Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2356/22 (I. M.)

Odluka donesena 16. 04. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dosjelost
  • Državno vlasništvo
  • Eksproprijacija
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2356/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 04. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. aprila 2026. godine, u predmetu broj AP-2356/22, rješavajući apelaciju Ibrahima Mržljaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ibrahima Mržljaka podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 045654 22 Gž 2 od 14. aprila 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ibrahim Mržljak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Nedžad Sarajlija, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 22. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 P 045654 22 Gž 2 od 14. aprila 2022. godine.

2. Apelant je 18. februara 2020. godine podnio tužbu Općinskom sudu u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv Općine Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: tužena) radi utvrđenja prava vlasništva i posjeda dosjelošću.

3. Općinski sud je postupajući u ponovnom postupku donio Presudu broj 23 0 P 045654 21 P 2 kojom je utvrdio da je apelant stekao pravo posjeda s dijelom 1/1 na nekretnini precizno navedenoj u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina), te je naložio da se u javnim evidencijama izvrši promjena prava vlasništva u apelantovu korist. Presudom je tužena obavezana da apelantu naknadi troškove postupka. Sud je utvrdio da je sporna nekretnina eksproprirana 1969. godine od apelantovog prednika – oca i da nije privedena namjeni, te da nije postignut sporazum o visini naknade i nije plaćena naknada za eksproprijaciju. Utvrđeno je da je tužena upisana u javnim evidencijama kao vlasnik i posjednik sporne nekretnine. Sud je dalje naveo da je apelant 2014. godine tražio od tužene da mu vrati spornu nekretninu. Tužena je taj zahtjev apelanta, koji je smatrala prijedlogom za deeksproprijaciju, odbila svojim rješenjem 2016. godine. Također, sud je utvrdio da se sporna nekretnina može neškodljivo vratiti ranijem vlasniku odnosno njegovim nasljednicima. Sud je ukazao na odredbu člana 32. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO), kojom je propisano da se vlasništvo na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe može steći protekom 20 godina savjesnog posjeda. Također, ukazao je na stav Ustavnog suda, prema kojem se na osnovu dosjelosti može stjecati pravo vlasništva na državnoj imovini koja ima status općenarodne imovine, dok su pasivno legitimirane općine u kojima se nekretnine nalaze. Sud je naveo da je sporna nekretnina u posjedu apelantovog prednika i apelanta više od 20 godina, odnosno da je apelant u faktičkom posjedu sporne nekretnine više od 20 godina. U vezi s tim, sud je zaključio da je apelant dosjelošću stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama jer je nekretninu koristio bez obzira na formalne upise u javnim evidencijama. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom odredbe člana 386. stav 1. u vezi sa članom 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

4. Presudom Kantonalnog suda broj 23 0 P 045654 22 Gž 2 od 14. aprila 2022. godine uvažena je žalba tužene i prvostepena presuda preinačena tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo. Sud je istakao da apelant nije bio savjestan posjednik sporne nekretnine. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da u ovom sporu, s obzirom na datum podnošenja tužbe, treba primijeniti odredbe Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP). Ukazao je na odredbu člana 326. ZSP-a, kojom je propisano da je posjed savjestan ako posjednik ne zna da nema pravo na posjed. Dalje, sud je naveo da je apelantov prethodnik – otac bio nesavjestan posjednik spornih nekretnina jer je znao da je nekretnina eksproprirana i da on više nije njen vlasnik. Međutim, sud je istakao da njegov posjed nije bitan jer, u skladu s tada važećim odredbama ZVPO-a, nije se moglo steći vlasništvo dosjelošću na državnoj imovini, već tek od 2015. godine. U vezi s tim, sud je obrazložio da se posjed za dosjelost, s obzirom na to da se radi o državnoj imovini, računa od 10. oktobra 1995. godine kada je, kako je obrazloženo u presudi prvostepenog suda, stupio na snagu Zakon o osnovima vlasničkih odnosa, a da je 20 godina posjeda istjecalo 2015. godine. Međutim, Kantonalni sud je obrazložio da je apelant 2014. godine, dakle prije isteka 20 godina potrebnih za dosjelost, podnio zahtjev za deeksproprijaciju sporne nekretnine. Dakle, apelant je, kako je obrazložio sud, 2014. godine i sve vrijeme do tada mogao znati da je nekretnina eksproprirana, odnosno da sporna nekretnina ne pripada njemu i njegovom ocu kao predniku, već korisniku eksproprijacije. Kantonalni sud je zaključio da je, u skladu s odredbom člana 326. stav 1. ZSP-a, apelant bio nesavjestan posjednik sporne nekretnine, te da stoga ne može steći pravo vlasništva dosjelošću.

5. Apelant navodi da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio u postupku u kojem je donesena osporena odluka. Tvrdi da je pravilan stav prvostepenog suda, odnosno da je Kantonalni sud proizvoljno odbio njegov tužbeni zahtjev. Pri tome ističe da je savjestan posjednik sporne nekretnine, kao i njegov prednik – otac, te da su neosnovane i nedokazane tvrdnje suda u odnosu na njegovu savjesnost. Ističe da je sporna nekretnina od pamtivijeka u posjedu i vlasništvu njegove porodice, te da je zbog navedenog povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. U vezi s apelantovim navodima koji se u suštini tiču primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima , da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42−45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP-a i ZSP-a, u obrazloženju osporene odluke dao dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud posebno obrazložio pitanje savjesnosti apelantovog posjeda, pri čemu je naročito cijenio činjenicu da je apelantu, kao i njegovom pravnom predniku, bilo poznato da sporna nekretnina ne pripada njemu, već korisniku eksproprijacije. Osim toga, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

12. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2356/22 (I. M.) | Sudska praksa | Aktio