Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1988/22 (D.T.)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Otkaz
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1988/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-1988/22, rješavajući apelaciju D. T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana
58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D. T. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 188782 21 Rev od 15. februara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. D. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 2. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 188782 21 Rev od 15. februara 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 188782 19 Rsž od 24. marta 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Rs 188782 17 Rs od 25. marta 2019. godine poništena je kao nezakonita odluka tuženog („Aluminij“ d.d. Mostar) o otkazu apelantovog ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu od 6. decembra 2016. godine (u daljnjem tekstu: odluka) i apelantov ugovor o radu od 7. decembra 2016. godine. Utvrđeno je da se apelant kod tuženog nalazi u radnom odnosu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu proizvođač zalivenih anoda, te je obavezan tuženi da apelantu regulira prava iz radnopravnog odnosa kao da je obavljao poslove navedenog radnog mjesta. Obavezan je tuženi da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da su apelant i tuženi 15. maja 2013. godine zaključili ugovor o radu na neodređeno vrijeme te da je apelant raspoređen na radno mjesto proizvođač zalivenih anoda. Također, utvrđeno je da je tuženi donio odluku kojom je apelantu otkazan ugovor o radu s ponudom za zaključenje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima na radnom mjestu proizvodnje zalivenih anoda. Navedenu odluku tuženi je donio radi usklađivanja apelantovog ugovora o radu s odredbama Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Nadalje, utvrđeno je da su apelant i tuženi 7. decembra 2016. godine zaključili ugovor o radu na neodređeno vrijeme te da je apelant raspoređen na poslove radnog mjesta proizvođač zalivenih anoda. Pri tome, utvrđeno je da je odredbom člana 16. stav (2) navedenog ugovora predviđeno da su potpisivanjem tog ugovora namirena sva apelantova potraživanja prema tuženom na osnovu ugovora o radu od 15. maja 2013. godine. Nadalje, utvrđeno je da su apelant i tuženi 14. decembra 2017. godine zaključili novi ugovor o radu bez formulacije iz člana 16. stav (2) iz ugovora o radu od 7. decembra 2016. godine, te je konstatirano da je taj ugovor prestao da važi. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da tuženi prije donošenja odluke nije konsultirao Vijeće zaposlenika, niti je od njega pribavio saglasnost za donošenje navedene odluke, te je slijedom toga odlučio kao u izreci.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 188782 19 Rsž od 24. marta 2021. godine uvažena je žalba tuženog, prvostepena presuda je preinačena tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da tuženi nije tražio saglasnost Vijeća zaposlenika u smislu odredbe člana 26. Zakona o vijeću zaposlenika. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da apelantu nije bio sporan otkaz ugovora o radu s ponudom za zaključenje novog ugovora o radu, niti radno mjesto na koje je raspoređen, nego mu je bila sporna odredba člana 16. stav (2) izmijenjenog ugovora. Imajući u vidu da je apelant s tuženim zaključio novi ugovor o radu u kojem je izostavljena navedena odredba, Kantonalni sud je zaključio da apelant nema pravni interes da traži poništenje spornih akata tuženog.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 188782 21 Rev od 15. februara 2022. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je stupanjem na snagu novog Zakona o radu odredbom člana 177. propisana obaveza poslodavca da svoje pravilnike o radu uskladi s tim zakonom. Također, naveo je da je odredbom člana 178. navedenog zakona propisano da su poslodavci obavezni da svojim radnicima ponude zaključivanje ugovora o radu ukoliko njihov ugovor o radu nije u skladu s tim zakonom. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je tuženi uskladio svoj pravilnik, te da odluka i izmijenjeni ugovor o radu nisu podrazumijevali izmjene apelantovog radnog mjesta ili njegovog prava na plaću i naknade, nego da su regulirali prava i obaveze ugovornih strana koja su proistekla iz ranijeg ugovora o radu, što je za apelanta bilo sporno. Međutim, ukazao je da su apelant i tuženi 14. decembra 2017. godine zaključili novi ugovor o radu na neodređeno vrijeme kojim je otklonjena sporna odredba zbog koje je apelant osporavao otkaz ugovora i izmijenjeni ugovor o radu od 7. decembra 2016. godine. Imajući to u vidu, ukazao je da je apelant zaključenjem novog ugovora o radu s tuženim zasnovao novi pravni odnos. S obzirom na to, Vrhovni sud je zaključio da apelant nema pravni interes da traži ispitivanje dopuštenosti izmijenjenog ugovora o radu budući da je taj ugovor prestao postojati po sili zakona.
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelant ukazuje na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je zaključio izmijenjeni ugovor o radu s tuženim kako bi nastavio radni odnos kod njega. Naime, ističe da mu je kroz institut otkaza s ponudom za zaključenje novog ugovora o radu nametnuta odredba kojom se on odriče svojih potraživanja iz radnog odnosa prema tuženom. Imajući to u vidu, apelant smatra da su takva odredba, kao i ugovor o radu nezakoniti, te da on, suprotno zaključku Kantonalnog i Vrhovnog suda, ima pravni interes da se oni ponište.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni i Vrhovni sud u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud dao dovoljne i jasne razloge zašto apelant nema pravni interes da osporava sporne akte tuženog, te da je time odgovorio na navode koje apelant ponavlja i u apelaciji (vidi tačku 5. ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
13. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminiran po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te apelantove navode neće posebno ispitivati.
14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman