Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3544/22 (S.S.)

Odluka donesena 11. 06. 2026.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Bračna stečevina
  • Građanski postupak
  • Ugovor o poklonu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3544/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3544/22, rješavajući apelaciju S. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela S. S. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 166996 21 Rev od 10. maja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S. S. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Jasmin Mutapčić, advokat iz Zenice, podnijela je 10. septembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 166996 21 Rev od 10. maja 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 166996 21 Gž od 29. juna 2021. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 166996 18 P od 5. aprila 2021. godine.

Uvodne napomene

2. M. A., kao prodavac i maloljetna Dž. M. (kćerka apelantice i I. M.), kao kupac, koju je zastupao zakonski zastupnik – otac I. M., zaključili su kupoprodajni ugovor od 29. novembra 1999. godine. Na temelju tog ugovora Dž. M. je u javnim knjigama upisana kao vlasnik zgrade i korisnik građevinskog zemljišta koji su bili predmet navedenog ugovora.

3. Dž. M., kao poklonodavac i I. M. (njen otac), kao poklonoprimac zaključili su ugovor o poklonu od 13. januara 2009. godine i aneks tog ugovora od 21. januara 2009. godine. Predmet ugovora i aneksa je, između ostalog, nekretnina koju u naravi čine dvorište, kuća i zgrada, odnosno stambeno-poslovni objekat (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina). Osporene odluke

4. Apelantica je podnijela tužbu protiv I. M. (u daljnjem tekstu: tuženi), radi utvrđenja bračne stečevine. Tužbenim zahtjevom apelantica je, između ostalog, tražila da se utvrdi da bračnu stečevinu čini sporna nekretnina, te da je tuženi dužan trpjeti da se apelantica uknjiži kao suvlasnik i suposjednik na spornoj nekretnini sa ½ dijela.

5. Presudom Općinskog suda, u dijelu koji apelantica osporava apelacijom, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev naveden u prethodnoj tački ove odluke. U obrazloženju presude, Općinski sud je istakao da je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je sporna nekretnina stečena tokom trajanja bračne zajednice parničnih stranaka, ali ne kao njihova zajednička imovina, nego kao imovina njihove kćerke. Sud je naveo da je u ugovoru o poklonu navedeno da je sporna nekretnina posebna imovina tuženog, te da taj poklon Dž. M. čini isključivo svom ocu kao poklonoprimcu, tako da se ima smatrati njegovom posebnom imovinom. Osim toga, navedeno je da poklonodavac dozvoljava da se na osnovu tog ugovora u zemljišnim knjigama i katastru nekretnina i bez ikakvog daljnjeg uslovljavanja promijeni upis prava vlasništva i posjeda u korist poklonoprimca sa 1/1 dijela. Sud je ukazao da je tuženi pravo vlasništva na spornoj nekretnini stekao šest godina nakon faktičkog prekida bračne zajednice, na temelju ugovora o poklonu i aneksa navedenog ugovora. Činjenica da je Dž. M. bila maloljetna u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora nije bila smetnja za sticanje prava vlasništva shodno Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima u Federaciji BiH. Dalje je ukazao da je za valjanost ugovora bilo potrebno da maloljetnu osobu zastupa zakonski zastupnik, što je i ispunjeno.

6. Sud je dalje utvrdio da su i potrebne dozvole za gradnju stambeno-poslovnog objekta izdate na kćerkino ime, a ne na ime parničnih stranaka. Dakle, od momenta sticanja do vremena kada je sporna nekretnina poklonjena tuženom nominalna vlasnica sporne nekretnine je bila kćerka parničnih stranaka. Sud je ukazao da roditelji mogu sticati, odnosno uvećavati imovinu u najboljem interesu svoje djece, dok im je za raspolaganje tom imovinom potrebna izričita saglasnost organa starateljstva. Dalje je naveo da je i ovaj uslov ispunjen, budući da su parnične stranke za potrebe pribavljanja obrtnog kredita za svoju firmu, uz saglasnost JU Centar za socijalni rad Zenica, zasnovali hipoteku na spornoj nekretnini. Sud je istakao da činjenica da su se parnične stranke u odnosu na imovinu kćerke koja je s njima živjela u zajedničkom domaćinstvu ponašale kao da se radi o njihovoj imovini, ne može poslužiti kao osnov za zasnivanje bilo kakvih apelantičinih vlasničkih prava. Na navedeno ne utiče ni izjava kćerke da kuća nije njena, nego njenih roditelja, jer je takva izjava u suprotnosti sa materijalnim dokazima. U konačnici, sud je istakao da je apelantica znala da je iz zajedničkih sredstava kupljena nekretnina u korist njihove kćerke i da je na to pristala. Osim toga, apelantica nije pokretala postupke kojima bi dovela u pitanje poduzete pravne radnje u vezi sa zaključenjem ugovora o kupoprodaji i ugovora o poklonu.

7. Presudom Kantonalnog suda odbijene su žalbe parničnih stranaka i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 264. Porodičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Porodični zakon) propisano da je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili koja potiče iz te imovine njihova zajednička imovina. Dalje je naveo da je odredbom člana 265. st. 1. i 2. Porodičnog zakona propisano da zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno, te da svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima, jer takvo raspolaganje ne bi bilo u skladu sa odredbom člana 103. Zakona o obligacionim odnosima. Sud je istakao da u konkretnom slučaju nije bilo raspolaganja suprotno navedenim odredbama, budući da je apelantica bila saglasna sa raspodjelom zajedničke imovine tokom bračne zajednice na način da se sporna nekretnina upiše kao imovina njihove kćerke. Također, istakao je da se apelantica nikada nije usprotivila sklapanju kupoprodajnog ugovora, te da nisu relevantne okolnosti koje su se naknadno desile i koje su uticale na promjenu njenog mišljenja. Osim toga, sud je ukazao da za odlučenje nije relevantna ni tvrdnja da je sporna nekretnina samo formalno upisana na kćerkino ime, niti je navedena tvrdnja dokazana tokom prvostepenog postupka.

8. Presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantičina revizija. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava odbili apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da sporna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu. Naime, ukazao je da su parnične stranke sporazumno raspolagale imovinom za vrijeme trajanja braka u korist njihove kćerke. Imajući to u vidu, istakao je da je tuženi spornu nekretninu stekao nakon razvoda braka i faktičkog prekida bračne zajednice, te da predstavlja njegovu posebnu imovinu. Sud je ukazao da eventualna ulaganja parničnih stranaka u stambeno-poslovni objekat u kojem su živjeli, koji su koristili i za koji su privređivali putem zajedničke firme, mogu biti predmetom samo obligacionopravnog zahtjeva, koji nije postavljen.

9. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Apelantica tvrdi da je sporna nekretnina stečena u braku zajedničkim sredstvima parničnih stranaka i da predstavlja bračnu stečevinu. Naročito ukazuje na proizvoljnost zaključka redovnih sudova da je zajednička volja apelantice i tuženog bila da se imovina njihove kćerke uveća i da slijedom toga sporna nekretnina predstavlja imovinu kćerke. Apelantica ističe da su parnične stranke iz zajedničkih sredstava izgradile stambeno-poslovni objekat u kojem su živjeli i privređivali, te da, samim tim, sporna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu apelantice i tuženog. Dalje navodi da su nepravilnom i proizvoljnom primjenom prava redovni sudovi povrijedili i pravo na jednakopravnost stranaka u postupku.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelantica u apelaciji samo paušalno navodi da joj je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku, jer te navode nije posebno obrazložila, pa se Ustavni sud neće ni upuštati u njihovu ocjenu. Naime, Ustavni sud zapaža da je apelantica ove navode zasnovala isključivo na tvrdnjama o nepravilnoj i proizvoljnoj primjeni prava, a koje će Ustavni sud posebno ispitati.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose, u suštini, na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, Ustavni sud zapaža da je u postupku utvrđeno da je sporna nekretnina stečena tokom trajanja bračne zajednice, ali da su, nasuprot apelantičinim navodima, parnične stranke sporazumno raspolagale navedenom imovinom u korist njihove kćerke. Redovni sudovi su obrazložili da navedeno raspolaganje nije bilo u suprotnosti sa odredbama člana 265. st. 1. i 2. Porodičnog zakona i člana 103. Zakona o obligacionim odnosima. Osim toga, iz osporenih odluka proizlazi da je tuženi spornu nekretninu na osnovu ugovora o poklonu zaključenog sa kćerkom stekao šest godina nakon razvoda braka i faktičkog prekida bračne zajednice. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne zapaža proizvoljnost u postupanju redovnih sudova kada su odbili apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da sporna nekretnina čini bračnu stečevinu. U odnosu na apelantičine navode da su parnične stranke zajedničkim sredstvima izgradile stambeno-poslovni objekat, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud obrazložio da eventualna ulaganja mogu biti predmetom samo obligacionopravnog zahtjeva, koji nije postavljen. U navedenom obrazloženju Ustavni sud ne zapaža elemente proizvoljnosti. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu.

15. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantičino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

16. U pogledu apelantičinih navoda da joj je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelantica nije eksplicitno navela u vezi sa kojim pravom smatra da postoji kršenje ovog prava, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i apelantičini navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi sa navedenim pravom očigledno (prima facie) neosnovani (vidi, Evropski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. maja 2008. godine, tač. 81. i 82., predstavka broj 22893/05 i Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. marta 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2511/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

17. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3544/22 (S.S.) | Sudska praksa | Aktio