Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2235/22 (R. Z.)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Pravično suđenje - razuman rok
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ugovor o poklonu
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2235/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-2235/22, rješavajući apelaciju Refika Zulića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Refika Zulića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 P 059614 21 Gž 2 od 10. novembra 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Refika Zulića podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 059614 22 Rev od 28. aprila 2022. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Refik Zulić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Desimir G. Jošić, advokat iz Gradiške, podnio je 14. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 059614 22 Rev od 28. aprila 2022. godine i Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 059614 21 Gž 2 od 10. novembra 2021. godine.
2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-339/22 od 20. aprila 2022. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 28. aprila 2022. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. Osnovni sud u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je Presudom broj 72 0 P 05961420 P 2 od 2. februara 2021. godine odbio apelantov primarni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je na osnovu pravno valjanog ugovora o poklonu, koji je kao poklonoprimac 14. decembra 2001. godine zaključio sa svojim ocem kao poklonodavcem, stekao pravo vlasništva na označenim nepokretnostima (u daljnjem tekstu: nepokretnosti) sa dijelom 1/1 do tada upisanim sa dijelom ½ na poklonodavca a sada sa dijelom ½ na Zuhdiju Zulića (u daljnjem tekstu: tuženi), što je tuženi, inače apelantov brat, dužan priznati, trpjeti i dozvoliti da se izvrši brisanje kao i uknjižba nepokretnosti na apelantovo ime u katastarskom operatu i katastarskim evidencijama. Presudom je usvojen apelantov supsidijarni tužbeni zahtjev te je utvrđeno da je apelant na osnovu člana 28. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) i člana 58. stav 2. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) dosjelošću stekao pravo vlasništva na nepokretnostima sa dijelom 1/1, do tada upisanim na tuženog sa dijelom ½, što je tuženi dužan priznati i trpjeti. U postupku je utvrđeno da su apelant i poklonodavac zaključili ugovor o poklonu čiji su predmet nepokretnosti u čijem posjedu je apelant od 2001. godine, na kojima je do tog ugovora bilo upisano pravo suvlasništva s dijelovima ½ na poklonodavca i njegovu suprugu, majku parničnih stranaka. Navedeni ugovor nikada nije sproveden u javnim knjigama. Utvrđeno je da je nakon okončanja ostavinskog postupka iza majke apelant 2006. godine proglašen nasljednikom njenog dijela na nepokretnosti i uknjižio je pravo vlasništva sa ½ dijela. Utvrđeno je da je nakon ostavinskog postupka iza poklonodavca 2008. godine tuženi upisan kao vlasnik nepokretnosti s dijelom 1/1 jer se apelant odrekao nasljedstva u njegovu korist. Osnovni sud je zaključio da je zbog navedenog neosnovan apelantov primarni tužbeni zahtjev jer poklonodavac nikada nije bio vlasnik nepokretnosti s dijelom 1/1, pa tako ni na apelanta nije mogao poklonom prenijeti više prava nego što je sam imao. Osnovni sud je, međutim, zaključio da je osnovan apelantov supsidijarni tužbeni zahtjev jer je nesporno utvrđeno da je apelant savjesno držao u posjedu nepokretnost duže od 15 godina, pa je, shodno članu 28. stav 2. ZOSPO-a i članu 58. stav 2. ZSP-a, dosjelošću stekao pravo vlasništva na nepokretnosti s obzirom na to da je navedenim odredbama propisan desetogodišnji rok za sticanje vlasništva u slučaju zakonitog i savjesnog posjeda.
4. Okružni sud je presudom broj 72 0 P 059614 21 Gž 2 od 10. novembra 2021. godine usvojio žalbu tuženog i prvostepenu presudu preinačio na način da je odbijen apelantov supsidijarni tužbeni zahtjev. Okružni sud je naveo da je članom 28. ZOSPO-a, između ostalog, propisano da savjestan i zakonit držalac nepokretnosti na kojoj drugo lice ima pravo vlasništva, stiče dosjelošću pravo vlasništva nakon proteka roka od 10 godina, a da samo savjestan držalac bez zakonitog osnova pravo vlasništva stiče dosjelošću nakon proteka roka od 20 godina. Navedeno je da je istovjetno propisano i članom 58. ZSP-a. Okružni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da se apelant 23. avgusta 2011. godine odrekao nasljedstva na nepokretnosti u korist tuženog, pa je apelant, ostajući i dalje u posjedu nepokretnosti, tog dana postao nesavjestan. Okružni sud je istakao da je s obzirom na navedeno te na činjenicu da je sporni ugovor o poklonu zaključen 14. decembra 2001. godine jasno da nisu protekli zakonom propisani rokovi za sticanje prava vlasništva dosjelošću u slučaju savjesnog posjeda.
5. Vrhovni sud je Rješenjem broj 72 0 P 059614 22 Rev od 28. aprila 2022. godine odbacio apelantovu reviziju zbog neispunjavanja uslova za izjavljivanje revizije propisanih članom 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku.
6. Apelant se pozvao na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima. Apelant ističe da je Okružni sud proizvoljno primijenio pravo. Apelant navodi da je od 2001. godine imao miran i savjestan posjed na nepokretnosti i da je sve vrijeme vjerovao da je ugovorom o poklonu stekao pravo vlasništva. Navodi i da nije znao da ugovor treba sprovesti i kroz javne knjige. Navodi i da je u ostavinskom postupku iza poklonodavca bio u zabludi i da se odrekao nasljedstva jer nije znao da se nepokretnost raspravlja kao ostavština. Apelant smatra da je Okružni sud utvrđenjem da nisu protekli rokovi za dosjelost izašao van okvira svoje nadležnosti. Navodi da je taj sud krivo tumačio pitanje savjesnosti i da je apelantov posjed nesporno savjestan sve vrijeme, a da je tuženi bio dužan dokazati suprotno. Apelant smatra da je zbog svega navedenog i diskriminisan. Apelant traži da mu Ustavni sud dosudi 5.000,00 KM na ime nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka kao i troškove za sastav apelacije.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu. (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.a)U odnosu na dužinu trajanja postupka
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispunio formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena 14. juna 2022. godine, odnosno nakon 1. januara 2021. godine kao dana stupanja na snagu Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 99/20), koji propisuje pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj. Ustavni sud podsjeća da Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj predstavlja efektivan pravni lijek koji apelanti, u skladu s principom supsidijarnosti, treba da iskoriste prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2406/22 od 19. i 20. januara 2023. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda ww.ustavnisud.ba).
10. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena jednu godinu i šest mjeseci nakon stupanja na snagu navedenog zakona. Međutim, apelant nije, shodno odredbama čl. 6. i 21. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, prije podnošenja apelacije podnio redovnim sudovima pred kojima se postupak vodio zahtjev za ubrzanje postupka s ciljem zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odnosno tužbu za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku. Dakle, apelant je propustio da iscrpi efikasne pravne lijekove propisane navedenim zakonom, pa se podnesena apelacija u tom dijelu ne može razmatrati.
b) U odnosu na osporene odluke
11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti kršenje svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ta kršenja moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedeno kršenje ljudskih prava i sloboda moguće (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na ww.ustavnisud.ba) te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose na način na koji je Okružni sud primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na ww.ustavnisud.ba).
13. Na osnovu činjenica koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dao detaljne, jasne i relevantne razloge i obrazloženja kako o činjeničnim tako i o pravnim utvrđenjima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud argumentovano utvrdio da nisu protekli rokovi za dosjelost i zašto se apelant smatra nesavjesnim posjednikom od okončanja ostavinskog postupka iza poklonodavca (vidi tačku 4. ove odluke). Ustavni sud, osim toga, zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudom koje je taj sud ispitao i jasno ukazao zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Takođe, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu.
14. Osim toga, u odnosu na apelantov zahtjev da mu Ustavni sud dosudi naknadu troškova za sastav apelacije Ustavni sud podsjeća da, za razliku od redovnih sudova koji strankama dosuđuju troškove postupka, Ustavni sud ne dosuđuje troškove apelacionog postupka. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na navode o proizvoljnoj primjeni prava očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U odnosu na navode o kršenju prava na imovinu Ustavni sud zapaža da apelant te navode zasniva na istim tvrdnjama na kojima je zasnivao i navode o kršenju prava na pravično suđenje, o čemu je Ustavni sud već odlučio. Stoga Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
16. U odnosu na navode o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud ukazuje da član
14. Evropske konvencije nije nezavisan, nego da ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati.
17. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se poziva, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie)neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman