Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1648/22 (K. P.)
Odluka donesena 11. 07. 2024.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Pristup sudu
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1648/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 07. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i suci Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 11. srpnja 2024. godine, u predmetu broj AP- 1648/22, rješavajući apelacije Katice Primorac, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Katice Primorac podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 Rs 062501 22 Rev od 23. kolovoza 2022.
godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 Rs 062501 20 Rsž od 24. ožujka 2022. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neutemeljene.
OBRAZLOŽENJE
1. Katica Primorac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čitluka, koju zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnijela je 11. svibnja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 Rs 062501 20 Rsž od 24. ožujka 2022. godine. Apelacija je evidentirana pod brojem AP-1648/22.
2. Apelantica je posredstvom istog punomoćnika 18. veljače 2023. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 Rs 062501 22 Rev od 23. kolovoza 2022. godine i Presude Kantonalnog suda broj 53 0 Rs 062501 20 Rsž od 24. ožujka 2022. godine. Apelacija je evidentirana pod brojem AP-779/23.
Spajanje predmeta
3. S obzirom na to da se apelacije registrirane pod br. AP-1648/22 i AP-779/23 odnose na isti postupak, Ustavni sud je, u skladu sa člankom 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1648/22.
Činjenice
4. Presudom Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 53 0 Rs 062501 16 Rs od 31. prosinca 2019. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se naloži tuženom Domu zdravlja Čitluk (u daljnjem tekstu: tuženi) da joj isplati određene novčane iznose na ime razlike neisplaćenih plaća, razlike neisplaćenih naknada po osnovi rada u vrijeme praznika, prekovremenog rada, noćnog rada, rada subotom i nedjeljom, rada na dan tjednog odmora, razlike plaća na temelju uvećanja bruto satnice zbog uvećanja životnih troškova, razlike neisplaćene naknade za topli obrok i razlike neisplaćenog dijela regresa za 2012. i 2013. godinu, sve sa zakonskim zateznim kamatama te da joj uplati doprinose. Također je odbijen i apelantičin tužbeni zahtjev da se utvrdi da ju je tuženi u određenom razdoblju diskriminirao i da se zabrani tuženom buduće poduzimanje takvih radnji prema apelantici. Odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev da joj tuženi isplati određeni novčani iznos na ime naknade nematerijalne štete – na ime duševne boli uzrokovane netjelesnim uznemiravanjem na radnom mjestu. Apelantica je obvezana tuženom nadoknaditi troškove postupka.
5. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelantica uposlena kod tuženog kao medicinska sestra. Dalje je naveo da sud nema ovlasti da primjenom kriterija propisanih člankom 9. Općeg kolektivnog ugovora (u daljnjem tekstu: OKU) usklađuje najnižu bruto satnicu s povećanjem troškova života i ukupnim ekonomskim razvojem. Istaknuto je da usklađivanje vrši Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada) na temelju podataka Federalnog zavoda za statistiku (u daljnjem tekstu: Zavod). Također je istaknuto da je vještak naveo da nisu objavljeni službeni podaci Zavoda o povećanju troškova života. Općinski sud je ukazao da apelantica nije dokazala koliki je procent porasta troškova života na temelju službenih podataka Zavoda. Dalje je ukazao da iz nalaza vještaka proizlazi da nema razlike manje isplaćene plaće na temelju Kolektivnog ugovora o pravima i obvezama poslodavaca i uposlenika u oblasti zdravstva (u daljnjem tekstu: GKU) po osnovi redovnog rada, rada u otežanim uvjetima po osnovi pripravnosti u dežurstvu, rada u vrijeme praznika te rada subotom i nedjeljom. Stoga je Općinski sud ocijenio da apelantica nije dokazala da joj je tuženi isplaćivao manju plaću i naknade po osnovi rada od onih koje joj pripadaju u skladu s OKU-om, GKU-om i Pravilnikom o radu tuženog. Općinski sud je naveo da je prema nalazu vještaka apelantici isplaćivana naknada za topli obrok u iznosu većem od minimalnog iznosa propisanog člankom 42. GKU-a pa je stoga u tom dijelu odbio apelantičin tužbeni zahtjev.
6. Dalje, Općinski sud je obrazložio da apelantica nije dokazala visinu regresa za 2012. i 2013. godinu, kao i da je potraživanje regresa zastarjelo zbog proteka roka od tri godine od dana nastanka potraživanja. Općinski sud je naveo da je u spornom razdoblju apelantica radila na više radnih mjesta i na različitim odjelima tuženog, ali na osnovu ugovora, odluke ili usmenog upućivanja nadređenih osoba. Dalje je naveo da su sve to bili poslovi medicinske sestre i u okviru radnog vremena, odnosno utvrđenih radnih smjena koje su radili i ostali uposlenici tuženog. Stoga je Općinski sud zaključio da apelantica nije pružila očigledan dokaz diskriminacije u smislu članka 2. Zakona o zabrani diskriminacije. Slijedom navedenog, odbijen je i apelantičin zahtjev za naknadu nematerijalne štete.
7. Presudom Kantonalnog suda broj 53 0 Rs 062501 20 Rsž od 24. ožujka 2022. godine djelomično je uvažena apelantičina žalba i preinačena prvostupanjska presuda tako što je tuženi obvezan isplatiti apelantici određene novčane iznose na ime manje isplaćene naknade toplog obroka za precizirano razdoblje i na ime razlike neisplaćenog dijela regresa za 2013. godinu. Preinačena je i odluka o troškovima postupka tako što je apelantica obvezana tuženom nadoknaditi troškove postupka u manjem iznosu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se prilikom rješenja spora treba pozvati na pravno shvaćanje Vrhovnog suda u predmetu broj 65 0 Rs 496860 16 Spp 2 od 27. siječnja 2017. godine, odnosno da jedino Vlada može usklađivati najnižu bruto satnicu s povećanjem troškova života. Dalje je naveo da se u sudskom postupku nije moglo utvrđivati povećanje bruto satnice zbog povećanja troškova života pa je u tom dijelu pravilno odbijen apelantičin tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je naveo da je apelantici trebalo dosuditi naknadu za topli obrok za jedno kraće razdoblje jer je tuženi svojim uposlenicima u tom razdoblju isplaćivao veću naknadu za topli obrok.
8. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno odbio apelantičin zahtjev za isplatu regresa za 2012. godinu zbog zastarjelosti jer je apelantica taj zahtjev prvi put istaknula 19. travnja 2016. godine preinačenim tužbenim zahtjevom. Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno odbio apelantičin zahtjev za utvrđenje diskriminacije i naknadu štete. U svezi s tim, obrazloženo je da apelantica nije osporila iskaze svjedoka koji su naveli da je premještanje uvjetovano procesom rada, da nije samo apelantica premještana i sl. Istaknuto je da apelantica nije učinila vjerojatnim da je njezino premještanje na radna mjesta u kratkom razdoblju imalo ponižavajući efekt jer nije bilo degradacije radnih uvjeta niti profesionalnog statusa. Kantonalni sud je naveo da je preinačena i odluka o troškovima postupka na temelju članka 397. stavak 2. u svezi sa člankom 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U svezi s tim, obrazloženo je da je apelantica uspjela sa 5,00 % od vrijednosti postavljenog tužbenog zahtjeva i da su obračunati njezini troškovi jer su rezultati postupka ukazali da je tuženi dao povoda tom postupku. Dalje je obrazložio da je prebio troškove obje strane i apelanticu obvezao da tuženom nadoknadi troškove u određenom iznosu.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 53 0 Rs 062501 22 Rev od 23. kolovoza 2022. godine odbijena je apelantičina revizija u odnosu na utvrđivanje diskriminacije i naknadu nematerijalne štete. Apelantičina revizija je odbačena u ostalom dijelu te je odbijen njezin zahtjev za naknadu troškova sastavljanja revizije. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelantičina revizija u pogledu dijela odluke o isplati razlike plaće i naknada nedopuštena u smislu članka 237. st. 2. i 4. ZPP-a. Dalje je naveo da je pravilno odbijen tužbeni zahtjev u pogledu utvrđenja diskriminacije jer nije učinjeno vjerojatnim da je došlo do diskriminacije, odnosno da je tuženi dokazao da nije došlo do diskriminacije. Naime, istaknuto je da je tuženi dokazao da su i drugi uposlenici bili povremeno raspoređivani na druga radna mjesta zbog nedovoljnog broja uposlenika za sva radna mjesta. Također je istaknuto da je apelantičino raspoređivanje bilo utemeljeno na odlukama rukovoditelja i da je bilo moguće voditi sudske postupke radi njihovog preispitivanja. Apelacijski navodi
10. Apelantica navodi da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava. Smatra da je Kantonalni sud propustio cijeniti odredbe Ugovora o radu i Pravilnika o plaćama i drugim naknadama tuženog kojim je propisan način obračuna plaća. Također smatra da je sud pogrešno zaključio da nema ovlasti usklađivati najniže bruto satnice s povećanjem troškova života primjenom kriterija propisanih člankom 9. OKU-a. Apelantica tvrdi i da je sud proizvoljno cijenio dokaze koji se odnose na korištenje godišnjeg odmora a vezano za isplatu regresa. Osim toga, smatra da sud nije cijenio iskaze određenih svjedoka iz kojih proizlazi da je tuženi uznemiravao apelanticu. Dalje navodi da tuženi nije dokazao da je konzultirao sindikat, odnosno vijeće uposlenika u svezi s njezinim premještajem na drugo radno mjesto, odnosno odluke o otkazu i ponude izmijenjenog ugovora. Smatra da je medicinskim vještačenjem dokazala da je ponašanje tuženog utjecalo na njezino psihofizičko stanje i da je samo njoj i dvjema uposlenicama smanjen topli obrok. Također, navodi da je sud donio pogrešnu odluku o troškovima postupka.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Imajući u vidu da je osporenom presudom Vrhovnog suda revizija u jednom dijelu odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je osporena presuda Kantonalnog suda u tom dijelu konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari. U preostalom dijelu, u kojem je odbijena revizija, osporena presuda Vrhovnog suda je konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43., i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21., i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
14. U svezi s apelantičinim navodima da joj je prekršeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na praksu Europskog suda prema kojoj članak 6. stavak 1. Europske konvencije svima osigurava pravo da sudu podnese zahtjev u svezi sa svojim pravima i obvezama građanske prirode. Pravo na pristup sudu ne uključuje samo pravo pokrenuti postupak, već i pravo na to da sud „rješava“ spor. Najvažniji čimbenik je taj da je spor o kojem se odlučivalo u sudskom postupku stvarno ispitan (vidi Europski sud, Šimecki protiv Hrvatske, presuda od 30. travnja 2014. godine, predstavka broj 15253/10, točka 42. s referencama na drugu relevantnu sudsku praksu). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da sama činjenica da je apelant ishodio da redovni sudovi donesu odluke u kojim je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je apelantica ostvarila pravo na pristup sudu budući da je osporenom presudom ispitana suština spora između apelantice i tuženog (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2748/22 od 23. ožujka 2023. godine, točka 26., dostupna na www.ustavnisud.ba).
15. Ustavni sud dalje podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
16. Na temelju činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Kantonalni sud u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu činjenica koje je utvrdio nižestupanjski sud tako i u pogledu primjene prava, tj. odredaba Zakona o radu, Zakona o zabrani diskriminacije, OKU-a, GKU-a i ZPP-a u svezi s odlukom o troškovima postupka. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi pažljivo cijenili izvedene dokaze i utvrđeno činjenično stanje, te detaljno obrazložili razloge zbog kojih su odbili apelantičine zahtjeve. U pogledu spornog pitanja usklađivanja najniže bruto satnice s povećanjem troškova života, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u svezi s tim nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje i imovinu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-349/18 od 8. svibnja 2019. godine, toč. 35. i 36., dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zapaža da nema ništa iz čega bi proizlazilo da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na apelantičinu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
17. U odnosu na navode o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje da iz apelacije proizlazi da apelantica, iako to nije eksplicitno navela, navode o kršenju tog prava dovodi u svezu s pravom na pravično suđenje. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala mogućnost i koristila zakonom propisane pravne lijekove u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali njezinim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnog lijeka pa Ustavni sud zaključuje da je i taj dio apelacije očigledno (prima facie) neutemeljen.
18. Osim toga, apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njezino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
19. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
20. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić