Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1413/22 (V. D.)

Odluka donesena 22. 01. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1413/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 01. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-1413/22, rješavajući apelaciju Vinka Drinovca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vinka Drinovca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 U 028175 20 Uvp od 9. decembra 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vinko Drinovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Mujo Gec, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 028175 20 Uvp od 9. decembra 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 028175 17 U od 24. aprila 2020. godine, Rješenja Federacije BiH, Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH, Drugostepene stambene komisije za dodjelu zamjenskih stanova, dodjelu stanova i obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije BiH (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) broj 03-14-29-100/2016 od 26. januara 2017. godine i Rješenja Federacije BiH, Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH, Prvostepene stambene komisije za dodjelu zamjenskih stanova, dodjelu stanova i obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije BiH (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 03/1-2502/07 od 7. decembra 2015. godine.

2. Rješenjem prvostepenog organa odbijen je apelantov zahtjev za dodjelu stana na korištenje iz stambenog fonda prijašnjeg Ministarstva odbrane i Vojske FBiH. Prvostepeni organ je u obrazloženju naveo da je apelant saslušan na raspravi pred tim organom. Također, naveo je da apelant kao zakupac, na osnovu ugovora o zakupu od 6. juna 2003. godine koji je zaključio s Federalnim ministarstvom odbrane (u daljnjem tekstu: FMO) kao zakupodavcem, koristi stan u Mostaru (u daljnjem tekstu: sporni stan). U vezi s tim, ukazao je da je zaključenjem ugovora o zakupu nastao obligacionopravni odnos između dvije ugovorne strane, te da se na taj odnos ne primjenjuju odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon) i Uredbe o dodjeli zamjenskih stanova, obnovi ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova i dodjeli stanova na korištenje iz stambenog fonda prijašnjeg FMO-a i Vojske Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Uredba).

3. Rješenjem drugostepenog organa odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja.

4. Presudom Kantonalnog suda odbijena je apelantova tužba podnesena protiv drugostepenog rješenja. Sud je u obrazloženju naveo da iz stanja u spisu proizlazi da je apelant prije rata živio u Sarajevu u stanu koji je koristio kao podstanar. Također, naveo je da je 6. juna 2003. godine s FMO-om zaključio ugovor o zakupu spornog stana, te da je taj ugovor još uvijek na snazi. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao na odredbe člana 18d. stav (6) Zakona i odredbe člana 13. stav (2) Uredbe. Navedenim odredbama, između ostalog, propisano je da se privremenom korisniku stana može dodijeliti stan na korištenje kada se od njega traži da se iseli iz stana kako bi se omogućio povratak predratnog nosioca stanarskog prava odnosno kupca stana, pod uvjetom da njegove stambene potrebe nisu riješene na drugi način. U vezi s tim, Kantonalni sud je zaključio da apelant nema status privremenog korisnika spornog stana niti stana u kojem je živio u Sarajevu, te da su organi uprave pravilno postupili kada su odbili apelantov zahtjev za dodjelu stana na korištenje.

5. Osporenom presudom Vrhovnog suda odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da je odredbom člana 2. stav (3) Zakona propisano da stanarsko pravo i ugovor o korištenju stana zaključen u periodu od 1. aprila 1992. do 7. februara 1998. godine prestaje da važi, te da se lice koje živi u stanu na osnovu stanarskog prava smatra privremenim korisnikom stana. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da apelant u tom periodu nije imao zaključen ugovor o korištenju spornog stana niti nekog drugog stana. S obzirom na to, Vrhovni sud je ukazao da je pravilan zaključak nižestepenog suda i organa uprave da apelant nema status privremenog korisnika u smislu navedene zakonske odredbe. Također, naveo je da apelant nije iseljen iz spornog stana da bi se omogućio povratak predratnog nosioca stanarskog prava, te kako je nesporno da stan u Sarajevu koristio kao podstanar, Vrhovni sud je ukazao da apelant nema pravo na dodjelu stana na korištenje. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je osnovni uvjet za dodjelu stana na korištenje da se radi o privremenom korisniku stana koji je iseljen iz stana da bi se omogućio povratak predratnog nosioca stanarskog prava. Imajući u vidu da taj uvjet nije ispunjen, Vrhovni sud je naveo da organi uprave nisu ni mogli cijeniti ostale uvjete za dodjelu stana (stambenu situaciju, broj članova i sl.). U odnosu na Mišljenje Federalnog ministarstva prostornog uređenja i okoliša od 13. oktobra 2005. godine, na koje je apelant ukazivao, Vrhovni sud je obrazložio da je navedeno mišljenje dato u vezi sa odredbom čl. 2. i 7. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, na način da se navedene odredbe odnose i na FMO kao davaoca stana. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da se navedene odredbe ne odnose na konkretni postupak dodjele stana prema odredbama Zakona i Uredbe. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da je apelantu omogućeno da učestvuje u upravnom postupku, te da je imao mogućnost da predloži dokaze, kao i da se izjasni o svim činjenicama važnim za rješavanje konkretne upravne stvari. Osim toga, naveo je da je u upravnom postupku odlučeno o zahtjevu koji je apelant postavio, a koji u toku postupka on nije mijenjao. S obzirom na to, ukazao je da su neosnovani njegovi navodi da je prvostepeno rješenje ništavno u smislu odredbe člana 264. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP). Konačno, Vrhovni sud je istakao da su apelantovi navodi u odnosu na diskriminaciju paušalno istaknuti, te da njegovi navodi o materijalnoj situaciji i zdravstvenom stanju ne mogu imati utjecaja na rješenje konkretne upravne stvari.

6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelant smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred organima uprave i redovnim sudovima, te smatra da su organi uprave i redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da organi uprave nisu cijenili uvjete za dodjelu stana (stambenu situaciju, radni staž, broj članova domaćinstva i sl.). Također, ističe da se prvostepeni organ kretao mimo granica postavljenog zahtjeva jer se u konkretnom slučaju ne radi o zahtjevu za produženje ugovora o korištenju stana nego o zahtjevu za dodjelu stana. Imajući to u vidu, apelant smatra da je prvostepeno rješenje ništavno u smislu odredbe člana 264. ZUP-a. Smatra da je irelevantno što on nema status privremenog korisnika stana budući da su stanovi dodjeljivani i licima koja nisu imala taj status u skladu s Mišljenjem Federalnog ministarstva prostornog uređenja i okoliša od 13. oktobra 2005. godine. Također, ukazuje da nije mogao da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima važnim za rješavanje konkretne uprave stvari te da je time povrijeđeno načelo saslušanja stranke i načelo materijalne istine. Nadalje, ističe da je diskriminiran u odnosu na druge zaposlenike FMO-a koji su dobili vojne stanove. Osim toga, apelant ističe da ispunjava uvjete za dodjelu stana jer nema riješeno stambeno pitanje te da zbog zdravstvenog stanja i životne dobi nije u mogućnosti da traži drugi smještaj.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. U odnosu na apelantove navode da je u postupku povrijeđeno načelo saslušanja stranke, odnosno da mu nije omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima važnim za rješavanje konkretne upravne stvari, Ustavni sud smatra da apelant ukazuje na kršenje načela ravnopravnosti stranaka u postupku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da načelo ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48, Odluka Ustavnog suda broj AP-3692/19 od 5. maja 2021. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba).

12. U konkretnom slučaju Ustavni sud uočava da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant saslušan u upravnom postupku pred prvostepenim organom. Također, Ustavni sud zapaža da je apelant protiv prvostepenog rješenja izjavio žalbu drugostepenom organu uprave. Nadalje, Ustavni sud uočava da je u daljnjem toku postupka apelant podnio tužbu Kantonalnom sudu odnosno zahtjev za vanredno preispitivanje Vrhovnom sudu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud obrazložio da je apelant nesporno učestvovao u upravnom postupku, te da mu to ni na koji način nije onemogućeno, kao i da nije tražio da se održi javna rasprava pred prvostepenim sudom (vidi tačku 5. ove odluke). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je apelant nesporno imao mogućnost da izloži svoj predmet odnosno da neosnovano prigovara da mu nije omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima, tj. da je povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

13. Ustavni sud ukazuje da se ostali apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP- 4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su organi uprave i redovni sudovi, pozivajući se na relevantne propise, dovoljno obrazložili zašto apelant nema pravo na dodjelu stana na korištenje. Takva utvrđenja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti očigledno nerazumnim. Naročito, Ustavni sud zapaža je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim prigovorima, koje on ponavlja i u apelaciji, dao dovoljne i jasne razloge o njihovoj neosnovanosti (vidi tačku 5. ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

15. Apelant se pozvao i na kršenje prava na dom i prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da su njegova prava na dom i imovinu došla u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud ta prava posebno ispita prema standardima iz člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

16. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije jer su drugi zaposlenici FMO-a dobili vojne stanove. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja u vezi s pravom na pravično suđenje, te budući da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminiran po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće ispitivati.

17. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1413/22 (V. D.) | Sudska praksa | Aktio