Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1506/22 (R. T. i drugi)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Građanski postupak
- Dosjelost
- Ugovor o kupoprodaji
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1506/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-1506/22, rješavajući apelaciju Rinke Tanacković i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana
58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rinke Tanacković, Petre Đukić i Stanka Đukića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 2 P 000439 21 Gž od 22. februara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rinka Tanacković, Petra Đukić i Stanko Đukić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Lopara, koje zastupa Dejan Maksimović, advokat iz Bijeljine, podnijeli su 29. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 2 P 000439 21 Gž od 22. februara 2022. godine.
2. Milorad Rikanović (u daljnjem tekstu: tužilac) podnio je 14. novembra 2017. godine tužbu Osnovnom sudu u Bijeljini – Odjeljenje u Loparama (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv apelanata.
3. Presudom Osnovnog suda od 20. septembra 2018. godine usvojen je tužiočev tužbeni zahtjev. Međutim, Okružni sud je u žalbenom postupku rješenjem od 19. februara 2020. godine ukinuo presudu Osnovnog suda i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovno suđenje jer tužbom nisu bili obuhvaćeni svi upisani suvlasnici sporne nepokretnosti u zemljišnoknjižnoj evidenciji. U ponovnom postupku tužilac je podneskom od 18. marta 2020. godine proširio tužbeni zahtjev na još četiri tužena kao jedinstvene i nužne suparničare.
4. Presudom Osnovnog suda broj 80 2 P 000439 20 P 2 od 21. maja 2021. godine usvojen je tužiočev tužbeni zahtjev i utvrđeno da je tužilac dosjelošću stekao pravo svojine na dijelu nepokretnosti u površini od 575 m² (u daljnjem tekstu: sporni dio parcele), što su apelanti dužni priznati i trpjeti da se upiše kao suposjednik.
5. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da su tužilac i prednik apelanata 16. maja 1991. godine zaključili ugovor o kupoprodaji (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) nepokretnosti (u daljnjem tekstu: sporna nepokretnost), koja obuhvata i sporni dio parcele. Dalje je naveo da su ugovarači angažovali geometra, da on nije mogao precizno izmjeriti spornu nepokretnost i da je ocijenio da ima oko 800 m², pa je taj podatak unesen u sporni ugovor. Istaknuto je da je tokom postupka utvrđeno da površina sporne nepokretnosti iznosi 1375 m². Takođe je istaknuto da je tužilac isplatio kupoprodajnu cijenu, stupio u posjed sporne nepokretnosti i izgradio poslovne objekte. Navedeno je i da je nakon smrti prednika apelanata njegova supruga pokrenula postupak radi vraćanja spornog dijela parcele u posjed, koji je okončan povlačenjem tužbe, nakon čega je spis uništen u postupku sređivanja sudske arhive. Osnovni sud je zaključio da je tužilac zakoniti i savjesni posjednik sporne nepokretnosti jer je ušao u posjed po osnovu spornog ugovora i bio u njenom posjedu od 1991. godine do dana donošenja presude. Stoga je zaključio da je tužilac dosjelošću stekao pravo svojine shodno članu 58. Zakona o stvarnim pravima i članu 28. stav 2. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO). Istaknuto je da je bila volja ugovarača da predmet kupoprodaje bude cijela sporna nepokretnost, uključujući i sporni dio parcele, i da stvarna površina nije unesena u sporni ugovor zato što nije bila poznata. Osnovni sud je ocijenio neosnovanim prigovor nedostatka pasivne legitimacije apelanata u odnosu na nasljednike ostalih upisanih suvlasnika jer su nasljedne odnose potvrdila druga dva tužena lica.
6. Presudom Okružnog suda broj 80 2 P 000439 21 Gž od 22. februara 2022. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđena je presuda Osnovnog suda.
7. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da tužilac nije mogao biti savjestan nakon što je dobio tužbu supruge prednika apelanata radi vraćanja u posjed spornog dijela parcele. U vezi s tim, obrazloženo je da je navedeni parnični postupak okončan rješenjem Osnovnog suda od 23. jula 2002. godine kojim je utvrđeno da je tužba povučena. Dalje je obrazloženo da je sporni ugovor zaključen 16. maja 1991. godine, a apelanti nisu dokazali da je tužilac obaviješten o podnesenoj tužbi prije 16. maja 2001. godine, odnosno 17. maja 2001. godine, kada je protekao rok od deset godina iz člana 28. stav 2. ZOSPO-a. Istaknuto je da apelanti ne spore da je u navedenom periodu tužilac bio u mirnom posjedu sporne nepokretnosti, uključujući i sporni dio parcele. Okružni sud je ocijenio pravilnim utvrđenje prvostepenog suda da je tužilac bio uvjeren da je spornim ugovorom kupio cijelu spornu nepokretnost, što su potvrdili saslušani svjedoci, i tumačenje odredbi spornog ugovora. Istaknuto je da se ni širokim tumačenjem odredbe spornog ugovora ne može zaključiti da je prednik apelanata prodao spornu nepokretnost bez spornog dijela parcele, bez obzira na to što je u ugovoru navedeno da se kupuje nepokretnost u površini od 800 m². Takođe je istaknuto da nije posebno raspravljao žalbene navode apelanata da nema dokaza da su lica označena na strani tuženog zaista nasljednici Steve Đukića i Riste Đukića, jer ih nisu ničim potkrijepili.
8. Apelanti navode da im je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navode da je u spornom ugovoru jasno navedeno da je predmet ugovora 800 m² sporne nepokretnosti i da je tužilac zauzeo sporni dio parcele koristeći starost prednika apelanata i njegove supruge, rat i odsustvo apelanata. Smatraju da, suprotno stavu Okružnog suda, tužiočev posjed nije zakonit jer je u ugovoru bilo jasno navedeno da se prodaje samo 800 m² sporne nepokretnosti. Ističu da stoga tužilac nije mogao steći svojinu dosjelošću protekom roka od deset godina. Osim toga, apelanti navode da je Okružni sud proizvoljno cijenio njihov prigovor nedostatka pasivne legitimacije u odnosu na okolnost da je tužilac proširio tužbeni zahtjev na druga lica, bez dostavljanja relevantne dokumentacije o njihovoj vezi sa spornom nepokretnošću i apelantima. Apelanti traže da se obaveže Republika Srpska da im platiti „štetu u iznosu od 5.000,00 KM zbog neokončanja postupka u razumnom roku u parnici Osnovnog suda u Loparama br. 80 2 P 000439 17 P (5 godina)“.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
13. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav
1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, tj. odredbi ZOSPO-a, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito Ustavni sud zapaža da je Okružni sud obrazložio razloge zbog kojih je zaključio da je nesporno utvrđeno da je tužilac kupio cijelu spornu nepokretnost i koristio je kao njen jedini vlasnik i posjednik. U odnosu na traženje apelanata da im se naknadi šteta zbog kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da apelanti, osim što su tražili navedenu štetu, nisu posebno obrazlagali navode o eventualnom kršenju prava na suđenje u razumnom roku, dakle, nisu ponudili argumente i dokaze kojima bi potkrijepili te svoje navode. Stoga Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi izneseni u tom pravcu očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2195/19 od 27. novembra 2020. godine, tačka 13, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zapaža da u sprovedenom postupku nije prekršena bilo koja procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na štetu apelanata. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Osim toga, apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie ) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman