Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1928/22 (IQR d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Izvršenje
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1928/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-1928/22, rješavajući apelaciju koju je podnio IQR d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio IQR d.o.o. Sarajevo protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 228423 21 Gž 3 od 17. marta 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. IQR d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koji zastupa Tatjana Ćurlik, advokatica iz Banje Luke, podnio je 27. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 228423 21 Gž 3 od 17. marta 2022. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 Ip 228423 21 Ip 2 od 2. marta 2021. godine usvojen je kao osnovan prigovor izvršenika „Oroz“ d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: izvršenik) izjavljen protiv rješenja o izvršenju od 1. marta 2016. godine u dijelu kojim je dozvoljeno izvršenje na pokretnim stvarima izvršenika, te je izvršni postupak obustavljen u cijelosti i ukinute su sve provedene radnje.
3. Osnovni sud je utvrdio da je apelant podnio prijedlog za izvršenje radi naplate duga u iznosu od 528.529,90 KM i da je sud rješenjem od 1. marta 2016. godine odredio predloženo izvršenje. Osnovni sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke utvrdio da je dug preplaćen. Kako se apelant protivio nalazu navedenog vještaka, Osnovni sud je odredio novo ekonomsko vještačenje na osnovu čijeg nalaza je utvrdio da je izvršenik uplatio veći iznos novca u odnosu na dugovanja koja su utvrđena, te zaključio da je uplaćeno 206.779,25 KM više. S obzirom na to da je apelant prigovorio na pismeni nalaz navedenog vještaka, sud je od vještaka zatražio da dodatnim vještačenjem analizira dokumentaciju koja je uzeta u obzir prilikom utvrđivanja uplaćenih iznosa. Osnovni sud je utvrdio da je vještak ekonomske struke u svom pismenom izjašnjenju naveo da je uzeo u obzir i ugovore i anekse ugovora, kao što je apelant i zahtijevao. Osnovni sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručan i sveobuhvatan u skladu sa zadacima koje je sud odredio na osnovu apelantovog prijedloga. Na osnovu navedenog, Osnovni sud je, primjenom člana 49. stav 2. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), obustavio postupak izvršenja budući da je apelant kao tražilac izvršenja tražio naplatu duga u ukupnom iznosu od 528.529,90 KM, a da su oba vještaka utvrdila da se izvršenik nalazi u preplati u odnosu na potraživani iznos.
4. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 I 228423 21 Gž 3 od 17. marta 2022. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno, uz obrazloženje da u potpunosti prihvata utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda. Okružni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je apelant u žalbi istakao da je prvostepeni sud odluku pogrešno zasnovao na nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke koji nije uzeo u obzir ugovore i anekse ugovora, nego ih je samo pobrojao. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke iz kojeg proizlazi da je izvršenik uplatio veći iznos u odnosu na dugovanja. Okružni sud je naveo da je do gotovo identičnih zaključaka u svom nalazu došao i vještak finansijske struke, koji je također imao u vidu zapisnike sačinjene pred sudom, zaključene ugovore, otplatne planove i tabele. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno obustavio postupak izvršenja.
5. Apelant navodi da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenim činjenicama i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant smatra da su sudovi osporene odluke zasnovali na nalazu i mišljenju vještaka, koji prilikom izrade nalaza nije uzeo u obzir ugovore i anekse ugovora, nego ih je samo pobrojao. U suštini, smatra da vještak nije pravilno utvrdio stanje duga u izvršnom postupku. Nadalje, apelant navodi da se drugostepeni sud nije osvrnuo na njegove navode, nego je donio nezakonito rješenje prihvatajući nalaz vještaka na koji je imao prigovore, o kojima prvostepeni i drugostepeni sud nisu odlučili. Osim toga, apelant smatra da drugostepeni sud nije cijenio dokaze u skladu sa čl. 8. i 123. Zakona o parničnom postupku, čime je došlo do povrede prava na pravično suđenje.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje koji se u suštini zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZIP-a, u obrazloženjima osporenih odluka razmotrili sva sporna pitanja koja su bila relevantna za odlučenje i dali detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odluke. Stoga, imajući u vidu da su redovni sudovi usvojili prigovor izvršenika, obustavili izvršenje u cijelosti i ukinuli sve provedene izvršne radnje jer je, prema nalazima vještaka, izvršenik uplatio veći iznos u odnosu na dugovanja, Ustavni sud njihova utvrđenja ne smatra proizvoljnim ili očigledno nerazumnim. Osim toga, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman