Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1330/22 (A. P. K.)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1330/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-1330/22, rješavajući apelaciju Azre Puljaga Kero, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Azre Puljaga Kero podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 K 008916 20 Kžk od 5. novembra 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Azra Puljaga Kero (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Mesud Duvnjak, advokat iz Bugojna, podnijela je 14. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 06 0 K 008916 20 Kžk od 5. novembra 2021. godine.
2. Optužnicom Kantonalnog tužiteljstva u Travniku (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) od 10. decembra 2015. godine apelantici je stavljeno na teret da je počinila krivično djelo pronevjere u službi iz člana 384. stav 3. u vezi sa stavom 1. i članom 55. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ). Vrhovni sud je u ovom predmetu u dva navrata ukinuo presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), pa je određeno održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom.
3. Osporenom presudom Vrhovnog suda apelantica je proglašena krivom da je počinila krivično djelo pronevjere u službi iz člana 384. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ-a, pa je osuđena na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Apelantica je obavezana da ,,Klasu“ d. d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: oštećeni) naknadi štetu u iznosu od 450.930,09 KM u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
4. Na pretresu održanom pred Vrhovnim sudom preuzeti su dokazi odbrane i Tužiteljstva izvedeni tokom prvostepenog postupka. Dalje, budući da se radilo o privilegiranom svjedoku čiji se iskaz nije mogao preuzeti u smislu odredbe člana 332. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP), pred Vrhovnim sudom je kao svjedok odbrane ispitan apelanticin suprug N. P. Na okolnosti postavljanja imovinskopravnog zahtjeva ispitana je punomoćnica oštećenog.
5. Vrhovni sud je činjenicu da je apelantica u inkriminiranom periodu obavljala dužnost poslovođe u sektoru robnog prometa i marketinga (služba maloprodaje i prodavnica u Bugojnu kod oštećenog) utvrdio uvidom u više ugovora o radu. Stoga je ocijenjen neosnovanim prigovor odbrane da je apelantica između svakog ugovora pravila pauzu u radu jer to ne proizlazi iz provedenih dokaza. Osim toga, iz dokaza proizlazi da je apelantica u inkriminirano vrijeme potpisivala svu dokumentaciju, ulazne i izlazne fakture, popunjavala trgovačke knjige i sve ostale finansijske dokumente u diskontu u Bugojnu. Pri tome ni apelantica nije sporila da je u inkriminirano vrijeme obavljala dužnost poslovođe, osim što je navela da je često bila odsutna jer je vršila inventuru i u drugim prodavnicama na području kantona i da ne zna ko je tad bio u diskontu.
6. Dalje, činjenicu da su polozi dnevnih pazara bili povjereni apelantici u inkriminiranom periodu sud je utvrdio iz odredbe člana 4. ugovorā o radu koje je apelantica zaključivala s oštećenim. Tom je odredbom propisano da je apelantica odgovorna za blagovremeno i kvalitetno obavljanje poslova po vrsti i obimu i za izvršavanje naloga i uputa neposrednog rukovodioca u skladu sa zakonom, općim aktima, poslovnim planovima i odlukama Uprave. Članom 5. tih ugovora propisano je da je apelantica dužna poštovati pravila utvrđena općim aktima ili odlukama nadležnog organa poslodavca te savjesno i kvalitetno izvršavati radne zadatke. Odlukom oštećenog od 19. novembra 2008. godine određena je obaveza polaganja dnevnog pazara za sve maloprodajne objekte društva, a stavom 2. navedene odluke određeno je da se za realizaciju te obaveze zadužuju poslovođe maloprodajnih objekata. Dalje je ukazano da je odredbom člana 10. stav 1. Zakona o finansijskom poslovanju propisano da je pravna osoba dužna novac primljen u gotovini po bilo kojem osnovu uplatiti istog ili sljedećeg radnog dana na svoj račun. Kako ni apelantica nije osporavala da je polaganje novca na ime zaprimljenih dnevnih pazara bilo njoj povjereno, te kako to nije činila na način kako je to propisano navedenim zakonom, sud je utvrdio da je apelantica postupila suprotno članu 10. stav 1. Zakona o finansijskom poslovanju. Sud je, utvrđujući sve navedeno, pored već navedenih dokaza, imao u vidu i apelanticin iskaz iz kojeg također proizlazi da je ona bila zadužena za polaganje dnevnih pazara. To, također, proizlazi iz iskaza drugih saslušanih svjedoka.
7. Sud je iz iskaza te nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke E. Č. utvrdio da apelantica nije polagala u blagajnu ili na žiroračun oštećenog novac u ukupnom iznosu od 450.930,09 KM. Naime, vještakinja je nedvojbeno utvrdila da je apelantica u trenutku preuzimanja poslova poslovođe Diskonta 425 Bugojno diskont preuzela sa stanjem od 0,00 KM. Stoga sud nije prihvatio navode odbrane da je apelantica „naslijedila nepoložene pazare“ od ranijeg poslovođe E. M. Osim toga, kako je sud naveo, zaključci vještaka su u saglasnosti s iskazima saslušanih svjedoka. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim navode odbrane da apelantica nije faktički obavljala dužnost poslovođe, nego samo formalno, a da je E. M. imao ključ od diskonta i „radio šta je htio“, kao i da je roba davana na veresiju. Osim toga, sud je naveo da iz spisa predmeta proizlazi da je apelantica potpisivala svu relevantnu dokumentaciju. Stoga, ni materijalni dokazi odbrane – potvrde koje je s potpisom predao E. M. nisu dovele u pitanje zaključak suda da je apelantica bila poslovođa diskonta i da je obavljala te poslove. Sud nije prihvatio navode odbrane da je roba davana na veresiju i da upravo zbog toga postoji razlika između prodane robe i pazara od prodane robe budući da vještakinja nije pronašla takve podatke.
8. Prema tome, imajući u vidu utvrđene činjenice, odnosno da je svakodnevno polaganje dnevnog pazara bilo povjereno apelantici i da je ona lično unosila podatke u trgovačku knjigu, kao i da je novac koji joj je povjeren u službi povremeno polagala (što je potvrđeno uvidom u uplatnice lntesa Sanpaolo banke), sud nije prihvatio suprotne tvrdnje odbrane. Nisu prihvaćeni ni iskazi svjedoka odbrane koji su svjedočili na okolnosti koje bi trebale potvrditi navedene teze odbrane. Naime, sud je utvrdio da se tim iskazima ne može pokloniti vjera jer nisu ničim potkrijepljeni i u suprotnosti su s relevantnim dokazima u spisu. Nije prihvaćena ni teza odbrane da apelantica uopće nije bila svjesna svojih postupaka i odgovornosti koju preuzima. Naime, iz nalaza i mišljenja te iskaza vještaka neuropsihijatra dr. E. E. utvrđeno je da je apelantica u inkriminiranom periodu bila u stanju shvatiti značaj radnji koje je preduzimala i da je bila sposobna upravljati svojim postupcima, kao i da je njena uračunljivost u inkriminiranom periodu bila potpuna.
9. Apelantica smatra da su joj osporenom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.d), e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 5, 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vrlo opširnim apelacionim navodima apelantica je navela da će joj „prava iz člana 5. Evropske konvencije biti ugrožena ukoliko se to ne spriječi ovom apelacijom, odnosno ukoliko se ne ukine osporena presuda“. Kako je navela, ta presuda je proistekla iz nezakonitog krivičnog postupka u kojem su kršena osnovna načela ZKP-a i učinjene bitne povreda postupka i u kojem je apelantica spriječena u pravu na zakonitu odbranu u krivičnom postupku.
10. Povredu prava na pravičan postupak apelantica vidi u nepravilnoj primjeni odredaba materijalnog prava i krivičnog postupka na njenu štetu. Navodi da nisu cijenjeni svi dokazi koje je izvela odbrana i da im se nije pristupalo jednako kao dokazima Tužiteljstva. Navela je da nisu prihvaćeni dokazi odbrane, i to bez obrazloženja o tome zašto se ne prihvataju. Apelantica tvrdi da bi, da se postupalo na zakonit način, bilo očito da ona nije imala krivičnopravni status kakav je presudom utvrđen, da je samo formalno imenovana za poslovođu, a da je stvarnu moć odlučivanja nastavio imati raniji poslovođa E. M. Osim toga, ukazala je da, sve i kada bi se uzelo da jeste bila poslovođa, ona to nije bila u kontinuitetu, pa nije nikako mogla biti optužena za period u kontinuitetu koji je naveden u presudi. Navela je da je faktički radila poslove knjiženja a ne poslovođe, da se nikad nije vršila primopredaja dužnosti, da nije ona naručivala robu nego je to činio E. M, da nikad roba nije popisivana, a robu kojoj bi istekao rok E. M. je uništavao, tako da nije ostavljao dokaze. Tvrdi da je tokom postupka dokazano da u inkriminiranom periodu, po okončanju radnog dana, nikad nije preuzela pazare, niti ih je odnijela na banku. Ona je bila ovlaštena samo da pazar proknjiži, odnosno da radi poslove koje je i ranije radila prije nego što je formalno postala poslovođa. Sve poslove stvarno, sa punom moći odlučivanja, nastavio je raditi E. M.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
15. U odnosu na apelanticine navode kojima se osporava način na koji su redovni sudovi tumačili i primijenili relevantne propise u pogledu utvrđivanja njene krivičnopravne odgovornosti, kao i način na koji su utvrdili činjenično stanje, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Evropski i Ustavni sud kontinuirano ukazuju da domaći sudovi imaju obavezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Loizides protiv Kipra, presuda od 5. jula 2022. godine, predstavka broj 31029/15, tač. 39–40. s daljnjim referencama i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1669/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 22. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).
16. Imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud raspravio sva ključna pitanja koja su problematizirana apelacijom i koja su bila relevantna za donošenje osporene presude, te da je o tome dao razloge koji se ne mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud sveobuhvatno ispitao apelanticino svojstvo poslovođe u inkriminirano vrijeme, ocijenivši sve provedene dokaze, uz obrazloženje i ocjenu onih dokaza koje je prihvatio, kao i uz iznošenje razloga zašto određene dokaze nije prihvatio, na osnovu čega je utvrdio da apelanticini žalbeni navodi ne mogu dovesti do drugačije odluke suda (vidi tač. 5–8. ove odluke). Stoga, Ustavni sud smatra da apelanticino nezadovoljstvo ishodom postupka ne može samo po sebi dovesti do zaključka o proizvoljnosti u utvrđenju činjenica i primjeni prava. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelanticinih prava na koja se pozvala u apelaciji.
17. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman