Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2640/22 (S.A.)

Odluka donesena 16. 04. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2640/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 04. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. aprila 2026. godine, u predmetu broj AP-2640/22, rješavajući apelaciju S. A., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 47/23), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. A.protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 K 050530 22 Kž 3 od 29. aprila 2022. godine i Presude Opštinskog suda u Orašju broj 25 0 K 050530 20 K od 4. februara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S. A. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Marko Pisarević, advokat iz Šamca, podnio je 11. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 K 050530 22 Kž 3 od 29. aprila 2022. godine i Presude Opštinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 25 0 K 050530 20 K od 4. februara 2022. godine.

2. Opštinski sud je Presudom broj 25 0 K 050530 20 K od 4. februara 2022. godine apelanta proglasio krivim da je, na način opisan u tački 1. izreke presude, izvršio polni odnos s maloljetnim krvnim srodnikom u ravnoj liniji (u daljnjem tekstu: oštećena), čime je počinio krivično djelo rodoskrvnuća iz člana 213. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Takođe, sud je apelanta proglasio krivim da je, na način opisan u tački 2. izreke presude, počinio produženo krivično djelo nasilja u porodici. Nakon što je utvrdio pojedinačne kazne za opisana krivična djela, i to u trajanju od po jedne godine, sud je apelantu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci.

3. Opštinski sud je tokom dokaznog postupka saslušao oštećenu te svjedoke i apelanta. Osim toga, sprovedeno je vještačenje oštećene posredstvom vještaka neuropsihijatra i kliničkog psihologa, koji su takođe saslušani na glavnom pretresu. Provedeni su i drugi materijalni dokazi. Opštinski sud je interpretirao i analizirao iskaze oštećene i saslušanih svjedoka te iskaze i nalaze vještaka, nakon čega je zaključio da je apelant počinio krivično djelo rodoskrvnuća. Sud je naveo da je u toku postupka donio Rješenje broj 25 0 K 050530 20 K kojim je odlučio da se apelant udalji iz sudnice prilikom saslušanja oštećene, ali da će u sudnici ostati apelantov branilac koji će apelantu predočiti iskaz, a potom će se braniocu omogućiti da unakrsno ispita oštećenu. Prilikom donošenja takve odluke sud je imao u vidu nalaze vještaka neuropsihijatra i kliničkog psihologa, koji su naveli da bi apelantovo prisustvo prilikom ispitivanja oštećene nju dodatno traumatizovalo, što bi moglo uticati na njenu sposobnost da svjedoči potpuno i tačno. Sud je pojasnio da je na glavnoj raspravi vještak neuropsihijatar izjavio da smatra da bi oštećena, s obzirom na to da je navršila 18 godina i da je „ona traumu na izvjestan način i elaborirala“, mogla dati svoj iskaz pred apelantom, ali da bi u svakom slučaju bilo najpoželjnije da iskaz da putem video-linka. Što se tiče vještaka kliničkog psihologa, ona je na prijedlog odbrane sačinila izvještaj o psihološkoj procjeni oštećene u odnosu na rizik koji bi njeno saslušanje uz apelantovo prisustvo u istoj prostoriji imalo za njeno mentalno zdravlje. U vezi s tim, psiholog je naveo da je oštećena u povećanom riziku za mentalno zdravlje zbog izraženih simptoma PTSP-a i depresije. Kada ju je sud upoznao da u sudu ne postoje prostorije u kojima bi se moglo izvršiti saslušanje oštećene putem video-linka, izjavila je da bi apelantovo prisustvo u istoj prostoriji u kojoj oštećena daje iskaz oštećenu izložilo dodatnoj traumi, te je navela da može dati iskaz, ali da ne treba da bude direktnog suočenja s apelantom.

4. Dalje, sud je naveo da je oštećena u iskazu uvjerljivo opisala apelantove radnje koje čine bitna obilježja tog krivičnog djela, te da je njen iskaz u tom dijelu ocijenio istinitim. Tu ocjenu, kako je sud naveo, potvrđuje i iskaz kliničkog psihologa. Naime, taj vještak je, nakon pregleda oštećene, naveo da kod oštećene postoji pojačan rizik za mentalno zdravlje zbog izraženih simptoma PTSP-a, a takva narušenost zdravlja „ne nastupa zbog svakodnevnih problema u školi, sa prijateljima, simpatijama“, nego kod tegoba koje su jačeg intenziteta i izazivaju traumu. Sud je detaljno obrazložio i zašto tvrdnje apelantovog branioca kojima je pokušao diskreditovati iskaz oštećene nisu umanjile istinitost njenog iskaza. Dalje, sud je naveo da je oštećena mogla da shvati značaj apelantovih radnji te da percipira stvarnost i stvarne događaje i da ih usmeno iskaže razdvojeno u odnosu na maštu. Kod nje bi, kako je sud zaključio, svjedočenje u prisustvu lica koje se sumnjiči da je počinilo krivično djelo izazvalo značajnu psihičku traumu.

5. Cijeneći sve izvedene dokaze, sud je utvrdio da su se u apelantovim radnjama stekla obilježja krivičnog djela rodoskrvnuća jer je nesporno znao dob oštećene. Osim toga, sud je utvrdio da je apelant bio u vidno alkoholisanom stanju, što ne osporava ni on, jer je u svojoj izjavi naveo da ponekad pije. Sud je ukazao da tokom postupka nije utvrdio nijedan razlog zašto bi oštećena lažno optužila apelanta i samu sebe dovela u neugodnu situaciju. Istaknuto je da je i vještak neuropsihijatar na glavnoj raspravi naveo da je stekao utisak da oštećena nije sklona laganju. Sud je takođe detaljno obrazložio na osnovu kojih dokaza je zaključio da je apelant počinio krivično djelo nasilja u porodici, za koje ga je takođe proglasio krivim.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 25 0 K 050530 22 Kž 3 od 29. aprila 2022. godine (u daljnjem tekstu: drugostepena presuda) djelimično je uvažena žalba apelantovog branioca i prvostepena presuda ukinuta u dijelu koji se odnosi na apelantovu krivicu za dio produženog krivičnog djela nasilja u porodici, koji se odnosi na oštećenu, i u tom dijelu predmet je vraćen na ponovni postupak. Istovremeno je odbijena žalba apelantovog branioca u dijelu koji se odnosi na apelantovu krivicu za krivično djelo rodoskrvnuća i kaznu u trajanju od jedne godine, koja je utvrđena za to krivično djelo. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je naredio da se apelant udalji iz sudnice prilikom saslušanja oštećene, zasnivajući tu odluku na nalazima vještaka kliničkog psihologa i psihijatra. Iako se vještaci nisu izričito izjasnili o uticaju apelantovog prisustva na sposobnost svjedočenja oštećene, Kantonalni sud je ocijenio da bi ta dodatna traumatizacija mogla da utiče na svjedočenje. Sud je zaključio da takvim postupanjem nije došlo do povrede apelantovog prava na odbranu jer je njegov branilac bio prisutan tokom ispitivanja oštećene. On je, kako je utvrđeno, pružio kvalitetnu obranu postavljajući oštećenoj više pitanja. Takođe, apelantu i braniocu nije bilo onemogućeno da se konsultuju nakon ispitivanja oštećene budući da je apelant odmah vraćen u sudnicu nakon njenog svjedočenja.

7. Dalje, neosnovanim su ocijenjeni žalbeni navodi da je prvostepeni sud odluku o apelantovoj krivici za krivično djelo rodoskrvnuća zasnovao samo na subjektivnim dokazima, koji su nelogični i nedosljedni. U vezi s tim, Kantonalni sud je dodatno interpetirao iskaz svjedoka Ž. D. čiji iskaz je, u relevantnom dijelu, potvrdila oštećena, što je pojašnjeno. Sud je naveo da je istinitost iskaza oštećene potvrdio i nalaz vještaka kliničkog psihologa, koji je naveo da kod oštećene postoje izraženi simptomi PTSP-a u intenzitetu koji ne nastaje od svakodnevnih problema, već usljed velike traume. U situaciji kada se radilo o oštećenoj osobi koja je tada bila maloljetna i koja se bojala apelanta s kojim je živjela dok joj je majka bila u inostranstvu, od oštećene se nije moglo očekivati da ona napusti kuću zajedno sa svojom sestrom i da se nekom povjeri o tome šta joj je apelant uradio. Stoga je sud odbio žalbene navode iznesene u tom pogledu. Dalje, suprotno stavu žalbe, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud u iskazu oštećene imao pouzdan osnov za zaključak da je apelant prilikom izvršenja krivičnog djela incesta bio u visoko alkoholisanom stanju, što se dalo zaključiti iz iskaza u kojem je oštećena opisivala da je on cijeli dan pio prije nego što je izvršio krivično djelo rodoskrvnuća. Kantonalni sud je naveo da prvostepena presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama u odnosu na to krivično djelo, zbog čega suprotni navodi apelantove žalbe nisu osnovani.

8. Apelant navodi da mu je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Negira da je počinio krivično djelo rodoskrvnuća. Apelant tvrdi da su redovni sudovi u njegovom slučaju proizvoljno ocijenili dokaze i primijenili zakonske norme. Ističe da je odluka o njegovoj krivici zasnovana isključivo na iskazu oštećene, s kojom se nije mogao suočiti prilikom njenog saslušanja u sudnici. Smatra da je obrazloženje suda o toj okolnosti arbitrarno, što detaljno elaborira. Apelant ukazuje da iskaz oštećene nije dovoljno vjerodostojan da bi se samo na osnovu njega proglasio krivim. Takođe, apelant ističe da ne postoje materijalni dokazi koji bi potvrdili da je počinio to krivično djelo. Ukazuje i na nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje jer nije jasno kako je sud zaključio da je bio u alkoholisanom stanju u vrijeme počinjenja krivičnog djela, što dodatno elaborira. Smatra da presude ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. U odnosu na apelantove navode kojima se osporava način na koji su redovni sudovi tumačili i primijenili relevantne pravne norme u vezi s ocjenom dokaza i utvrđenjem njegove krivičnopravne odgovornosti, Ustavni sud ističe da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme u vezi s tumačenjem i primjenom domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42 −45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Evropski sud i Ustavni sud kontinuirano ukazuju da domaći sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Loizides protiv Kipra, presuda od 5. jula 2022. godine, predstavka broj 31029/15, tač. 39−40. s daljnjim referencama i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1669/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 22. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).

13. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud prvenstveno primjećuje da iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da je apelantova osuda zasnovana prvenstveno na iskazu oštećene kao svjedoka, a da su ostali dokazi bili izvedeni s ciljem ocjene kredibiliteta oštećene i vjerodostojnosti njenog iskaza. U takvoj situaciji je od esencijalne važnosti obezbijediti u konvencijskom smislu da prava odbrane budu ispoštovana, a što se prevashodno ogleda u tome da optuženom mora da bude data adekvatna i pogodna prilika da se suoči s takvim svjedokom i da ga ispita bilo u trenutku kada svjedok daje iskaz bilo u kasnijoj fazi postupka (vidi Evropski sud, Klimentyevprotiv Rusije, presuda od 16. novembra 2006. godine, predstavka broj 46503/99, tačka 124). Imajući u vidu specifičnu narav ovog postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da u okolnostima konkretnog predmeta apelantova odbrana nije u konvencijskom smislu bila suštinski ograničena da unakrsno ispita oštećenu kao svjedoka tokom suđenja zbog činjenice da je apelant udaljen iz sudnice prilikom saslušanja oštećene. U prilog tome, Ustavni sud zapaža da je apelantov branilac bio prisutan tokom saslušanja oštećene te joj je postavio više pitanja. Takođe, iz presuda proizlazi da apelantu i braniocu nije bilo onemogućeno da se konsultuju nakon saslušanja oštećene budući da je apelant odmah vraćen u sudnicu nakon njenog svjedočenja. Sud je detaljno pojasnio da je odluku o takvom saslušanju oštećene zasnovao na nalazima vještaka kliničkog psihologa i psihijatra zbog sprečavanja njene traumatizacije, na šta je ukazano u obrazloženju osporene prvostepene presude. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je na glavnom (usmenom) pretresu apelant saslušan u svojstvu svjedoka, gdje je sud imao mogućnost steći direktne impresije o njegovom kredibilitetu i vjerodostojnosti njegovog iskaza. Dalje, Ustavni sud konstatuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su se u konkretnom predmetu redovni sudovi uglavnom usredotočili na pouzdanost iskaza oštećene (koja je u vrijeme preduzimanja inkriminisanih radnji bila maloljetna) smatrajući da njen iskaz ima odlučnu važnost u utvrđivanju apelantove krivice. U tom smislu su u toku dokaznog postupka sprovedena i vještačenja oštećene, a sve s ciljem utvrđenja kredibiliteta oštećene i njenih iskaza u vezi s inkriminisanim radnjama. Prema shvatanju Ustavnog suda, iz obrazloženja osporene prvostepene presude ne proizlazi da je Opštinski sud stav o vjerodostojnosti iskaza saslušane svjedokinje – oštećene izveo paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje, koje se Ustavnom sudu ne čini očigledno proizvoljnim.

14. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je sud iskaz oštećene cijenio s iskazima drugih svjedoka te nalazima i iskazima vještaka (vidi činjenično stanje ove odluke). Pri tome, apelant nije osporio da je bio onemogućen da unakrsno ispita svjedoke optužbe, izuzev oštećene, ali je i oštećenu unakrsno ispitao njegov branilac, koji joj je postavio mnoga pitanja (vidi činjenično stanje ove odluke). Dakle, Ustavni sud nije mogao da zaključi da su redovni sudovi načinom sprovođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelantovo nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini ne može samo po sebi dovesti do zaključka o proizvoljnosti u utvrđenju činjenica i primjeni prava. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.

15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2640/22 (S.A.) | Sudska praksa | Aktio