Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1209/22 (Z.B.)

Odluka donesena 22. 01. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1209/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 01. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-1209/22, rješavajući apelaciju Z. B., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z. B. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 K 029281 21 Kž 2 od 19. siječnja 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Z. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vitine, kojeg zastupa odvjetnik Jerko Čilić iz Ljubuškog, podnio je 4. travnja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 K 029281 21 Kž 2 od 19. siječnja 2022. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 K 029281 19 K 2 od 10. svibnja 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 63 0 K 029281 19 K 2 od 10. svibnja 2021. godine (u daljnjem tekstu: prvostupanjska presuda) apelant je proglašen krivim da je na način bliže opisan u izreci presude počinio kazneno djelo zlouporabe položaja ili ovlasti iz članka 383. stavak (2) u svezi sa stavkom (1) Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Za navedeno kazneno djelo apelantu je izrečena uvjetna osuda na način da je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca, te određeno da se neće izvršiti ako u roku od dvije godine, računajući od pravomoćnosti presude, ne počini novo kazneno djelo. Presudom je preciziranoj mjesnoj zajednici (u daljnjem tekstu: oštećena) dosuđen imovinskopravni zahtjev u preciziranom novčanom iznosu, koji joj je apelant dužan isplatiti u roku od tri mjeseca od dana pravomoćnosti presude, te je apelant, također, obvezan naknaditi troškove kaznenog postupka i paušal u preciziranim iznosima.

3. U dokaznom postupku je utvrđeno da je apelant obavljao dužnost predsjednika oštećene u relevantnom razdoblju, shodno čemu je utvrđeno da je, u smislu odredbi članka 2. stavak (3) KZFBiH, imao status službene osobe. Dalje je utvrđeno da je apelant u relevantnom razdoblju bio jedini ovlašten za raspolaganje novcem s računa oštećene. U svjetlu inkriminiranih radnji koje su mu stavljene na teret utvrđeno je da apelant nije imao odobrenje vijeća oštećene za podizanje više novca od potrebnog za plaćanje preciziranih troškova. Apelant je, postupajući na taj način, sebi pribavio korist u iznosu većem od 10.000,00 KM i drugom, tj. oštećenoj nanio štetu. S obzirom na navedeno, te činjenicu da oštećena nije znala za apelantove inkriminirane aktivnosti, zaključeno je izvan svake razumne sumnje da je apelant postupao suprotno članku 49. Statuta oštećene (obveza obavljanja financijskog poslovanja oštećene u skladu s važećim financijskim propisima), na koji način je počinio kazneno djelo s izravnim umišljajem. Navedena utvrđenja su utemeljena na iskazima mnogobrojnih saslušanih svjedoka, priloženoj materijalnoj dokumentaciji, te na temelju iskaza vještaka i njihovih nalaza i mišljenja.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 63 0 K 029281 21 Kž 2 od 19. siječnja 2022. godine (u daljnjem tekstu: drugostupanjska presuda) odbijena je kao neutemeljena apelantova žalba, dok je djelomično uvažena žalba tužitelja i prvostupanjska presuda preinačena tako što je apelantu izrečena i sigurnosna mjera zabrane obavljanja određene djelatnosti ili dužnosti. U preostalom dijelu prvostupanjska presuda je potvrđena. U obrazloženju je navedeno da je Općinski sud pravilno cijenio sve izvedene dokaze na kojima je pravilno utemeljio apelantovu krivnju, kao i da je pravilno utvrdio njegov status službene osobe. U svezi s tim je navedeno da je bez ikakvog utjecaja na pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude apelantovo pozivanje da je bio neuk i da je financije vodio površno. Kantonalni sud je istaknuo da je apelant kao predsjednik oštećene bio u obvezi u naloge unositi točne podatke u koju svrhu podiže novac, a što je on propustio učiniti. Također je navedeno i da je Općinski sud pravilno utvrdio da apelant kao službena osoba nije imao odobrenje oštećene za podizanje viška novca od iznosa potrebnog za plaćanje preciziranih vrsta troškova. Stoga je, suprotno žalbenim navodima, zaključeno da je apelant prekoračio granice svoje službene ovlasti i pribavio sebi korist a nanio štetu drugom, koja prelazi iznos od 10.000,00 KM.

5. Apelant navodi da su mu osporenim presudama prekršena prava iz članka II/3.(d) i (e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo iz članka 13. Europske konvencije, kao i pravo iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Negira da je imao svojstvo službene osobe i da je počinio kazneno djelo, navodeći da su redovni sudovi proizvoljno cijenili dokaze i da su propustili primijeniti načelo in dubio pro reo. To je, prema apelantovom mišljenju, rezultiralo kršenjem njegovog prava na obranu te proizvoljno utvrđenim činjeničnim stanjem. Smatrajući da je došlo do kršenja navedenih prava, apelant je, između ostalog, tražio i da mu se dodijeli odšteta u pravičnom iznosu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

7. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

8. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Apelant je ukazao na kršenje prava na pravično suđenje i prava na slobodu i sigurnost, kao i prava na djelotvoran pravni lijek i zabranu diskriminacije. Međutim, Ustavni sud će apelantove navode ispitati isključivo u smislu poštovanja garancija iz članka 6. Europske konvencije jer apelant osporava presude kojim je proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela, a suština njegovih navoda se tiče garancija obuhvaćenih navedenim pravom.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, broj predstavke 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. U odnosu na apelantove navode kojima osporava način na koji su redovni sudovi tumačili i primijenili relevantne materijalne i procesne pravne norme u svezi s ocjenom dokaza i utvrđenjem njegove kaznenopravne odgovornosti, Ustavni sud ističe da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Europski sud i Ustavni sud kontinuirano ukazuju da domaći sudovi imaju obvezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku utemeljili (vidi Europski sud, Loizides protiv Cipra, presuda od 5. srpnja 2022. godine, predstavka broj 31029/15, toč. 39.–40. s daljnjim referencama i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1669/21 od 2. studenog 2022. godine, točka 22. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).

12. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u pogledu apelantove kaznenopravne odgovornosti raspravili sva ključna pitanja koja su problematizirana apelacijom i relevantna za donošenje osporenih odluka, te su o tome dali razloge koji se ne mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim. Redovni sudovi su jasno obrazložili propuste koje je apelant počinio u svojstvu službene osobe, te na koji način je sebi pribavio imovinsku korist i nanio štetu oštećenoj u iznosu od preko 10.000,00 KM u kontekstu kaznenog djela koje mu je stavljeno na teret i za koje je osuđen. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi da se apelantova krivica temeljila samo na jednom dokazu, već je rezultat cjelokupno provedenog dokaznog postupka – iskaza svjedoka, nalaza i mišljenja vještaka i materijalne dokumentacije. Pri tome, apelant nije osporio da je bio onemogućen unakrsno ispitati svjedoke optužbe, odnosno pobijati sadržaj svih izvedenih dokaza. Dakle, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj kaznenopravnoj stvari izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelantovo nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini ne može samo po sebi dovesti do zaključka o proizvoljnosti u utvrđenju činjenica i primjeni prava. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.

13. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neutemeljeni. Imajući u vidu navedeni zaključak, Ustavni sud zaključuje da apelantu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.

14. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1209/22 (Z.B.) | Sudska praksa | Aktio