Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4265/22 (JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, Podružnica „Elektrodistribucija“ Tuzla)

Odluka donesena 11. 07. 2024.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Javna vlast
  • Upravni spor
  • Naknada
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4265/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 07. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 11. jula 2024. godine, u predmetu broj AP- 4265/22, rješavajući apelacije JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, Podružnica „Elektrodistribucija“ Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijelo JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, Podružnica „Elektrodistribucija“ Tuzla, protiv presuda Vrhovnog suda Federacije BiH br. 03 0 U 017385 19 Uvp od 25. jula 2022. godine i 03 0 U 016804 19 Uvp od 4. augusta 2022. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-4265/22

1. JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, Podružnica „Elektrodistribucija“ Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), podnijelo je 10. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 017385 19 Uvp od 25. jula 2022. godine. AP-4268/22

2. Apelant je 10. novembra 2022. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 03 0 U 016804 19 Uvp od 4. augusta 2022. godine.

Spajanje predmeta

3. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na isto činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4265/22. Činjenice

4. Rješenjima Službe za komunalne poslove, izgradnju i poslove mjesnih zajednica Grada Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba) od 17. maja i 20. septembra 2017. godine apelantu je utvrđena godišnja naknada za korištenje putnog zemljišta i zemljišta u zaštitnom putnom pojasu, za koje je apelantu data saglasnost, odnosno odobrenje za postavljanje podzemnih priključnih vodova i betonskih stubova (sve bliže precizirano u izrekama navedenih rješenja). Služba je navedena rješenja donijela, između ostalog, na osnovu odredbi Zakona o cestama i Pravilnika o naknadama za korištenje cestovnog zemljišta (u daljnjem tekstu: Pravilnik).

5. Rješenjima drugostepenog upravnog vijeća Grada Tuzla (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) od 14. augusta i 6. novembra 2017. godine odbijene su apelantove žalbe podnesene protiv navedenih rješenja Službe. Drugostepeni organ je u obrazloženjima istakao da apelant neosnovano zauzima stav da odredbama Zakona o cestama i Zakona o električnoj energiji nije propisana obaveza plaćanja naknade. Naime, kako je obrazloženo, apelant zanemaruje činjenicu da je Pravilnik donesen u skladu s odredbama Zakona o cestama, tj. da je on podzakonski akt Zakona o cestama i da je njegova primjena obavezna. U vezi s dijelom žalbe u kojem apelant definira „priključak“ ističući da energetski priključni kabl nije priključak na javnu cestu u kontekstu Zakona o cestama, a ni u smislu Zakona o električnoj energiji, drugostepeni organ je istakao da je apelant odredbe člana 61. Zakona o cestama pogrešno protumačio. Naime, kako je obrazloženo, iz odredbi tog člana se jasno vidi da se ne odnosi samo na uređenje pitanja odobrenja izgradnje priključaka na javnu cestu, već i na obavezu korištenja cestovnog zemljišta općenito. Pored toga, drugostepeni organ je istakao da se Pravilnikom, koji donosi ministar u skladu sa članom 61. Zakona o cestama, detaljnije propisuju način i uvjeti korištenja cestovnog zemljišta. Drugostepeni organ je naglasio da je jasno da je apelant korisnik cestovnog zemljišta, te da je samim time obavezan na osnovu Zakona o cestama, Pravilnika i Uredbe o visini naknada za korištenje zemljišta uz javne ceste plaćati naknadu za korištenje cestovnog zemljišta.

6. Presudama Kantonalnog suda br. 03 0 U 015330 16 U od 6. marta 2018. godine i 03 0 U 018289 18 U od 15. januara 2020. godine uvažene su apelantove tužbe, te su poništena rješenja organa uprave. U obrazloženju presuda Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 73. stav 3. Zakona o električnoj energiji kojom je propisano, između ostalog, da elektroenergetski subjekt koji obavlja svoju djelatnost kao javnu uslugu ima pravo svoje instalacije postavljati u javne površine, kao i u putnom pojasu putne infrastrukture, bez naknade.

7. Presudama Vrhovnog suda br. 03 0 U 015330 18 Uvp od 12. augusta 2021. godine i 03 0 U 018289 20 Uvp od 7. februara 2022. godine usvojeni su zahtjevi drugostepenog organa za vanredno preispitivanje sudske odluke, te su presude Kantonalnog suda preinačene tako što su apelantove tužbe odbijene. Vrhovni sud je u obrazloženjima istakao da je u zahtjevima bilo sporno da li će se u konkretnim slučajevima primjenjivati odredba člana 73. stav 3. Zakona o električnoj energiji ili odredbe Zakona o javnim cestama. Vrhovni sud je zaključio da se u konkretnim slučajevima imaju primijeniti odredbe Zakona o javnim cestama, pa samim tim i odredbe Pravilnika. Naime, kako je obrazloženo, prema stavu 2. člana 58. Zakona o načelima lokalne samouprave u FBiH, Federacija BiH i kantoni su bili dužni uskladiti svoje zakone s citiranim zakonom, te izvršiti prenos poslova i nadležnosti, kao i odgovornosti dodijeljenih jedinicama lokalne samouprave tim zakonom u roku od šest mjeseci od dana njegovog stupanja na snagu. Kako je taj zakon stupio na snagu 7. septembra 2006. godine, a Zakon o električnoj energiji je objavljen 2013. godine, nesumnjivo je da odredbe člana 73. st. 2. i 3. Zakona o električnoj energiji povređuju pravo lokalne samouprave. Vrhovni sud je obrazložio da se odredbom člana 73. stav 3. Zakona o električnoj energiji jedinicama lokalne samouprave onemogućava donošenje propisa kojima se utvrđuje naknada za korištenje javnih dobara u slučaju da takva dobra koristi elektroenergetski subjekt. Stoga bi, kako je obrazloženo, primjenom odredbe člana 73. stav 3. Zakona o električnoj energiji sve neophodne troškove izdavanja urbanističko-građevinske saglasnosti, odobrenja za gradnju i upotrebnih dozvola snosile jedinice lokalne samouprave, čime bi bile finansijski opterećene. Ukoliko je elektroenergetski sektor propisima oslobođen plaćanja određenih taksi, onda je potrebno da nadležna vlast osigura prenos sredstava za obavljanje djelatnosti elektroenergetskog sektora, što spornim članom nije učinjeno. Vrhovni sud je istakao da je takav stav potvrđen i Odlukom Ustavnog suda FBiH broj U- 10/19 od 18. juna 2019. godine, kojom je utvrđeno da je članom 73. st. 2. i 3. Zakona o električnoj energiji povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu Grada Tuzla.

Apelacioni navodi

8. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da su mu navedena prava povrijeđena jer je u osporenim odlukama proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Apelant smatra da utvrđena obaveza plaćanja godišnje naknade za korištenje cestovnog zemljišta nema osnova u odredbama Zakona o cestama. Naime, kako je obrazložio, uvidom u odredbe čl. 60. i 61. Zakona o cestama, evidentno je da je obaveza plaćanja naknade za korištenje cestovnog zemljišta propisana samo za investitore gradnje priključka i prilaza na javnu cestu, pri čemu je jasno navedeno šta se smatra priključkom i prilazom na javnu cestu. Apelant je istakao kako podzemni priključni vod i stubovi nadzemne trase očigledno ne predstavljaju priključak i prilaz na javnu cestu. Apelant smatra da je postavljanje ove vrste instalacija uređeno odredbama člana 70. Zakona o cestama, pri čemu za takve instalacije nije propisano plaćanje bilo kakve naknade.

Relevantni propisi

9. Zakon o cestama Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 12/10, 16/10 – ispravka i 66/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 60. stav 1.

Pod priključkom i prilazom na javnu cestu, osim autocesta i brzih cesta, u smislu ovog Zakona, smatra se spoj javne ceste i svih površina sa kojih se vozila direktno uključuju u saobraćaj ili isključuju iz saobraćaja.

Član 61. st. 1, 5. i 6.

Odobrenje za gradnju priključka i prilaza investitoru se može izdati samo ukoliko su ispunjeni uvjeti za gradnju priključka i prilaza propisani ovim Zakonom i Pravilnikom o uvjetima za projektovanje i gradnju priključaka i prilaza.

Za korištenje cestovnog zemljišta investitor je dužan plaćati naknadu.

Pravilnik o naknadama za korištenje cestovnog zemljišta donosi ministar.

10. Pravilnik o naknadama za korištenje cestovnog zemljišta („Službene novine Federacije BiH“ br. 75/10 i 51/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 5.

Nadležni organi za ceste iz člana 13. Zakona o cestama Federacije BiH će na osnovu izdatog odobrenja odnosno saglasnosti izdati Rješenje za korištenje cestovnog zemljišta i drugog zemljišta koje pripada javnim cestama, odnosno obavljanje pratećih djelatnosti na cestovnom zemljištu.

Član 6.

Fizička i pravna lica za korištenje cestovnog zemljišta iz člana 3. ovog Pravilnika, po Rješenju iz člana 5. ovog Pravilnika, obavezno plaćaju naknadu.

Član 7. st. 1. i 2.

(1) Naknada za korištenje cestovnog zemljišta na koje se plaća naknada u skladu sa odredbama ovog pravilnika, utvrđuje se na godišnjem nivou i obračunava se:

a) za obavljanje pratećih djelatnosti iz člana 2. ovog pravilnika kao i za parkirališta i priključke na ceste na koje se plaća naknada u skladu sa odredbama ovog pravilnika, po kvadratnom metru površine,

b) za cjevovode, instalacije i vodove, po dužnom metru (u zavisnosti od broja položenih zaštitnih cijevi),

c) za elektroenergetske objekte, elektronske priključke i opremu (stubovi zračne mreže, trafostanice, razvodne ormariće, zdence ili šahtove), telekomunikacijske objekte telefonske i antenske uređaje i opremu (bazne stanice, antenske stubove, radio relejne stanice, zdence ili šahtove i dr.), po komadu.

(2) Naknada iz stava 1. ovog člana plaća se u konvertibilnim markama, unaprijed, u jednokratnom iznosu i visina iste zavisi o intenzitetu prometa, od svrhe za koju je namijenjeno cestovno zemljište i od kategorije javne ceste.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud primjećuje da je apelant javno preduzeće te da je u istoj poziciji kao nosilac javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15. i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenjivi standardi su isti.

15. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, s dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

16. Apelant, u suštini, smatra da su u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

17. Imajući u vidu navedene standarde, kao i činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su organi uprave, kao i Vrhovni sud u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da je takvo obrazloženje proizvoljno ili „očigledno nerazumno“. Ustavni sud zapaža da su organi uprave i Vrhovni sud jasno obrazložili zašto je apelant obavezan da plaća spornu naknadu, pozivajući se, između ostalog na odredbe Zakona o cestama, kao i Pravilnika. Ustavni sud zapaža da je nesporno da iz člana 61. stav 5. Zakona o cestama proizlazi obaveza plaćanja naknade za korištenje cestovnog zemljišta. Također, Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 61. stav 6. Zakona o cestama propisano donošenje Pravilnika, kao podzakonskog akta, čijim odredbama su detaljnije regulirani prava i obaveze u vezi s korištenjem cestovnog zemljišta. Imajući u vidu navedeno, kao i nespornu činjenicu da je apelantu dato na korištenje cestovno zemljište radi postavljanja njegovih instalacija, Ustavni sud ne može zaključiti da su u osporenim odlukama proizvoljno tumačene odredbe Zakona o cestama da bi se moglo zaključiti da je to dovelo u pitanje pravičnost konkretnih postupaka.

18. Apelant se pozvao i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelacijama pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

19. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić