Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3381/22 (R. O.-K. i drugi)
Odluka donesena 11. 06. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada
- Autorsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3381/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3381/22, rješavajući apelaciju Rudenke Orahovac-Kazić i Emine Orahovac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rudenke Orahovac-
Kazić i Emine Orahovac podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 423426 22 Rev od 2. augusta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rudenka Orahovac-Kazić i Emina Orahovac (u daljnjem tekstu: prvoapelantica i drugoapelantica ili apelantice) iz Sarajeva, koje zastupa prvoapelantičina advokatska kancelarija iz Sarajeva, podnijele su 31. augusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 423426 22 Rev od 2. augusta 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 423426 21 Pž 2 od 16. februara 2022. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 423426 14 Ps od 30. aprila 2015. godine.
2. Presudom Općinskog suda odbijen je tužbeni zahtjev prednika apelantica (prvoapelantičinog brata i drugoapelantičinog supruga) kojim je tražio da se naloži Javnom RTV servisu BiH (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu isplati novčani iznos na ime reemitovanja drame bez njegove saglasnosti kao autora, sve precizirano u izreci presude.
3. U obrazloženju, Općinski sud je naveo da je prednik apelantica bio zaposlen kao glavni reditelj u prijeratnoj TV Sarajevo, kasnije BHT, te nakon toga u FTV BiH, kao rukovodilac grupe reditelja. Dalje je ukazao da je da je prednik apelantica kao reditelj režirao dramu „Odumiranje međeda“ Branka Ćopića, a da je tuženi reemitirao tu dramu bez njegove saglasnosti. Imajući to u vidu obrazložio je da bi njemu primjenom čl. 24. i 25. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima u BiH (u daljnjem tekstu: Zakon) pripadalo pravo na novčanu naknadu zbog reemitovanja drame koja je režirana 1983. godine. Međutim, ukazao je da prednik apelantica nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva. Naime, Pravilnik o autorskim i izvođačkim pravima, koji je on predložio kao dokaz, odnosi se na drugu RTV kuću, a ne na tuženog, pa taj pravilnik ne obavezuje tuženog. Osim toga, sud je ukazao da ugovorom o radu nije niti jednom odredbom ugovoreno precizno koji je to iznos tuženi obavezan isplatiti predniku apelantica, odnosno zaposleniku na ime naknade, kao glavnom reditelju. Pri tome sud je ukazao da prednik apelantica nije predložio provođenje vještačenja po vještaku finansijske struke.
4. Presudom Kantonalnog suda žalba prednika apelantica je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda.
5. Presudom Vrhovnog suda revizija apelantica (prednik apelantica umro tokom postupka a apelantice su nastavile postupak) je odbijena. U obrazloženju, sud je naveo da je sama punomoćnica prednika apelantica na glavnoj raspravi navela da je propustila predložiti kao dokaz cjenovnik iz 2004. godine, jer je mislila da je on sastavni dio već predloženog Pravilnika o autorskim i izvođačkim pravima. Pri tome je ukazao da apelantice nisu učinile vjerovatnim da taj dokaz bez svoje krivice nisu bile u mogućnosti predložiti na pripremnom ročištu, pa je sud pravilno odlučio kada je odbio provođenje ovog dokaza. U vezi s tim sud je istakao da cjenovnik na koji se apelantice pozivaju sam po sebi i nije isključivi kriterij na temelju kojeg se određuje visina autorske naknada koja bi pripadala predniku apelantica. Dalje, ukazao je da je bilo nužno utvrđivanje pravno relevantnih elemenata koji bi se temeljili na tom cjenovniku, a koji bi bio orijentir za utvrđivanje odgovarajuće naknade. Međutim, sud je ukazao da se iz provedenih dokaza nije moglo utvrditi koja bi to visina odgovarajuće naknade pripadala predniku apelantica kao glavnom reditelju za iskorištavanje njegovog djela.
6. Apelantice su se pozvale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelantice ponavljaju navode koje su iznosile i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističu da su sudovi odbili tužbeni zahtjev iz razloga što nije provedeno vještačenje po vještaku finansijske struke na visinu tužbenog zahtjeva, iako je uz dokumentaciju priložen cjenovnik koštanja pojednih emisija, pa je bilo moguće po slobodnoj ocjeni odrediti da li traženi iznos odgovara cjenovniku. Dalje, smatraju da je Kantonalni sud mogao biti malo fleksibilniji i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovni postupak kako bi se provelo to finansijsko vještačenje. Također, ukazuju da je zanemarena činjenica da je članom 111. Zakona autoru zagarantovana sudska zaštita u slučaju povrede njegovih prava, uz naknadu štete po pravilima obligacionog prava.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Osim toga, apelantice ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantice su se pozvale i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman