelantkinja i njen suprug bili u braku od 1963. do 2013. godine kada je suprug preminuo. Utvrđeno je da su apelantkinja i suprug dobili petoro djece, među kojima je i tužilac. Utvrđeno je da je suprug radio u inostranstvu do penzionisanja 1991. godine, te da su tužilac i njegova supruga živjeli u porodičnom domaćinstvu s apelantkinjom i njenim suprugom. U postupku je apelantkinja tvrdila da su ona i suprug gradili sporne objekte, dok je, s druge strane, tužilac tvrdio da je on obezbjeđivao sredstva za gradnju. Osnovni sud je u vezi s tim istakao da tužilac ničim nije doveo u pitanje apelantkinjinu tvrdnju da su ona i suprug gradili sporne objekte, pa je Osnovni sud zaključio da iz tog razloga sporne nepokretnosti predstavljaju bračnu stečevinu apelantkinje i supruga u smislu čl. 269. i 272. Porodičnog zakona. Navedeno je da je tim odredbama propisano da imovina koju su bračni drugovi stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi od te imovine čine zajedničku imovinu, te da svakom od bračnih supružnika pripada po ½ te imovine. Navedeno je da je, s druge strane, nesporno da je suprug, zaključivanjem ugovora o poklonu, nezakonito raspolagao imovinom u korist tužioca, te da u toku postupka ničim nije dokazano da je apelantkinja dala svoju pismenu ili usmenu saglasnost za raspolaganje imovinom. Osnovni sud je zaključio da su stoga navedeni ugovori u smislu čl. 103. i 105. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) ništavi u dijelu od 1/2 odnosno 1/3 koji pripada apelantkinji po osnovu bračne stečevine.

4. Okružni sud je Presudom broj 76 0 P 028461 20 Gž od 23. marta 2022. godine djelimično uvažio tužiočevu žalbu i preinačio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odlučeno o apelantkinjinom protivtužbenom zahtjevu tako što je taj zahtjev odbijen kao neosnovan. Preostali dio tužiočeve žalbe je odbijen. Okružni sud je naveo da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da apelantkinja nije znala za zaključenje spornih ugovora o poklonu, te da nije dala ni pismenu ni usmenu saglasnost za njihovo zaključenje, pa da su stoga ugovori u korist tužioca ništavi. Okružni sud je naveo da, prema stavu sudske prakse, dok traje bračna zajednica, što je i u konkretnom predmetu bio slučaj, pretpostavlja se da je raspolaganje zajedničkom imovinom preduzeto uz saglasnost drugog supružnika, pri čemu se ne traži isključivo pismena saglasnost, već ona može biti i usmena ili prećutna. Navedeno je da se usmena saglasnost procjenjuje prema ponašanju supružnika prije i nakon zaključenja ugovora o raspolaganju zajedničkom imovinom. U vezi s tim je navedeno da prvostepeni sud nije cijenio to što je ugovor o poklonu zaključen 2002. godine i što do prestanka bračne zajednice (smrću supruga 2013. godine) apelantkinja nije osporila učinjeni poklon tužiocu. Navedeno je da je apelantkinja ugovore osporila tek kada je došlo do poremećaja njenog odnosa s tužiocem – sinom 2018. godine, kada su tužbe i podnesene. Okružni sud je naveo da prvostepeni sud nije cijenio ni činjenicu da apelantkinja nije osporila poklone imovine koje je njen suprug istim ugovorima učinio drugoj dvojici sinova, već je to učinila samo u odnosu na tužioca. Takođe je navedeno da prvostepeni sud nije cijenio ni činjenicu da su apelantkinja i tužilac živjeli u istom porodičnom domaćinstvu, te da i zbog toga ne postoji mogućnost da apelantkinja nije znala za raspolaganje imovinom. Okružni sud je istakao da prvostepeni sud nije uzeo u obzir ni činjenicu da su u dokaznom postupku poimenično navedeni svjedoci potvrdili da je apelantkinja znala za raspolaganje imovinom. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je zaključio da u smislu odredbi člana 103. ZOO-a ne postoji osnov za proglašavanje spornih ugovora ništavim, niti za utvrđivanje apelantkinjinog prava na susvojinski dio.

5. Apelantkinja se pozvala na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima. Apelantkinja ističe da je Okružni sud proizvoljno primijenio pravo. Apelantkinja smatra da Okružni sud svoje odlučenje i zaključke nije zasnovao ni na kojoj zakonskoj odredbi. Navodi da je proizvoljno postupanje Okružnog suda i u tome što je taj sud uzeo u obzir sudsku praksu iako se tako nešto može uraditi samo u izuzetnim slučajevima kada Vrhovni sud navede takvu uputu, a u suprotnom primjena sudske prakse vodi pravnoj nesigurnosti.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti kršenje svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ta kršenja moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedeno kršenje ljudskih prava i sloboda moguće (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose na način na koji je Okružni sud primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

11. Na osnovu činjenica koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelantkinjinih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dao detaljne, jasne i relevantne razloge i obrazloženja kako o činjeničnim tako i o pravnim utvrđenjima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud, suprotno apelantkinjinim tvrdnjama, jasno istakao na kojim propisima se odluka zasniva te se istovremeno pozvao i na sudsku praksu (vidi tačku 4. ove odluke). Ustavni sud u vezi s tim ukazuje da sudovi imaju obavezu da slijede i ujednačavaju sudsku praksu. Naime, u slučaju različitog odlučivanja po istim pitanjima bila bi stvorena pravna nesigurnost, a ne, kako to apelantkinja tvrdi, primjenom sudske prakse. Ustavni sud, osim toga, zapaža da apelantkinja ponavlja navode koje je isticala u postupku pred Okružnim sudom koje je taj sud ispitao i jasno ukazao zašto ne mogu uticati na drukčije odlučenje u konkretnom slučaju. Takođe, apelantkinja ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantkinjinu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelantkinja se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelantkinja te navode zasniva na istim tvrdnjama na kojima je zasnivala i navode o kršenju prava na pravično suđenje, o čemu je Ustavni sud već odlučio. Stoga Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantkinjino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantkinjini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se poziva, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie ) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2095/22 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio