Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3703/22 (N. G.)

Odluka donesena 11. 06. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3703/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3703/22, rješavajući apelaciju advokata Nikice Gržića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija advokata Nikice Gržića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Mal 270921 22 Gž 2 od 25. augusta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Advokat Nikica Gržić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Advokatsko društvo Pizović d.o.o. Sarajevo, podnio je 27. septembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Mal 270921 22 Gž 2 od 25. augusta 2022. godine.

2. Apelant je podnio tužbu Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv Operator – Terminali Federacije d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), radi duga.

3. Općinski sud je, postupajući u ponovnom postupku, donio presudu broj 65 0 Mal 270921 20 Mal 2 od 7. aprila 2022. godine kojim je usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao tuženog da mu isplati određeni novčani iznos i naknadi troškove postupka. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da među strankama nije sporno da je apelant za tuženog preduzimao određene radnje u postupku registracije pred Općinskim sudom u četiri registracijska predmeta. U tim predmetima se nalazi punomoć za apelanta, koju je izdao tuženi na kojima se nalazi pečat tuženog i potpis T. K.: Sud je naveo da je među strankama sporno da li je apelant mogao poduzimati radnje za tuženog, odnosno da li je imao potrebno ovlaštenje za preduzimanje takvih radnji. U vezi s tim, sud je naveo da je apelant dokazao osnov svog tužbenog zahtjeva, odnosno da je na osnovu punomoći tuženog bio ovlašten za zastupanje tuženog u navedenim predmetima. Dalje, sud je ukazao na odredbe čl. 88. i 749. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisana mogućnost naknadnog odobrenja za radnje poduzete bez ovlaštenja, odnosno obaveze nalogoprimca kod ugovora o nalogu. Također, sud je ukazao na odredbu člana 25. Zakona o privrednim društvima (u daljnjem tekstu: ZPD) kojim je propisano da društvo daje ovlaštenje licu koje poduzima radnje za njega, odnosno da društvo odgovara za obaveze koje su stvorene prekoračenjem ovlaštenja od strane ovlaštenog lica. Općinski sud je obrazložio da je izvršni direktor tuženog T. K., koji je potpisao punomoć za apelanta, prekoračio svoja ovlaštenja jer nije pribavio supotpis generalnog direktora ili drugog izvršnog direktora. Međutim, Općinski sud je istakao da je apelant bio savjestan, odnosno da nije znao niti je mogao znati za prekoračenje ovlaštenja izvršnog direktora tuženog – T. K., pri čemu je punomoć bila snabdjevena i pečatom tuženog. S obzirom na to, sud je zaključio da tuženi odgovara za obaveze koje su nastale njegovim zastupanjem u postupku registracije pred sudom. Pored toga, sud je naveo da je tuženi svojim pasivnim držanjem prećutno odobrio činjenicu da ga je apelant zastupao na osnovu punomoći koja je izdata od strane T. K.. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom odredbe člana 386. stav 1. u vezi sa čl. 383. stav 2. i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Advokatskom tarifom i uspjehom stranaka u sporu.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Mal 270921 22 Gž 2 od 25. augusta 2022. godine uvažena je žalba tuženog i preinačena je prvostepena presuda, na način da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ponovio utvrđeno činjenično stanje, te je istakao da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 25. ZPD-a. Ukazao je na sadržaj navedene odredbe ZPD-a, istaknuvši da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da je apelant bio savjestan odnosno da nije znao niti je mogao znati za prekoračenje ovlaštenja od strane davaoca punomoći. Kantonalni sud je ocijenio da je apelantu, kao stručnom licu-advokatu, moglo biti poznato da je T. K. prekoračio svoja ovlaštenja kada je izdao punomoć bez supotpisa generalnog direktora ili drugog izvršnog direktora. Ovo iz razloga što je u sudskom registru, u kojem je apelant po osnovu izdate punomoći preduzeo pravne radnje za tuženog, upisano da je T. K. ovlašten za zastupanje tuženog uz supotpis generalnog direktora ili drugog izvršnog direktora. Kantonalni sud je istakao da apelantu nije moglo ostati nepoznata činjenica prekoračenja ovlaštenja od strane T. K., te je zaključio da apelant nije bio savjestan. S obzirom na to Kantonalni sud je obrazložio da tuženi nije odgovoran za obaveze koje je u njegovo ime preduzeo T. K. prekoračenjem ovlaštenja, te je u skladu sa odredbom člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP-a odlučio kao u izreci presude.

5. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio u postupku u kojem je donesena osporena odluka. Tvrdi da je pravilan stav prvostepenog suda, odnosno da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbu člana

25. ZPD kada je odbio njegov tužbeni zahtjev. Ističe da je zbog navedenog povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu jer je ostao uskraćen za naknadu za zastupanje.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).

8. U vezi sa apelantovim navodima koji se u suštini tiču primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP i ZPD, u obrazloženju osporene odluke dao dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud u posebno obrazložio pitanje apelantove savjesnosti, pri čemu je naročito cijenio da je apelant tuženog zastupao u registarskim predmetima a da je u sudskom registru upisano da je T. K. ovlašten za zastupanje tuženog uz supotpis generalnog direktora ili drugog izvršnog direktora. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

10. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3703/22 (N. G.) | Sudska praksa | Aktio