Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4223/22 („Brovis“ d.d. Visoko)
Odluka donesena 11. 07. 2024.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dosjelost
- Javna vlast
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4223/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 07. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 11. jula 2024. godine, u predmetu broj AP-4223/22, rješavajući apelacije koje je podnio „Brovis“ d.d. Visoko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio „Brovis“ d.d. Visoko protiv presudā Kantonalnog suda u Zenici br.
41 0 P 080946 21 Gž od 17. januara 2022. godine, 41 0 P 082835 22 Gž od 8. marta 2022. godine i 41 0 P 082822 22 Gž od 18. marta 2022. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-4223/22
1. „Brovis“ d.d. Visoko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Jasmir Muratović, Tanja Hadžagić i Ilvana Bijedić iz Sarajeva, podnio je 9. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 080946 22 Rev od 4. augusta 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 080946 21 Gž od 17. januara 2022. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 P 080946 19 P od 21. jula 2021. godine. AP-4538/22
2. Apelant, kojeg zastupa navedeni punomoćnik, podnio je 2. decembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 41 0 P 082835 22 Rev od 5. jula 2022. godine, Presude Kantonalnog suda broj 41 0 P 082835 22 Gž od 8. marta 2022. godine i Presude Općinskog suda broj 41 0 P 082835 20 P od 15. novembra 2021. godine.
AP-4539/22
3. Apelant, kojeg zastupa navedeni punomoćnik, podnio je 2. decembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 41 0 P 082822 22 Rev od 2. augusta 2022. godine, Presude Kantonalnog suda broj 41 0 P 082822 22 Gž od 18. marta 2022. godine i Presude Općinskog suda broj 41 0 P 082822 20 P od 15. novembra 2021. godine.
4. Ustavni sud je prethodno, odlukama o dopustivosti br. AP-1210/22, AP-2008/22 i AP- 2007/22, odbacio apelacije koje je apelant podnio protiv presudā Kantonalnog suda navedenih u dispozitivu ove odluke zato što je u vrijeme podnošenja tih apelacija bio u toku postupak o revizijama pred Vrhovnim sudom. Apelant je nakon donošenja rješenjā kojima su njegove revizije odbačene ponovo podnio apelacije protiv tih rješenja te presudā Kantonalnog suda. Imajući u vidu da su rješenjima Vrhovnog suda apelantove revizije odbačene kao nedopuštene, te da kao takve ne predstavljaju efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da su navedene presude Kantonalnog suda konačne odluke u ovom postupku.
Spajanje predmeta
5. Budući da se apelacijama pokreće isto činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud je, u smislu člana 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta AP-4223/22, AP- 4538/22 i AP-4539/22 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP- 4223/22.
Činjenice
6. Presudama Općinskog suda navedenim u tač. od 1. do 3. ove odluke, u dijelu koji apelant osporava apelacijom, utvrđeno je da su tužioci (M. S., S. B. i N. B.), na osnovu dosjelosti stekli pravo vlasništva na nekretninama preciziranim u izreci presudā (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), pa je apelant dužan priznati i trpjeti da se oni u zemljišnim knjigama uknjiže s pravom vlasništva 1/1.
7. U obrazloženju, sud je ukazao da je u postupku utvrđeno da je Skupština općine Visoko, Srez Sarajevo, rješenjem od 25. juna 1966. godine izuzela sporne nekretnine (koje su eksproprirane rješenjem od 10. oktobra 1964. godine) iz eksproprijacije i ostavila ih u posjedu prednika tužilaca. Također je ukazao da je na osnovu iskaza svjedokā utvrđeno da su tužioci u mirnom i savjesnom posjedu nekretnina od smrti svojih prednika do danas, da te nekretnine obrađuju i da ih u njihovom posjedu niko nije ometao. Sud je dalje naveo da je vlasništvo na spornim nekretninama apelant stekao kupovinom u postupku privatizacije 2003. godine, te da se tada uknjižio s pravom raspolaganja, a nakon toga i s pravom vlasništva. Pri tome, sud je naveo da apelant nikada nije ušao u posjed spornih nekretnina. Sud se pozvao, između ostalog, na relevantne odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kojima su propisani uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Imajući u vidu da su tužioci zakoniti i savjesni posjednici spornih nekretnina od 1965/1966. godine, Općinski sud je zaključio da je protekao rok od deset godina potreban za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, te da su oni po samom zakonu postali vlasnici tih nekretnina.
8. Presudom Kantonalnog suda odbijene su apelantove žalbe i potvrđene su prvostepene presude. U obrazloženju, sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud cijenio sadržaj javne isprave, kopije rješenja o izuzimanju od eksproprijacije od 25. juna 1966. godine. Naime, sud je ukazao da apelant ničim nije doveo u sumnju autentičnost javne isprave, niti je u smislu odredbe člana 132. stav (4) Zakona o parničnom postupku zahtijevao da sud zatraži da se o tome izjasni nadležni organ. Stoga, naveo je da su neosnovani apelantovi prigovori da sud nije mogao cijeniti navedeno rješenje jer je dostavljeno u kopiji, a ne u originalu.
9. Nadalje, sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su tužioci dokazali da su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (zakonitost i savjesnost posjeda i protek vremena) iz člana 32. stav (1) Zakona o vlasničko-pravnim odnosima koji je bio na snazi u relevantnom periodu. U vezi s tim, ukazao je da je prvostepeni sud, uviđajem na licu mjesta te na osnovu iskaza saslušanih svjedoka i tužilaca, utvrdio da se sporne nekretnine nalaze van apelantove ograde, odnosno da su u posjedu tužilaca. Dalje, utvrdio je da su prednici tužilaca držali u posjedu sporne nekretnine od 1965/1966. godine do njihove smrti, te da nakon toga sporne nekretnine u svom posjedu drže tužioci. Nasuprot tome, iako je bio upisan kao vlasnik spornih nekretnina tokom cijelog perioda posjeda tužilaca, koji je neprekidno trajao, apelant nije dopuštenim pravnim sredstvima štitio svoje vlasničko pravo. Pri tome, naveo je da je prvostepeni sud pravilno ukazao da se savjesnost posjeda pretpostavlja, pa je nesavjesnost dužan dokazati onaj koji se na nju poziva, odnosno apelant u konkretnom slučaju. Stoga, sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da tužioci nisu dokazali da su bili savjesni posjednici. Osim toga, sud je naveo da apelant jest dokazao da je bio savjestan kupac. Međutim, sud je istakao da se kod dosjelosti cijeni savjesnost tužioca, faktičko posjedovanje i protek vremena faktičkog posjedovanja nezavisno od formalnog vlasništva. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je naveo da su apelantovi prigovori da je bio savjestan kupac bez utjecaja na zakonitost pobijanih presuda jer apelant nikad nije ušao u posjed spornih nekretnina, a tužioci i njihovi prednici su sporne nekretnine držali u posjedu i prije privatizacije i to na valjanom pravnom osnovu.
Apelacioni navodi
10. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naime apelant, između ostalog, navodi da nije jasno na osnovu kojih dokaza su redovni sudovi utvrdili da su tužioci i njihovi prednici bili posjednici spornih nekretnina kada su stupili u posjed tih nekretnina i od kada se računao početak vremena potrebnog za dosjelost. Naime, apelant navodi da su tužioci bili dužni da dokažu te činjenice, a da je u konkretnom slučaju to izostalo. Osim toga, apelant navodi da sudovi nisu mogli kao dokaz cijeniti rješenje o izuzimanju od eksproprijacije od 25. juna 1966. godine budući da tužioci nisu dostavili original, nego fotokopiju navedenog rješenja. Dalje, apelant navodi da tužioci nisu bili ni zakoniti niti savjesni posjednici jer nisu vodili računa o svom navodnom pravu budući da nisu bili upisani kao vlasnici niti kao posjednici spornih nekretnina, za razliku od apelanta. Također navodi da je bio savjestan kupac jer je 2003. godine na osnovu zakonitog osnova postao vlasnik spornih nekretnina, što su sudovi zanemarili, te su nesavjesnost tužilaca stavili njemu na teret.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
13. U odnosu na navode o povredi apelantovih prava, koji se u suštini odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP- 4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, zbog čega se ne može reći da su utvrđenja tih sudova proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne propise, dovoljno obrazložili da je tužbeni zahtjev tužilaca usvojen jer su u konkretnim slučajevima bili ispunjeni zakonom propisani uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Ustavni sud naročito zapaža da je Kantonalni sud odgovorio na sve prigovore koje apelant ponavlja i u apelaciji (vidi tačku 9. ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav
1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje, odnosno da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Također, imajući u vidu da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanih pravnih lijekova, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom u postupku ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek.
16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić