Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2866/22 (B. L. i drugi)

Odluka donesena 16. 04. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2866/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 04. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. travnja 2026. godine, u predmetu broj AP-2866/22, rješavajući apelaciju Brune Lamešića i drugih, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Brune Lamešića, Ante Martinovića, Esada Nikšića i Admira Šabanovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Rs 139554 21 Rsž od 23. prosinca 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Bruno Lamešić, Anto Martinović, Esad Nikšić i Admir Šabanović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnijeli su 21. srpnja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 Rs 139554 20 Rev od 5. travnja 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Rs 139554 21 Rsž od 23. prosinca 2021. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 Rs 139554 18 Rs od 26. ožujka 2019. godine.

2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-458/20 od 26. ožujka 2020. godine odbacio apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv presude Kantonalnog suda od 23. prosinca 2021. godine jer je pred Vrhovnim sudom bio u tijeku postupak po reviziji koju su izjavili protiv te presude (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-458/20 od 26. ožujka 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

3. Presudom Općinskog suda broj 51 0 Rs 139554 18 Rs od 26. ožujka 2019. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim su apelanti tražili da sud obveže Federaciju BiH – Sudbenu policiju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena) da im isplati razliku naknade za topli obrok i regres i razliku plaće s naknadom za minuli rad i doprinosima za mirovinsko i invalidsko osiguranje. Sud je u obrazloženju utvrdio da su apelanti službenici tužene i da su u spornom razdoblju radili i ostvarivali pravo na plaću i topli obrok, kao i da su koristili godišnji odmor i ostvarili pravo na regres. Apelanti su u tom postupku potraživali razliku naknade za topli obrok i regres u skladu s Kolektivnim ugovorom za službenike organa uprave i sudbene vlasti u Federaciji BiH iz 2000. godine (u daljnjem tekstu: GKU iz 2000. godine). Sud je zaključio da je apelantima naknada za topli obrok i regres pravilno isplaćivana u skladu s Kolektivnim ugovorom o izmjenama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudbene vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: GKU iz 2013. godine), Zakonom o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama i naknadama) i Pravilnikom o plaćama i naknadama službenika Sudbene policije Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Pravilnik). U svezi s tim se pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda od 4. listopada 2017. godine, prema kojem su donošenjem navedenih izmjena kolektivnog ugovora u spornom razdoblju prestale važiti odredbe GKU-a iz 2000. godine. Stoga je sud ocijenio neutemeljenim tužbeni zahtjev kojim su apelanti tražili isplatu toplog obroka i regresa na temelju tog GKU-a.

4. Dalje je naveo da su apelanti razliku plaće zahtijevali na temelju usklađivanja koeficijenta njihovog radnog mjesta primjenom stava Federalnog ministarstva financija od 17. veljače 2009. godine o utvrđivanju najniže osnovice (najniže bruto plaće) za obračun doprinosa za uposlenike u rudnicima uglja, tekstilnoj i kožnoj industriji, industriji obuće i uposlenike u djelatnostima tradicionalnih esnafskih zanata, a koja čini umnožak najniže bruto satnice i punog radnog vremena u mjesecu. Naknadu za minuli rad su potraživali na tako usklađenu osnovicu, primjenom stope od 0,6 % iz Općeg kolektivnog ugovora za teritorij Federacije BiH (u daljnjem tekstu: OKU), a sve na temelju primjene povoljnijeg prava, u smislu članka 3. tog ugovora. Sud je ukazao da se na obračun plaća državnih službenika i namještenika primjenjuje Zakon o plaćama i naknadama i Pravilnik kao lex specialis, po kojim propisima je apelantima i isplaćivana plaća. U svezi s tim se pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda od 17. ožujka 2017. godine, prema kojem se osnovica za obračun plaće državnih službenika i namještenika dogovorena između Pregovaračkog tima Vlade Federacije BiH i Pregovaračkog tima Samostalnog sindikata državnih službenika i namještenika u organima državne službe, sudbenoj vlasti i javnim ustanovama u Federaciji BiH, sporazumima od 19. siječnja 2012. i 14. studenog 2013. godine, ne smatra iznimkom od načela povoljnosti iz članka 8. stavak 3. u svezi sa člankom 3. stavak 3. OKU-a. Stoga je zaključio da se na to potraživanje ne može primijeniti načelo najpovoljnijeg prava jer Općim kolektivnim ugovorom za teritorij Federacije BiH (u daljnjem tekstu: OKU) nije uređena plaća namještenika niti državnih službenika. Konačno, sud je istaknuo da apelanti konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom nisu tražili razliku plaće po osnovi usklađivanja najniže bruto satnice s povećanjem troškova života iznad 5 %, u smislu članka 9. OKU-a.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 Rs 139554 21 Rsž od 23. prosinca 2021. godine žalba apelanata je odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena. U obrazloženju je podržao odluku i razloge koje je dao prvostupanjski sud.

6. Rješenjem Vrhovnog suda broj 51 0 Rs 139554 20 Rev od 5. travnja 2022. godine odbačena je revizija koju su apelanti izjavili protiv drugostupanjske presude. Sud je u obrazloženju naveo da su nižestupanjske presude utemeljene na pravnom shvaćanju tog suda izraženom o spornom pravnom pitanju u odlukama od 27. siječnja, 17. ožujka i 4. listopada 2017. godine, pa nema osnove za dopuštanje revizije prema odredbama članka 237. stavak 3. Zakona o parničnom postupku. Osim toga, ukazao je da Odluka tog suda broj 65 0 Rs 400133 17 Rev od 5. prosinca 2017. godine, na koju su se apelanti u reviziji pozvali s ciljem dokazivanja različite prakse, ne predstavlja stav tog suda, već stav koji je shodno utvrđenom činjeničnom stanju izražen u pojedinačnoj presudi.

7. Apelanti smatraju da je povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, apelanti navode da je na njihovu štetu povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku, te da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo. Apelanti navode i da je na njihovu štetu povrijeđeno načelo pravne sigurnosti jer su osporene presude u suprotnosti s pravnim shvaćanjem koje je Vrhovni sud izrazio u odlukama br. 63 0 Rs 017009 13 Rev od 30. prosinca 2013. godine, 63 0 Rs 016917 13 Rev od 20. svibnja 2014. godine i 65 0 Rs 400133 17 Rev od 5. prosinca 2017. godine. Konačno, navode da su osporene presude u suprotnosti s presudom Kantonalnog suda broj 51 0 Rs 139536 21 Rsž od 23. prosinca 2021. godine.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

9. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

10. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21., i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. U pogledu navoda apelanata o povredi načela ravnopravnosti stranaka u postupku, Ustavni sud ukazuje da to načelo, u kontekstu građanskog postupka, podrazumijeva da objema stranama mora biti dana razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Europski sud, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. svibnja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, točka 48., Odluka Ustavnog suda broj AP-3692/19 od 5. svibnja 2021. godine, točka 35., dostupna na www.ustavnisud.ba). U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih presuda, imali priliku svojim navodima i argumentima suprotstaviti se drugoj strani pod uvjetima koji su osigurani i suprotnoj strani. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra prima facie neutemeljenim njihove navode o povredi načela ravnopravnosti strana u postupku.

13. Ustavni sud dalje ukazuje da se ostatak navoda apelanata o povredi prava na pravično suđenje i imovinu odnosi na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

14. Ustavni sud smatra da su sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da je apelantima pravilno isplaćivana plaća u skladu sa Zakonom o plaćama i naknadama i Pravilnikom, a naknada za topli obrok i regres u skladu s GKU-om iz 2013. godine, te da im ne pripada pravo na razliku naknada po tim osnovama. Osim toga, Ustavni sud zapaža da takav stav korespondira i pravnom shvaćanju koji je Vrhovni sud zauzeo u odlukama od 27. siječnja, 17. ožujka i 4. listopada 2017. godine. Ustavni sud dalje primjećuje da se u odlukama Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, na koje su se apelanti pozvali, odlučivalo o razlici plaće po osnovi povećanja troškova života iznad 5 %, u smislu članka 9. OKU-a. Međutim, u konkretnom postupku apelanti su potraživanje po osnovi razlike plaće utemeljili na usklađivanju koeficijenta njihovog radnog mjesta primjenom stava Federalnog ministarstva financija od 17. veljače 2009. godine (vidi točku 4. ove odluke). Stoga se u konkretnom slučaju ne radi o istom činjenom i pravnom stanju kao u odlukama na koje su se apelanti pozvali. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi načela pravne sigurnosti prima facie neutemeljeni. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

16. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2866/22 (B. L. i drugi) | Sudska praksa | Aktio