Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1998/22 (K.R.T.)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 2. P broj 4 uz EK – sloboda kretanja
- Proporcionalnost
- Strani državljanin
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1998/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-1998/22, rješavajući apelaciju K. R. T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija K. R. T. podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 040495 22 Uvp od 18. maja 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. K. R. T. (u daljnjem tekstu: apelantkinja), državljanka Finske, koju zastupa Dragana Stanković, advokat iz Banjaluke, podnijela je 1. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 040495 22 Uvp od 18. maja 2022. godine i S1 3 U 040495 21 U od 15. marta 2022. godine.
2. Rješenjem Službe za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-1-18.16-07.3-
4/21 od 13. januara 2021. godine, apelantkinji, državljanki Finske, otkazan je bezvizni boravak u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: BiH) i obavezana je da napusti teritoriju BiH u roku od sedam dana od dana dostavljanja konačne odluke. U obrazloženju rješenja Služba je navela da je, nakon izvršene kontrole po službenoj dužnosti te na osnovu uvida u službene evidencije i intervjua s apelantkinjom, utvrdila da je apelantkinja, koja je došla u BiH 19. decembra 2020. godine, prijavila adresu boravka na adresi u Sarajevu 5. januara 2021. godine. Međutim, apelantkinja je, zajedno sa više drugih lica, 12. januara 2021. godine zatečena na adresi u Bihaću (Lipa b.b.), u kući koja je u vlasništvu M. D. Dalje, Služba je navela da je tom prilikom utvrdila da je apelantkinja, koja je zakonito boravila u BiH po osnovu bezviznog boravka, bila angažovana na podjeli paketa stranim državljanima – migrantima. Služba se pozvala na odredbe člana 96. stav (1) tačka a) Zakona o strancima BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o strancima) kojim je propisano da se boravak strancu u BiH otkazuje ako stranac ne poštuje javni poredak BiH iz člana 10. tog Zakona (Obaveza poštovanja javnog poretka BiH). Takođe, pozvala se na tačku j) navedenog člana zakona kojom je propisano da se boravak strancu otkazuje ako stranac u BiH, između ostalog, obavlja djelatnost za koju je potrebna radna dozvola, a nema je, ili ako obavlja djelatnost bez izdate potvrde o prijavi rada ili obavlja određenu djelatnost bez odobrenja nadležnog organa u BiH. Imajući u vidu navedeno, Služba je zaključila da su se stekli uslovi za otkazivanje boravka apelantkinji.
3. Ministarstvo bezbjednosti BiH (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je Rješenjem broj UP-II-0
6-07-2-21/21 od 15. marta 2021. godine odbilo apelantkinjinu žalbu. Ministarstvo je, između ostalog, u obrazloženju istaklo da je uvidom u službene evidencije utvrđeno da apelantkinja nema dozvolu za rad niti potvrdu o prijavi rada, pa da stoga nije mogla biti zakonito angažovana na podjeli paketa stranim državljanima, odnosno da nije mogla zakonito obavljati navedene poslove u BiH.
4. Presudom Suda BiH od 15. marta 2022. godine odbijena je apelantkinjina tužba podnesena protiv drugostepenog rješenja. Sud BiH je u obrazloženju prihvatio činjenična i pravna utvrđenja organa uprave i zaključio da je pravilno utvrđeno da su ispunjeni uslovi za primjenu člana 96. stav (1) tačka j) Zakona o strancima.
5. Presudom Suda BiH od 18. maja 2022. godine odbijen je apelantkinjin zahtjev za preispitivanje presude iz prethodne tačke ove odluke. Sud BiH je u obrazloženju naveo da apelantkinja neosnovano ističe da je prvostepeni organ, umjesto službene zabilješke, trebalo da sačini zapisnik. Naime, kako je to Sud BiH obrazložio, inspektori Službe su obavljali poslove na terenu u skladu sa članom 3. Zakona o službi za poslove sa strancima, a nakon toga su 13. januara 2021. godine saslušali apelantkinju na zapisnik.
6. Apelantkinja tvrdi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, apelantkinja ponavlja navode koje je iznosila u postupku pred Sudom BiH, a naročito ističe da su službenici Službe o sprovedenom inspekcijskom nadzoru „sačinili službenu zabilješku, a ne zapisnik“, koja predstavlja jedini dokaz u postupku. Osim toga, apelantkinja smatra da su organi uprave i Sud BiH pogrešno tumačili šta se smatra djelatnošću za koju je potrebna prethodna dozvola nadležnog organa.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na ww.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud zapaža da apelantkinja osporava odluke Suda BiH u postupku u kojem joj je otkazan bezvizni boravak u BiH, pa je obavezana da napusti teritoriju BiH u određenom roku. Naime, apelantkinja smatra da je tim odlukama prekršeno njeno pravo na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je o istom činjeničnom i pravnom pitanju odlučivao u predmetu broj AP-3294/22. Naime, u navedenom predmetu organi uprave i Sud BiH su, na osnovu istih dokaza kao i u ovom predmetu (uvid u službene evidencije, službena zabilješka i zapisnik o obavljenom razgovoru), utvrdili da je apelantkinja (L. C. B.), u isto vrijeme i na istom mjestu kao i apelantkinja u ovom predmetu, te kao pripadnica iste grupe ljudi zatečena pri podjeli paketa migrantima, iako za to nije imala odobrenje nadležnih organa. Zbog toga joj je, na osnovu istih zakonskih odredbi i sa sličnim obrazloženjem kao i u konkretnom slučaju, otkazan bezvizni boravak BiH i obavezana je da napusti teritoriju BiH u određenom roku. Ustavni sud ističe da je u navedenoj odluci zaključio da je miješanje u slobodu kretanja bilo zakonito i s ciljem očuvanja javnog poretka, što je nesumnjivo legitiman cilj u smislu člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, te da zadovoljava kriterijume „proporcionalnosti“ odnosno da je bilo „neophodno u demokratskom društvu“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3294/22 od 23. marta 2023. godine, tačka 14, dostupna na internet stranici Ustavnog suda, ww.ustavnisud.ba). Dakle, imajući u vidu da se u ovom predmetu radi o istim bitnim činjenicama, sličnom obrazloženju u osporenim odlukama te istom pravnom pitanju kao u predmetu broj AP-3294/22, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja, u cijelosti poziva na razloge iz navedene odluke.
10. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantkinjini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ničega što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman