Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1379/22 (Z. J.)

Odluka donesena 22. 01. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pristup sudu
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1379/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 01. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-

1379/22, rješavajući apelaciju Zorana Jankovića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Jankovićapodnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Mal 330651 21 Gž od 10. februara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Janković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Rogatice, kojeg zastupa Zorica Mikić Ćosić, advokat iz Banje Luke, podnio je 21. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 330651 21 Gž od 10. februara 2022. godine i Presude na osnovu priznanja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Mal 330651 20 Mal od 12. oktobra 2021. godine.

2. Apelant je 24. avgusta 2020. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv „Grawe osiguranja“ a. d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi), zahtijevajući da se tuženi obaveže na isplatu iznosa od 1.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

3. Tuženi je u odgovoru na tužbu od 16. oktobra 2020. godine osporio visinu tužbenog zahtjeva i predložio da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije. Osnovni sud je pripremno ročište zakazao za 12. oktobar 2021. godine.

4. Tuženi je podneskom od 11. oktobra 2021. godine priznao apelantov tužbeni zahtjev i predložio da sud donese presudu na osnovu priznanja.

5. Apelant je na pripremnom ročištu održanom 12. oktobra 2021. godine preinačio tužbu – tužbeni zahtjev i predložio da se tuženi obaveže da mu isplati osiguranu sumu u iznosu od 2.710,20 KM i zakonsku zateznu kamatu. Osnovni sud je na pripremnom ročištu donio rješenje kojim je odbio preinačenje.

6. Presudom na osnovu priznanja Osnovnog suda broj 71 0 Mal 330651 20 Mal od 12. oktobra 2021. godine tuženi je obavezan da na ime procenta osigurane sume za slučaj invaliditeta i troškova liječenja isplati apelantu iznos od 1.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u preciziranom novčanom iznosu. Osnovni sud je u obrazloženju naveo da je članom 180. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da „ako tuženi do zaključenja glavne rasprave prizna tužbeni zahtjev, sud će bez daljeg raspravljanja donijeti presudu kojom usvaja tužbeni zahtjev (presuda na osnovu priznanja)“. S obzirom na to da je tuženi prihvatio dug, tj. priznao tužbeni zahtjev, Osnovni sud je zaključio da su shodno citiranoj zakonskoj odredbi ispunjeni uslovi da se donese presuda na osnovu priznanja.

7. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Mal 330651 21 Gž od 10. februara 2022. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Okružni sud je u obrazloženju naveo hronologiju postupka i činjenice predmeta. Dalje je navedeno da sud može, u smislu člana 57. stav 4. ZPP-a, dozvoliti preinačenje tužbe i kad se tuženi protivi preinačenju i kada su ispunjeni svi uslovi i to da tužilac bez svoje krivice nije mogao tužbu preinačiti ranije i da je tuženi u mogućnosti da raspravlja o preinačenoj tužbi bez odlaganja glavne rasprave. Okružni sud je ukazao da je apelant prije održavanja pripremnog ročišta mogao obavijestiti prvostepeni sud o preinačenju tužbe i tužbenog zahtjeva, pa u tom slučaju prvostepeni sud ne bi ni donio presudu na osnovu priznanja. Takođe je ukazano da je prvostepeni sud mogao opozvati pripremno ročište i bez odlaganja donijeti presudu na osnovu priznanja. Međutim, kako je Okružni sud ocijenio, zbog kratkog vremena od izjašnjenja tuženog o priznanju tužbenog zahtjeva, prvostepeni sud nije imao mogućnosti da opozove zakazano ročište i dostavi apelantu podnesak tuženog s priznanjem od 11. oktobra 2021. godine. Okružni sud je ukazao da opoziv zakazanog ročišta i podnesak tuženog ne bi ni stigli do apelanta narednog dana, tj. do 12. oktobra 2021. godine, za kada je pripremno ročište bilo zakazano. Okružni sud je istakao da u trenutku kada je tuženi priznao tužbeni zahtjev u cjelini nije postojao apelantov podnesak ili izjašnjenje o preinačenju tužbe uz povećanje postojećeg zahtjeva. Okružni sud je zaključio da apelantovim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost prvostepene presude.

8. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, apelant je naveo da je sud odbio da raspravlja o preinačenoj tužbi, te mu je na taj način uskraćeno pravo na pristup sudu. Takođe, apelant je ukazao na proizvoljnu primjenu ZPP-a i nedostatak obrazloženja osporenih odluka. Apelant je istakao da ZPP ne postavlja nikakva ograničenja za preinačenje tužbe do zaključenja pripremnog ročišta. Smatra da je u konkretnom slučaju relevantna odredba člana 57. stav 1. ZPP-a koja propisuje da tužilac može tužbu preinačiti najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave ako pripremno ročište nije održano. Apelant je ukazao da je uskraćen za vještačenje i objektivnu ocjenu njegove invalidnosti. Osim toga, apelant je naveo da je u žalbi ukazivao na pravna shvatanja izražena u sudskoj praksi i komentaru člana 56. ZPP-a, prema kojima se tužba može preinačiti čak i kada tuženi prizna prvobitni tužbeni zahtjev, pod uslovom da nije donesena presuda na osnovu priznanja. Nakon preinačenja takva presuda ne bi mogla biti donesena. U prilog tome apelant je dostavio stranicu s kopijom dijela navedenog teksta.

9. Prilikom razmatranja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, kao i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, tačka 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

13. U odnosu na navode o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj je u članu 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno „pravo na sud“, a jedan vid tog prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo na pokretanje postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da to pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na sudsko „rješavanje“ spora. Najvažnije je da je spor o kojem se odlučivalo u sudskom postupku stvarno ispitan (vidi Evropski sud, Šimecki protiv Hrvatske, presuda od 30. aprila 2014. godine, predstavka broj 15253/10, tačka 42. s referencama na drugu relevantnu praksu).

14. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant podnio tužbu protiv tuženog i da je prvostepeni sud donio presudu na osnovu priznanja. Apelant je podnio žalbu protiv prvostepene presude, o kojoj je drugostepeni sud odlučio i obrazložio razloge za njeno odbijanje. Dakle, redovni sudovi su na dvije instance meritorno odlučili, što samo po sebi isključuje postojanje kršenja prava na pristup sudu. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je apelant ostvario pravo na pristup sudu, te stoga nisu osnovani njegovi navodi istaknuti u tom pravcu.

15. U odnosu na ostale navode o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

16. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. novembra 2022. godine, stav 23. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

17. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, čiju je odluku kao pravilnu prihvatio drugostepeni sud, odbio preinačenje tužbenog zahtjeva, a nakon toga donio presudu na osnovu priznanja. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi imali u vidu radnje koje su apelant i tuženi preduzimali u toku postupka te ih doveli u vezu sa sadržajem relevantnih odredaba ZPP-a. Pri tome, drugostepeni sud je dao ocjenu kako u pogledu priznanja tužbenog zahtjeva tako i u pogledu njegovog preinačenja, te u skladu s tim obrazložio zbog čega je apelantova žalba odbijena. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, imajući u vidu specifične okolnosti konkretnog predmeta, dali jasne i dovoljne razloge za svoje odluke, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

18. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie ) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1379/22 (Z. J.) | Sudska praksa | Aktio