Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1774/22 („Karpas ambalaža“ d.o.o. Banjaluka)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Pravično suđenje - razuman rok
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1774/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-1774/22, rješavajući apelacije „Karpas ambalaža“ d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana
58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije „Karpas ambalaža“ d.o.o. Banjaluka podnesene protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 253623 21 Gž od 14. marta 2022. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije „Karpas ambalaža“ d.o.o. Banjaluka podnesene zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 253623 21 Gž od 14. marta 2022. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Apelant „Karpas ambalaže“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), koji zastupaju Milorad Đukić i Dejan Đukić, advokati iz Banjaluke, podnio je 19. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 253623 21 Gž od 14. marta 2022. godine. Apelacija je evidentirana pod brojem AP-1774/22.
2. Apelant, kojeg zastupaju Milorad Đukić i Dejan Đukić, advokati iz Banjaluke, podnio je 28. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 253623 22 Rev od 13. septembra 2022. godine i Presude Okružnog suda broj 71 0 P 253623 21 Gž od 14. marta 2022. godine. Apelacija je evidentirana pod brojem AP-4066/22.
3. S obzirom na to da se apelacije registrovane pod br. AP-1774/22 i AP-4066/22 odnose na isti postupak, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1774/22.
4. Apelant je 23. januara 2017. godine podnio tužbu Osnovnom sudu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv tuženog Milorada Popovića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete.
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 253623 17 P od 1. oktobra 2021. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi isplati materijalnu štetu na vozilu u određenom iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da se 4. jula 2015. godine dogodila saobraćajna nezgoda i da je tuženi kao apelantov radnik upravljao apelantovim vozilom, koje je sletjelo s kolovoza. Tom prilikom je tuženi povrijeđen a vozilo oštećeno. Dalje je naveo da apelant traži naknadu štete koja je prouzrokovana na vozilu. Ukazano je da apelant i tuženi nisu pozvali policiju radi sprovođenja uviđaja i sačinjavanja zapisnika s crtežom mjesta nezgode. Istaknuto je da je apelant sačinio zapisnik o šteti na vozilu i da je donio rješenje od 5. avgusta 2015. godine u kojem je navedeno da mu je tuženi prouzrokovao štetu na radu koju je dužan da nadoknadi. Osnovni sud je ukazao na čl. 100, 101, 103. i 105. Zakona o radu, relevantne odredbe opšteg i granskog kolektivnog ugovora kojim je definisana naknada štete pričinjena na radu i u vezi s radom, čl. 154, 158, 170, 171, 172, 185, 186, 189. i 190. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i član 154. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima BiH (u daljnjem tekstu: ZOBS).
6. Dalje je ukazao da je apelant svjesno preuzeo rizik kada nije pozvao radnike policije radi uviđaja i da se to nije moglo očekivati od tuženog koji je bio povrijeđen. U vezi s tim, obrazloženo je da isključivo nakon sprovedenog uviđaja, fotografisanja ovlašćenih lica i sačinjavanja crteža lica mjesta nezgode poslodavac i radnik mogu na osnovu zapisnika i drugih dokaza pouzdano dokazivati uzrok saobraćajne nezgode jer se raspolaže podacima o stanju vozača, vozila, kolovoza i vremenskih prilika. Istaknuto je da se apelant nije obraćao ni osiguravajućoj kući, a tuženi je nastavio raditi kod apelanta bez eventualnog sprovođenja disciplinskog postupka. Osnovni sud je naveo da bi tuženi odgovarao za štetu ako je šteta u uzročnoj vezi s radnjama tuženog i počinjena namjerno ili iz krajnje nepažnje. U vezi s tim, ukazano je da apelant nije sprovodio disciplinski postupak protiv tuženog povodom namjere i krajnje nepažnje te da iz sprovedenih dokaza ne proizlazi da je tuženi postupao s namjerom ili krajnjom nepažnjom, ili da je uopšte postupao drugačije od uobičajenog svakodnevnog rada kod apelanta. Istakao je da se odgovornost tuženog ne može zasnivati na nivou pretpostavke ili obične nepažnje.
7. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 253623 21 Gž od 14. marta 2022. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da okolnost što tuženi nije obavijestio policiju o nezgodi može biti od uticaja samo na njegovu prekršajnu odgovornost, a nikako osnov za obavezivanje na naknadu štete. Dalje je naveo da apelant osnovano ukazuje na to da njegova obaveza da policiji prijavi nezgodu ne proizlazi iz odredbi ZOBS-a. Međutim, ocijenio je da je apelant bio dužan da to učini i omogući obavljanje uviđaja jer je došao na lice mjesta i tuženi to nije uradio. Okružni sud je ukazao da vještaci saobraćajne i mašinske struke, bez obzira na stručnost i iskustvo, nisu mogli uraditi nalaze koji bi poslužili kao osnov za usvajanje tužbenog zahtjeva jer nisu imali zapisnik o uviđaju saobraćajne nezgode sa svim relevantnim podacima. Dalje je ukazao da je apelant sam slikao vozilo i da su te fotografije koristili vještaci, ali da se na njima ne vide registarske oznake vozila. Istaknuto je i da nije utvrđeno stanje vozila prije nezgode, što je bitno kod utvrđivanja visine štete na vozilu. Stoga je zaključio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da apelant, u situaciji kada uviđaj nije obavljen niti utvrđen uzrok nezgode, nije dokazao da je tuženi u spornoj situaciji postupao s krajnjom nepažnjom i namjerom da apelantu prouzrokuje štetu. Okružni sud je ukazao i da se apelant neosnovano poziva na Odluku tog suda broj 71 0 P 185687 15 Gž od 26. januara 2017. godine jer se radi o drugačijem činjeničnom stanju.
8. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 253623 22 Rev od 13. septembra 2022. godine odbačena je apelantova revizija jer nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 237. st. 2, 3. i 4. Zakona o parničnom postupku.
9. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku i pravo na pristup sudu, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da zapisnik o uviđaju nije nužan za dokazivanje uzroka saobraćajne nezgode niti za utvrđivanje odgovornosti učesnika, naročito kada je tuženi priznao da je sam sletio s kolovoza. Ističe da je saobraćajno vještačenje urađeno u skladu s pravilima struke i dokazima u spisu, te u skladu s izvještajem Satworka koji pruža usluge satelitskog praćenja vozila. Tvrdi da je do saobraćajne nezgode došlo isključivo krajnjom nepažnjom tuženog zbog prekoračenja dozvoljene brzine. Poziva se na Presudu tog suda broj 71 0 P 185687 15 Gž od 26. januara 2017. godine, u kojoj je tuženi obavezan na naknadu štete na osnovu nalaza vještaka saobraćajne struke. Osim toga, apelant ukazuje i na proizvoljnu ocjenu dokaza, npr. da nije cijenjeno rješenje o naknadi štete od 5. avgusta 2015. godine, da su određene činjenice trebali cijeniti kao nesporne, zatim na ocjenu nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke, fotografije vozila itd. Osim toga, ističe da su sudovi prilikom odlučivanja zanemarili čl. 137. i 138. Zakona o radu, kojim se regulišu dužnosti radnika. Apelant traži naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka i naknadu troškova sastavljanja apelacije. Ističe i da je rješenje Vrhovnog suda nepravilno i nezakonito jer je uloga Vrhovnog suda da razriješi protivrječnosti sudske prakse i obezbijedi ujednačenost.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
12. Član 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu. (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud zapaža da je apelant u roku propisanom članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda podnio apelaciju broj AP-4066/22 protiv osporenog rješenja Vrhovnog suda od 13. septembra 2022. godine. Međutim, tim rješenjem je apelantova revizija odbačena iz formalnih razloga, pa slijedom navedenog konačnu odluku predstavlja Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 253623 21 Gž od 14. marta 2022. godine koju je apelant osporio u obje apelaciji (vidi tač. 1. i 2. ove odluke). Stoga će Ustavni sud apelantove navode ispitati u odnosu na tu odluku.a)Pravo na pravično suđenje
U odnosu na osporenu odluku Okružnog suda
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema svojoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
15. U vezi s apelantovim navodima da mu je prekršeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj član 6. stav 1. Evropske konvencije svakom obezbjeđuje pravo da sudu podnese zahtjev u vezi sa svojim pravima i obavezama građanske prirode. Pravo na pristup sudu ne uključuje samo pravo da se pokrene postupak, već i pravo da sud „riješi“ spor. Najvažniji faktor je taj da je spor o kojem se odlučivalo u sudskom postupku stvarno ispitan (vidi Evropski sud, Šimecki protiv Hrvatske, presuda od 30. aprila 2014. godine, predstavka broj 15253/10, tačka 42. s referencama na drugu relevantnu sudsku praksu). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da sama činjenica da je apelant ishodio da redovni sudovi donesu odluke u kojim je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je apelant ostvario pravo na pristup sudu budući da je osporenom presudom ispitana suština spora između apelanta i tuženog (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2748/22 od 23. marta 2023. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba).
16. Ustavni sud dalje podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav
1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
17. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu činjenica koje je utvrdio nižestepeni sud tako i u pogledu primjene prava, tj. odredbi Zakona o radu i ZOO-a. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi pažljivo cijenili izvedene dokaze i utvrđeno činjenično stanje, te detaljno obrazložili razloge zbog kojih su smatrali da apelant u datim okolnostima nije dokazao da je tuženi postupao namjerno ili u krajnjoj nepažnji. Osim toga, redovni sudovi su obrazložili i razloge zbog kojih je bilo nužno da u takvim predmetima nadležni policijski organi izvrše uviđaj i sačine zapisnik o svim okolnostima saobraćajne nezgode. U pogledu apelantovog pozivanja na Presudu Okružnog suda broj 71 0 P 185687 15 Gž od 26. januara 2017. godine, Ustavni sud primjećuje da apelant nije dostavio tu presudu pa se Ustavni sud ne može izjasniti o tome. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zapaža da nema ništa iz čega bi proizlazilo da je u sprovedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
U odnosu na dužinu trajanja postupka
18. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispunio formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
19. Ustavni sud zapaža da su apelacije podnesene 19. maja i 28. oktobra 2022. godine, odnosno nakon stupanja na snagu Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 99/20, stupio na snagu 1. januara 2021. godine), koji propisuje pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj. Ustavni sud podsjeća da ta pravna sredstva (zahtjev za ubrzanje postupka i tužba za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku i na pravično zadovoljenje) predstavljaju efektivan pravni lijek koji apelanti, u skladu s principom supsidijarnosti, treba da iskoriste prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2406/22 od 19. i 20. januara 2023. godine, tačka 24, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
20. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelacije podnesene nakon više od godinu dana od stupanja na snagu navedenog zakona. Međutim, prema stanju spisa, apelant nije, shodno odredbama čl. 6. i 21. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, prije podnošenja apelacija podnio redovnim sudovima pred kojima se postupak vodio zahtjev za ubrzanje postupka s ciljem zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odnosno tužbu za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku i zadovoljenje. Dakle, apelant je propustio da iscrpi efikasne pravne lijekove propisane navedenim zakonom, pa se podnesene apelacije, u tom dijelu, ne mogu razmatrati.
b) Ostala prava
21. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
22. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati.
23. Osim toga, u vezi s apelantovim traženjem da mu se isplate troškovi sastavljanja apelacije, Ustavni sud ukazuje da prema Pravilima Ustavnog suda ne postoji mogućnost obavezivanja bilo koga da snosi troškove podnošenja apelacije, te da ti troškovi padaju isključivo na apelantov teret.
24. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
25. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman