Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4534/22 (N. B. i drugi)
Odluka donesena 20. 10. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nasljedstvo
- Ostavinski postupak
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4534/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-4534/22, rješavajući apelaciju Nives Berberović i Alena Berberovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nives Berberović i Alena Berberovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 76 0 P 025525 21 Rev od 5. avgusta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nives Berberović i Alen Berberović (u daljnjem tekstu: apelantica i apelant; zajedno: apelanti), koje zastupa Ruža Blagojević advokat iz Banjaluke, podnijeli su 30. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 76 0 P 025525 21 Rev od 5. avgusta 2022. godine, presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 76 0 P 025525 18 Gž od 15. decembra 2020. godine i presude Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 76 0 P 025525 17 P od 8. juna 2018. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 76 0 P 025525 17 P od 8. juna 2018. godine utvrđeno je (stav I izreke) da u zaostavštinu M. B. (u daljnjem tekstu: ostavilac) ne ulazi ½ kuće i dvorišta, precizno opisanih u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina) i taj dio sporne nekretnine je izdvojen iz ostaviočeve zaostavštine u korist njegove supruge Mare B. (u daljnjem tekstu: tužiteljica). Dalje je utvrđeno da se iznos od 14.000 KM, kao polovina iznosa koji su ostavilac i tužiteljica dali apelantima na ime isplate nasljednog dijela na spornoj nekretnini, uračunava u nasljedni dio apelanata slijedom čega je utvrđeno da su oni namireni u svom nasljednom dijelu na zaostavštini ostavitelja. U obrazloženju sud je utvrdio da je iza ostavioca pokrenut ostavinski postupak i da su na nasljeđe pozvani tužiteljica kao supruga, A. Z. kao kćerka i apelanti kao unuci, te je taj postupak prekinut radi utvrđivanja zaostavštine u ovom postupku. Dalje je utvrdio da je zemljište na kojem je izgrađena sporna nekretnina, kao nacionalizovano građevinsko zemljište, dato ostaviocu na korištenje bez naknade rješenjem Skupštine Opštine Bosanski Novi od 5. januara 1967. godine, radi izgradnje stambene zgrade za porodicu. S obzirom na to da su ostavilac i tužiteljica bili u braku od 1961. godine, sud je zaključio da ½ sporne nekretnine pripada tužiteljici i taj dio je izdvojen iz ostaviočeve zaostavštine. Sud je dalje utvrdio da su ostavilac i tužiteljica sa apelantima i S. B. (u daljnjem tekstu: majka apelanata) zaključili ugovor o isplati zaostavštine od 21. novembra 2008. godine, na osnovu kojeg su im isplatili iznos od 28.000 KM na ime nasljednog dijela na spornoj nekretnini R. B. – oca apelanata koji je umro 1992. godine. S obzirom na to da su odredbe tog ugovora jasne i decidne, sud je ocijenio neosnovanim navode apelanata da je ugovor ništav, te je zaključio da se primljeni novčani iznos ima uračunati u nasljedni dio apelanata. Pri tome je istakao da bi se primljeni novčani iznos uračunao u nasljedni dio apelanata i ukoliko bi se on smatrao poklonom, u smislu člana 51. Zakona o nasljeđivanju (u daljnjem tekstu: ZON). Sud je, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, utvrdio da vrijednost ½ sporne nekretnine iznosi 41.599,50 KM, od kog iznosa apelantima pripada po 1/3 u iznosu od po 13.866,50 KM. Stoga je zaključio da su isplatom iznosa od 28.000 KM apelanti namireni u svom nasljednom dijelu.
3. Presudom Okružnog suda broj 76 0 P 025525 18 Gž od 15. decembra 2020. godine žalba apelanata je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Okružni sud je u obrazloženju presude podržao zaključak prvostepenog suda da je sporna nekretnina zajednička imovina ostavioca i tužiteljice u jednakim dijelovima, u smislu čl. 270. tačka 5. i 272. stav 1. Porodičnog zakona. Pri tome je ocijenio neosnovanim navode apelanata da zemljište na kojem je izgrađena sporna nekretnina predstavlja ostaviočevu posebnu imovinu, koju je stekao prije braka sa tužiteljicom. U vezi s tim je istakao da je to zemljište nacionalizovano od ostavioca 1958. godine, na koji način je prestalo njegovo pravo vlasništva, te mu je ono ponovo dodijeljeno na korištenje za vrijeme trajanja braka sa tužiteljicom. Sud je dalje ocijenio pravilnim zaključak prvostepenog suda da su apelanti namireni u svom nasljednom dijelu, uz obrazloženje da im je ostavilac za života poklonio iznos od 14.000 KM koji se uračunava u njihov nasljedni dio, u smislu člana 32. i 49. ZON. Pri tome je istakao da se apelanti na pripremnom ročištu nisu protivili da navedeni novčani iznos bude uračunat u njihov nasljedni dio. Sud je dalje obrazložio da su apelanti tek na nastavku ročišta za glavnu raspravu istakli da je ukupni iznos od 28.000 KM isplaćen i njihovoj majci i da se stoga ima dijeliti na tri dijela. Obrazloženo je da je to u suprotnosti sa članom 77. Zakona o parničnom postupku jer se radi o isticanju novih činjenica nakon održavanja pripremnog ročišta, a stranke su prema toj odredbi dužne da najkasnije na pripremnom ročištu iznesu sve činjenice na kojim zasnivaju svoje zahtjeve.
4. Presudom Vrhovnog suda broj 76 0 P 025525 21 Rev od 5. avgusta 2022. godine odbijena je revizija koju su apelanti izjavili protiv drugostepene presude. U obrazloženju sud je naveo da ugovor o isplati zaostavštine od 21. novembra 2008. godine nije ovjeren od sudije u smislu člana 110. stav 2. ZON. Međutim, sud je istakao da i kada bi taj ugovor bio ništav zbog nedostatka forme, apelantima bi se u nasljedni dio uračunao iznos koji su dobili od ostavioca, shodno članu 49. ZON. U vezi navoda apelanata da je ukupni iznos od 28.000 KM isplaćen i njihovoj majci i da stoga nije u cijelosti namiren njihov nasljedni dio, sud je podržao razloge drugostepenog suda. Konačno, sud je podržao i razloge koje je drugostepeni sud dao u vezi tvrdnji apelanata da zemljište na kojem je izgrađena sporna nekretnina predstavlja ostaviočevu posebnu imovinu.
5. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelanti navode da zemljište na kojem je izgrađena sporna nekretnina predstavlja ostaviočevu posebnu imovinu i da je stoga proizvoljan stav sudova da ½ spornih nekretnina pripada tužiteljici. Takođe navode da je ugovor od 21. novembra 2008. godine ništav i da nisu u cijelosti namireni sa nasljednim dijelom jer je ukupan iznos od 28.000 KM isplaćen i njihovoj majci.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. Ustavni sud ukazuje da se navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje i imovinu odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi na tri sudske instance dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da ½ sporne nekretnine ne ulazi u ostaviočevu zaostavštinu, već pripada tužiteljici na osnovu relevantnih odredaba Porodičnog zakona. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da apelanti u apelaciji ponavljaju navode da zemljište na kojem je izgrađena sporna nekretnina predstavlja ostaviočevu posebnu imovinu, da je ugovor od 21. novembra 2008. godine ništav i da nisu u cijelosti namireni sa nasljednim dijelom. Međutim, redovni sudovi su razmotrili te navode i jasno obrazložili zašto, u datim okolnostima, oni ne mogu uticati na drugačije rješenje spora. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman