Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2176/22 ("Master Service" d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2176/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-2176/22, rješavajući apelaciju koju je podnio „Master Service“ d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Master Service“ d.o.o. Tuzla protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 305561 18 Rsž od 15. novembra 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Master Service“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), koji zastupa Edin Hodžić, advokat iz Tuzle, podnio je 13. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 305561 22 Rev od 24. februara 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 305561 18 Rsž od 15. novembra 2021. godine.
2. Ustavni sud konstatira da je Odlukom o dopustivosti broj AP-434/22 od 20. aprila 2022. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Rs 305561 17 Rs od 6. jula 2018. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice A. T. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) kojim je tražila da se obaveže apelant da joj na ime manje isplaćenih plaća za period od 1. juna 2016. do 7. marta 2017. godine (u daljnjem tekstu: sporni period) isplati određeni novčani iznos sa zateznom kamatom, sve preciznije navedeno u izreci presude. Odbijen je i dio tužiteljicinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da se naloži apelantu da u nadležnom Fondu PIO uplati razliku manje uplaćenih doprinosa na plaću, kao i da joj uveže radni staž, sve preciznije navedeno u izreci presude.
4. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da su tužiteljica i apelant zaključili ugovor o radu, u kojem su ugovorili da će apelant tužiteljici isplaćivati mjesečno plaću u skladu s odredbama čl. 34. i 56. Pravilnika o radu apelanta. Međutim, ukazao je da su tužiteljica i apelantov zakonski zastupnik (direktor) prilikom zaključivanja ugovora o radu usmeno dogovorili da će se tužiteljici isplaćivati plaća veća nego što je ugovorena u ugovoru, tj. u iznosu od 700,00 KM. Sud je naveo da je apelant navedeni mjesečni iznos plaće tužiteljici isplaćivao u periodu od 8. januara do 1. juna 2016. godine, odnosno do dana kada je društvo preuzeo novi osnivač („Tehnograd-company“ d.o.o. Tuzla). Nakon toga, ukazao je da je apelant tužiteljici isplaćivao plaću koja je ugovorena u ugovoru o radu. Dalje je naveo da, u skladu sa Zakonom o radu, ugovor o radu treba biti zaključen u pismenoj formi, te da je potrebna određena forma i za sve kasnije izmjene i dopune tog ugovora. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da tužiteljici ne pripada pravo na isplatu razlike plaća jer joj je apelant za obavljeni rad, za sporni period, isplatio plaću u skladu sa zaključenim ugovorom u radu.
5. Presudom Kantonalnog suda, u dijelu koji apelant osporava apelacijom, tužiteljicina žalba je usvojena i prvostepena presuda preinačena tako što je apelant obavezan da tužiteljici za sporni period na ime manje isplaćenih plaća isplati određeni novčani iznos sa zateznom kamatom, sve preciznije navedeno u izreci presude. Također, naloženo je apelantu da tužiteljici u nadležnom Fondu PIO uplati razliku manje uplaćenih doprinosa na plaću za sporni period, kao i da joj uveže radni staž, sve preciznije navedeno u izreci presude.
6. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da apelant nije osporavao činjenice da je njegov zakonski zastupnik s tužiteljicom usmeno ugovorio visinu mjesečne plaće u navedenom iznosu, koji joj je apelant isplaćivao određeni period. Dalje je ukazao da među parničnim strankama nije sporno da apelantov zakonski zastupnik nije donio odluku da tužiteljici smanjuje plaću ili da raskida usmeni ugovor o naknadi plaće. Sud je ukazao na odredbe člana 75. stav (1) Zakona o radu i člana 262. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Sud je imao u vidu da su tužiteljica i apelantov zakonski zastupnik prilikom zaključivanja ugovora o radu usmeno ugovorili da će se tužiteljici isplaćivati plaća veća nego što je ugovorena u ugovoru o radu. Kako je tužiteljica dokazala da joj je apelant tako ugovorenu plaću isplaćivao sve do 1. juna 2016. godine, a njegov zakonski zastupnik nije donio odluku o umanjenju plaće, sud je zaključio da je osnovan tužiteljicin tužbeni zahtjev u tom dijelu. Pri tome je sud naveo da promjena apelantove vlasničke strukture nije relevantna u konkretnom slučaju jer apelant u spornom periodu nije promijenio pravne akte, odnosno da je funkciju zakonskog zastupnika i dalje obavljao isti zakonski zastupnik koji je s tužiteljicom usmeno ugovorio visinu mjesečne plaće.
7. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je Kantonalni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. Smatra da nije bilo osnova da se primijeni ZOO, koji uređuje odnose koji nastaju u oblasti prometa jer Zakon o radu dovoljno uređuje konkretno pitanje. Također navodi da iz odredbi Zakona o radu ne proizlazi mogućnost ugovaranja plaće usmenim putem, te da sporazumna, usmena izmjena pismenog ugovora o radu ne obavezuje poslodavca. Osim toga, navodi da je nakon promjene vlasničke strukture tužiteljici isplaćivana plaća u skladu sa zaključenim ugovorom o radu te da je prvostepena presuda pravilna.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. Apelant smatra da je Kantonalni sud proizvoljno utvrdio činjenice i proizvoljno primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
13. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, iz činjeničnog stanja slijedi da je tužiteljica tužbenim zahtjevom tražila da joj apelant za sporni period na ime manje isplaćenih plaća isplati određeni novčani iznos sa zateznom kamatom, te da joj u nadležnom Fondu PIO uplati razliku manje uplaćenih doprinosa na plaću za sporni period, kao i da joj uveže radni staž. Dalje slijedi da je Općinski sud odbio tužiteljicin tužbeni zahtjev jer je utvrdio da je apelant tužiteljici za sporni period isplaćivao plaću u skladu sa zaključenim ugovorom o radu. Međutim, slijedi da je Kantonalni sud usvojio tužiteljicinu žalbu, presudu Općinskog suda preinačio tako što je usvojio tužiteljicin tužbeni zahtjev jer su tužiteljica i apelantov zakonski zastupnik prilikom zaključivanja ugovora o radu usmeno ugovorili da će se tužiteljici isplaćivati plaća veća nego što je ugovorena u ugovoru o radu. Kako je tužiteljica dokazala da joj je apelant tako ugovorenu plaću isplaćivao sve do spornog perioda, te kako apelantov zakonski zastupnik nije donio odluku o umanjenju plaće tužiteljici, sud je zaključio da je osnovan tužiteljicin tužbeni zahtjev (vidi činjenični dio ove odluke). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da se apelantovi prigovori u suštini odnose na traženje da Ustavni sud postupa kao sud „četvrte instance“, što, kako je već navedeno, nije njegov zadatak. Osim toga, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman