Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-946/22 (E. M.)

Odluka donesena 22. 01. 2026.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-946/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 01. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-946/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Edin Mehmedović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Edin Mehmedović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 876592 21 Kž od 16. decembra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 876592 21 K od 21. juna 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Edin Mehmedović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Sanin Pešto, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 876592 21 Kž od 16. decembra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 876592 21 K od 21. juna 2021. godine.

2. Općinski sud je Presudom broj 65 0 K 876592 21 K od 21. juna 2021. godine apelanta proglasio krivim da je počinio krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 172. stav (1) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Za počinjeno krivično djelo apelantu je izrečena uvjetna osuda s utvrđenom kaznom zatvora u trajanju od osam mjeseci i rokom provjere od dvije godine. Općinski sud je utvrdio da je apelant u vrijeme, na mjestu i na način opisan u izreci presude udario N. O. (u daljnjem tekstu: oštećeni), usljed čega je oštećeni zadobio tešku tjelesnu povredu u vidu višestrukog prijeloma nosnih kostiju.

3. Tokom postupka pred Općinskim sudom provedeni su dokazi Tužilaštva saslušanjem oštećenog i vještaka medicinske struke, zatim dokazi čitanjem zapisnika o ispitivanju apelanta u svojstvu osumnjičenog od 2. decembra 2018. godine, sačinjenog u MUPKS (u daljnjem tekstu: sporni zapisnik) i zapisnika o ispitivanju apelanta u svojstvu osumnjičenog od 19. novembra 2020. godine, sačinjenog u MUPKS (u daljnjem tekstu: zapisnik od 19. novembra 2020. godine). Također je izvršen uvid i čitanje materijalnih dokaza Tužilaštva – medicinska dokumentacija koju su sačinile Klinika urgentne medicine te Klinika za bolesti uha, grla i nosa sa hirurgijom glave i vrata od 2. decembra 2018. godine, nakon pregleda oštećenog, te nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke od 13. marta 2020. godine. Odbrana nije imala dokazne prijedloge.

4. Općinski sud je odbio prigovor odbrane o zakonitosti spornog zapisnika, a apelant je svoju odbranu iznio bez branioca. Sud je naveo da iz spornog zapisnika proizlazi da je apelant, u smislu relevantnih normi Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), poučen o pravima iz ZKPFBiH. Nakon što mu je saopšteno šta mu se stavlja na teret i nakon izjašnjenja o svojim pravima, apelant je opisao inkriminirani događaj. Tom prilikom apelant je potvrdio da je udario oštećenog i da je to učinio jer ga je oštećeni, kojeg poznaje od ranije, isprovocirao. Dalje, sud je naveo da iz zapisnika od 19. novembra 2020. godine proizlazi da je apelant ispitan u prisustvu branioca. Apelant je, u smislu člana 92. ZKPFBiH, obaviješten da je njegov iskaz dat u prisustvu branioca dopušten kao dokaz na glavnoj raspravi, što je apelant potpisao. Apelant je obaviješten da se tereti za krivično djelo teške tjelesne ozljede, a upisani su svi dokazi prikupljeni u tom trenutku. Nakon pouke o ostalim pravima iz ZKPFBiH i predočavanja spornog zapisnika, apelant je tada, u prisustvu branioca, izjavio da „u potpunosti ostaje pri svojoj izjavi koju je dao 2. decembra 2018. godine na zapisnik, policijskim službenicima MUPKS.“ Stoga je sud sporni zapisnik prihvatio kao sastavni dio zapisnika od 19. novembra 2020. godine. U vezi s tim, sud je istakao da je takav stav zauzeo i Vrhovni sud Federacije BiH u Rješenju broj 06 0 K 008226 17 Kž od 9. maja 2018. godine.

5. Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza i njihove analize utvrdio da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen. U vezi s tim, sud je naveo da je oštećeni u iskazu na glavnom pretresu uvjerljivo opisao apelantove radnje koje čine bitna obilježja navedenog krivičnog djela, te posljedice apelantovog udarca. Sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, koji je zasnovan na objektivnoj medicinskoj dokumentaciji sačinjenoj neposredno nakon kritičnog događaja u Klinici urgentne medicine, utvrdio da je oštećeni kritične prilike zadobio tešku tjelesnu povredu. Sud je naveo da je potkrjepljujući dokaz da se inkriminirani događaj desio na način kako je to opisano u činjeničnim navodima optužnice apelantov iskaz od 2. decembra 2018. godine, o kojem je sačinjen sporni zapisnik.

6. Sud je ocijenio neosnovanim i prigovore apelantove odbrane da je apelantu uskraćena mogućnost da dokazuje da se u konkretnom slučaju radilo u nužnoj odbrani ili krajnjoj nuždi jer tokom glavnog pretresa nisu isticane činjenice niti predlagani dokazi u tom pravcu. Također, sud je ocijenio neosnovanom tezu odbrane iz završnih riječi da Tužilaštvo nije dokazalo uzročno-posljedičnu vezu između apelantovog udarca i štetne posljedice. U vezi s tim, sud je istakao da je oštećeni jasno naglasio da je zadobio udarac pesnicom u predjelu lijeve strane lica, u kojem dijelu se nalazi i oštećeni dio nosa, gdje je nastala teška tjelesna ozljeda koju je utvrdio vještak medicinske struke na osnovu objektivne medicinske dokumentacije.

7. Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0K 876592 21 Kž od 16. decembra 2021. godine kojom je odbio žalbu apelantovog branioca i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je ocijenio da je pravilan stav prvostepenog suda da je sporni zapisnik sastavni dio zapisnika o apelantovom ispitivanju od 19. novembra 2020. godine. Naime, i Kantonalni sud je izvršio uvid u zapisnik od 19. novembra 2020. godine i utvrdio da je apelant tom prilikom i u toj fazi postupka ispitan na zakonom utvrđen način, u smislu člana 92. ZKPFBiH, kako je to pravilno i jasno odgovoreno u pobijanoj presudi, što je i taj sud ponovio. Dalje, Kantonalni sud je ocijenio da u pobijanoj presudi nema nedostataka u smislu člana 314. ZKPFBiH jer su svi provedeni dokazi cijenjeni tako što je objašnjena njihova vjerodostojnost. Iz pobijane presude proizlazi da je svaki izvedeni dokaz cijenjen pojedinačno i u međusobnoj vezi ,u smislu člana 305. stav (7) ZKPFBiH. Istaknuto je da u žalbi apelantovog branioca nije obrazloženo koji dokazi su bili međusobno kontradiktorni, te da stoga ni taj sud ne može dati konkretne odgovore na te žalbene prigovore. Apelantov branilac nije doveo u sumnju provedene dokaze tužioca drugačijom argumentacijom.

8. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 13. Evropske konvencije. Apelant ukazuje da je postupak koji je vođen protiv njega očigledno bio nepravičan jer je sud osuđujuću presudu u odlučnoj mjeri zasnovao na nezakonitim dokazima. Zatim, apelant ističe da sud nije s jednakom pažnjom ispitivao i utvrđivao kako činjenice koje ga terete tako i one koje mu idu u korist. U tom smislu apelant ističe da je osuđujuća presuda protiv njega u odlučnoj mjeri zasnovana na nezakonitim dokazima, odnosno spornom zapisniku, koji nije mogao biti korišten i pročitan na glavnom pretresu. Apelant smatra da se taj zapisnik nije mogao ni pod kojim uvjetima pročitati na glavnom pretresu, niti biti cijenjen prilikom donošenja sudske odluke, a posebno ne konvalidirati na način kako je to učinio prvostepeni sud, smatrajući ga sastavnim dijelom zapisnika od 19. novembra 2020. godine. Apelant ističe da je u postupku očigledno proizvoljno utvrđeno činjenično stanje na njegovu štetu. U tom smislu, ukazuje da je u cjelokupnom postupku protiv njega „izostalo obrazloženje kontradiktornosti dokaza u međusobnoj vezi koje je izvelo Tužilaštvo, a sve s ciljem utvrđivanja odlučnih činjenica za zakonito presuđenje stvari.“ Apelant ukazuje i da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje vezano za način na koji je on udario oštećenog, što dodatno elaborira. Apelant smatra da se ni Kantonalni sud u svojoj presudi nije osvrtao na navode iz njegove žalbe koji su se odnosili na proizvoljnu ocjenu dokaza. Takvim postupanjem prekršeno je apelantovo pravo na pravično suđenje i zaštitu od proizvoljne primjene prava, kao i pravo na obrazloženu odluku. Konačno, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek i ukine osporene odluke. Apelant je zatražio i da mu se dodijeli odšteta u pravičnom iznosu te troškovi nastali radi utvrđivanja navedenih povreda.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

13. U konkretnom slučaju apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno tumačili relevantne odredbe ZKPFBiH, te da su slijedom toga pogrešno cijenili provedene dokaze i pogrešno utvrdili da je počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. U vezi s iznesenim prigovorima, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

14. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi raspravili sva ključna pitanja koja su problematizirana apelacijom i relevantna za donošenje osporenih odluka, te da su o tome dali razloge koji se ne mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je Općinski sud detaljno analizirao sve provedene dokaze, pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da je jasno obrazložio na kojim dokazima je zasnovao odluku o apelantovoj krivici (vidi tačku 5. ove odluke). Dalje, u pogledu apelantovog problematiziranja činjenice da je Općinski sud odluku zasnovao i na čitanju zapisnika od 11. novembra 2020. godine, te odluke da je sastavni dio tog zapisnika sporni zapisnik, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud veoma detaljno obrazložio razloge zbog kojih je prihvatio taj dokaz i zbog čega je zaključio da je taj dokaz zakonit (vidi tačku 4. ove odluke). Također, iz osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi na osnovu brižljive i savjesne ocjene provedenih dokaza izveli zaključak da je apelant kriv za počinjeno krivično djelo, ne ostavljajući bilo kakvu sumnju u tom pogledu. Osim toga, Kantonalni sud je detaljno analizirao provedene materijalne dokaze i iskaze svjedoka, na osnovu čega je utvrdio da apelantovi žalbeni navodi ne mogu dovesti do drugačije odluke suda (vidi tač. 8. i 9. ove odluke). Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovo nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini ne može samo po sebi dovesti do zaključka o proizvoljnosti u utvrđenju činjenica i primjeni prava. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje niti prava na djelotvoran pravni lijek.

15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-946/22 (E. M.) | Sudska praksa | Aktio