Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2311/22 (I. P.)
Odluka donesena 16. 04. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Aktivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2311/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 04. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. travnja 2026. godine, u predmetu broj AP-2311/22, rješavajući apelaciju Ilije Prskala, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ilije Prskala podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 P 060976 17 Gž od 17. rujna 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Ilija Prskalo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Josip Krešić, Bojan Krešić i Franjo Barbarić iz Čapljine, podnio je 20. lipnja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 060976 21 Rev od 8. veljače 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 P 060976 17 Gž od 17. rujna 2021. godine.
2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-4369/21 od 24. prosinca 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv osporene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 8. veljače 2022. godine apelantova revizija odbačena iz formalnih razloga, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. Wurttembergische Versicherung Ag Stuttgart (u daljnjem tekstu: tužitelj) podnio je tužbu Općinskom sudu u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv apelanta, M. P. i Zaštitnog fonda FBiH (u daljnjem tekstu: drugotuženi i trećetuženi ili ostali tuženi) radi regresne naknade štete. Presudom Općinskog suda broj 53 0 P 060976 16 P od 27. travnja 2017. godine odbijen je tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu apelant i ostali tuženi solidarno isplate određeni novčani iznos na ime naknade štete – regresa. Presudom je obvezan tužitelj da apelantu i trećetuženom naknadi troškove postupka u određenom iznosu. Sud je u obrazloženju presude naveo da je nesporno da se 6. travnja 2013. godine na regionalnom putu u mjestu Humac dogodila prometna nezgoda. U nezgodi su sudjelovali apelant kao vozač jednog vozila i strani državljanin S. J. D. (u daljnjem tekstu: oštećeni) čije je vozilo bilo osigurano kod tužitelja. Vještačenjem je utvrđeno da je apelant vozio brzinom od 54 km/h, dok je oštećeni vozio brzinom od 30 km/h. Dalje je utvrđeno da je prilagođena brzina kretanja vozila za postojeću situaciju bila svaka brzina do 44 km/h. Propust zbog koje je nastala nezgoda je apelantova neprilagođena brzina za postojeću situaciju, kao i zakašnjela reakcija kočenja oštećenog.
4. Visinu štete na vozilu osiguranom kod tužitelja sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka strojarske struke, koji je štetu obračunao u programu Eurotax Glass prema dostavljenoj dokumentaciji. Sud je istaknuo da tužitelj na temelju materijalnih dokaza – računa nije dokazao da je izvršio isplatu štete oštećenom, odnosno da nije dokazao svoju aktivnu legitimaciju. Pored toga, sud je naveo da tužitelj nije dokazao ni visinu tužbenog zahtjeva budući da prema nalazu vještaka šteta iznosi 4.582,65 KM, dok tužitelj tužbom potražuje iznos od 8.301,75 KM. Sud je u skladu s odredbom članka 16. stavak 5. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obveznom osiguranju od odgovornosti (u daljnjem tekstu; Zakon o osiguranju) zaključio da trećetuženi nije pasivno legitimiran budući da se radi o kasko-osiguranju. Također, sud je u odnosu na drugotuženog odbio tužiteljev tužbeni zahtjev kao neutemeljen. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom odredbe članka 386. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
5. Presudom Kantonalnog suda broj 53 0 P 060976 17 Gž od 17. rujna 2021. godine djelomično je uvažena tužiteljeva žalba i preinačena je prvostupanjska presuda tako što je apelant obvezan da tužitelju na ime naknade štete – regresa isplati iznos od 4.582,65 KM, kao i troškove parničnog i žalbenog postupka. U odnosu na drugotuženog i trećetuženog žalba je odbijena i potvrđena je prvostupanjska presuda. U obrazloženju je navedeno da, suprotno zaključku prvostupanjskog suda, na temelju materijalnih dokaza – računa proizlazi da je tužitelj isplatio štetu oštećenom i da ima aktivnu legitimaciju. Naime, kako je naveo sud, materijalni dokazi su podudarni glede broja vrste štete, police osiguranja i datuma prometne nezgode. Kantonalni sud je istaknuo da se propust prvostupanjskog suda ogleda u tome što je propustio da dokaze dovede u vezu s iskazom oštećenog, kojim se potvrđuje činjenica nastanka štete na vozilu koje je bilo kasko osigurano, kao i da mu je šteta isplaćena. Nadalje, sud je istaknuo da je tužitelj dokazao pravnu osnovu svog zahtjeva, odnosno da je do nezgode došlo krivnjom apelanta koji je u trenutku nezgode vozio neprilagođenom brzinom. Dakle, tužitelj je dokazao da je apelant postupao suprotno odredbi članka 43. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama u BiH (u daljnjem tekstu: ZOSP), odnosno nije prilagodio brzinu kretanja svog vozila.
6. Glede dokazivanja visine štete, Kantonalni sud je djelomično prihvatio obrazloženje prvostupanjskog suda da se iz materijalnih dokaza ne može na pouzdan način utvrditi koji je iznos štete isplaćen oštećenom. Međutim, sud je istaknuo da je tužitelj visinu djelomične štete na vozilu oštećenog dokazao na temelju nalaza i mišljenja vještaka strojarske struke, koji je u potpunosti prihvatio kao jasan, detaljan, stručan i objektivan. Sud je istaknuo da je primijenio pravno načelo lex loci delicti commissi, odnosno da tužitelju pripada pravo na naknadu štete po pravilima koja vrijede u zemlji nastanka štete i štetne posljedice. U svezi s tim, Kantonalni sud je zaključio da tužitelju pripada naknada u visini od 4.582,65 KM, dok je u preostalom dijelu odbio tužiteljev tužbeni zahtjev prema apelantu. Kantonalni sud je preinačio i odluku o troškovima postupka u skladu s odredbom članka 397. stavak 2. ZPP-a, Odvjetničkom tarifom i uspjehom stranaka u sporu.
7. Vrhovni sud je Rješenjem broj 53 0 P 060976 21 Rev od 8. veljače 2022. godine apelantovu reviziju odbacio kao nedozvoljenu primjenom članka 247. st. 1. i 5., u svezi sa člankom 237. st. 2., 3. i
4. ZPP-a.
8. Apelant navodi da su mu osporenom odlukom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, apelant, u biti, ponavlja navode koje je iznosio u postupku u kojem je donesena osporena odluka. Tvrdi da Kantonalni sud nije pravilno cijenio izvedene dokaze, odnosno da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni relevantni propisi. Smatra da je pogrešan zaključak suda glede aktivne legitimacije tužitelja, kao i da je proizvoljno primijenio odredbu članka 43. ZOSP-a kada je utvrdio njegovu odgovornost za nezgodu.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
10. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
11. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43., i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21., i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).
13. U svezi s apelantovim navodima koji se, u biti, tiču ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, rješavati probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
14. Na temelju činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP-a i ZOSP-a, u obrazloženju osporene odluke dao dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud posebno obrazložio pitanje tužiteljeve aktivne legitimacije, kao i primjene relevantnih odredbi ZOSP-a prilikom odlučivanja o tužiteljevom tužbenom zahtjevu. Posebno je obrazloženo da tužitelju pripada pravo na naknadu štete po pravilima koja vrijede u zemlji nastanka štete i štetne posljedice, čija je visina utvrđena na temelju nalaza i mišljenja vještaka. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud razmotrio sve apelantove navode i dao odgovore na sva ključna pitanja relevantna za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
16. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman