Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1833/22 (M. T.)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Materijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1833/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-1833/22, rješavajući apelaciju Mirka Tegeltije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirka Tegeltije podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 239208 21 Rev 2 od 16. marta 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirko Tegeltija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada, kojeg zastupa Nebojša Pantić, advokat iz Banjaluke, podnio je 23. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 239208 21 Rev 2 od 16. marta 2022. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 239208 21 Gž 2 od 10. septembra 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 239208 20 P 2 od 12. februara 2021. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 239208 20 P 2 od 12. februara 2021. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu Republika Srpska (u daljnjem tekstu: tužena) na ime naknade materijalne štete u vidu izgubljene zarade u periodu od marta 2005. godine do juna 2008. godine isplati određeni novčani iznos. Odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da mu tužena na ime izgubljene zarade u periodu od jula 2008. godine do oktobra 2020. godine isplati određeni novčani iznos.

3. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je u postupku pred tim sudom utvrđeno da je apelant pravosnažnom presudom od 1. decembra 2003. godine proglašen krivim da je počinio krivično djelo izazivanja opšte opasnosti, te da mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci. Takođe je utvrđeno da je apelant bio na izdržavanju izrečene kazne zatvora u periodu od 10. marta do 1. avgusta 2005. godine. Pri tome je utvrđeno da je apelantu po sili zakona prestao radni odnos u ŠG „Lisina“ Mrkonjić Grad s danom kada je stupio na izdržavanje kazne zatvora. Dalje, utvrđeno je da je dozvoljeno ponavljanje krivičnog postupka u apelantovu korist, te da je u ponovljenom postupku pravosnažnom presudom od 4. novembra 2015. godine protiv njega odbijena optužba za navedeno krivično djelo. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da je tužena odgovorna za štetu koju apelant trpi zbog neopravdane osude u periodu u kojem su postojale negativne zakonske posljedice izrečene krivične presude. Naime, sud je ukazao da apelant usljed neopravdane osude nije mogao pribaviti uvjerenje o nekažnjavanju, što je jedan od uslova za zasnivanje radnog odnosa. Međutim, Osnovni sud je ukazao da se protekom roka od tri godine od dana izdržane kazne zatvora navedena kazna briše iz kaznene evidencije, u smislu odredbe člana 101. stav (2) tačka 3) Krivičnog zakona Republike Srpske. U vezi s tim, ukazao je da je apelant 1. avgusta 2008. godine stekao status neosuđivanog lica, te da je od tada mogao da podnosi prijave na konkurse radi zasnivanja radnog odnosa. Imajući to u vidu, Osnovni sud je zaključio da tužena nije odgovorna za materijalnu štetu u vidu izgubljene zarade u periodu nakon što je apelantova kazna zatvora brisana iz kaznene evidencije.

4. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 239208 21 Gž 2 od 10. septembra 2021. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda. Okružni sud je u obrazloženju presude ukazao da apelant nije dokazao da je štetnom radnjom tužene ili njenim propuštanjem spriječen da ostvaruje zaradu u periodu za koji je prvostepeni sud odbio njegov tužbeni zahtjev. Imajući to u vidu, sud je ukazao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da tužena u tom periodu nije odgovorna za štetu, u smislu odredaba čl. 154. i 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

5. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 239208 21 Rev 2 od 16. marta 2022. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene odluke. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da tužena nije odgovorna za štetu koju apelant trpi u vidu izgubljene zarade u periodu u kojem je imao status neosuđivanog lica. Naime, ukazao je da se apelantova nemogućnost da zasnuje radni odnos ne može pripisati u krivicu tuženoj budući da je van njene odgovornosti da li će neko lice zasnovati radni odnos. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da apelantovi navodi da se on više puta obraćao ranijem poslodavcu da ga vrati na posao, te da je bio prijavljen na birou rada, odnosno da je time dokazao da je pokušao umanjiti štetu, u smislu odredbe člana 192. ZOO-a, nisu od uticaja na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Imajući u vidu da ne postoji uzročna veza između radnji tužene i materijalne štete, Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu kao neosnovan.

6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je zbog neopravdane osude njegov radni odnos prestao po sili zakona s danom stupanja na izdržavanje kazne zatvora. Imajući to u vidu, apelant smatra da je tužena odgovorna za štetu koju on trpi u vidu izgubljene zarade budući da je štetnom radnjom tužene on spriječen da ostvaruje zaradu. Takođe, apelant ističe da je, nakon što je kazna zatvora brisana iz kaznene evidencije, mogao da se prijavljuje na konkurse, ali da se nije mogao zaposliti jer konkursa nije bilo. Osim toga, ističe da se obraćao ranijem poslodavcu da ga vrati na posao, da je bio prijavljen u zavodu za zapošljavanje, te da je na taj način pokušao da umanji štetu, u smislu odredbe člana 192. stav (1) ZOO-a.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na ww.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na ww.ustavnisud.ba).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud odlučujući o identičnim apelantovim prigovorima dao jasne i dovoljne razloge o njihovoj neosnovanosti, te je time odgovorio na navode koje on ponavlja i u apelaciji (vidi tačku ove 5. odluke). Osim toga, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav (1) Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1833/22 (M. T.) | Sudska praksa | Aktio