Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2162/22 (D. I.)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Društveno vlasništvo
  • Građevinsko zemljište
  • Ugovor o kupoprodaji
  • Član I/2. Ustava BiH
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2162/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-2162/22, rješavajući apelaciju Dragutina Ilića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dragutin Ilić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 120565 21 Gž od 17. januara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie ) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragutin Ilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Pucar“ iz Banjaluke, podnio je 10. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 120565 22 Rev od 28. aprila 2022. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 120565 21 Gž od 17. januara 2022. godine.

2. Ustavni sud konstatira da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-1043/22 od 20. aprila 2022. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 120565 19 P 3 od 4. februara 2021. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravno valjan privremeni ugovor o kupoprodaji od 5. augusta 2000. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o kupoprodaji), kojim je apelant od J. I., prednika devet tuženih, kupio nekretnine bliže označene u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se apelant u zemljišnoknjižnoj evidenciji upiše kao vlasnik tih nekretnina.

4. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da su J. I. i apelant 5. augusta 2000. godine zaključili ugovor o kupoprodaji. Također je utvrđeno da je apelant isplatio kupoprodajnu cijenu, te da mu je prednik tuženih predao u posjed sporne nekretnine, ali da on nije bio upisan kao njihov vlasnik u zemljišnoknjižnoj evidenciji. Pri tome je naveo da su sporne nekretnine u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora zbog nacionalizacije tih nekretnina bile upisane kao društveno vlasništvo s pravom korištenja prednika tuženih. Osnovni sud je ukazao da ugovorne strane zbog navedene činjenice nisu sudski ovjerile kupoprodajni ugovor, ali da su predvidjele da mogu, kada se za to steknu zakonski uvjeti, pred nadležnim državnim organom zaključiti ugovor o pravu korištenja. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da su ugovorne strane slobodno i ozbiljno izrazile svoju volju za zaključenje ugovora o kupoprodaji, te da su se saglasile o svim bitnim elementima tog ugovora. Pri tome je ukazao da je ugovor zaključen u pisanoj formi u prisustvu dva svjedoka, te da činjenica da nije ovjeren u sudu ne utječe na njegovu punovažnost budući da je taj nedostatak u cijelosti konvalidiran ispunjenjem ugovora.

5. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 120565 21 Gž od 17. januara 2022. godine uvažena je žalba tuženih i prvostepena presuda je preinačena tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke, te njegovog iskaza s glavne rasprave, kao i ugovora o kupoprodaji proizlazi da su sporne nekretnine u vrijeme zaključenja tog ugovora u zemljišnoknjižnoj evidenciji bile upisane kao društveno vlasništvo s pravom korištenja u korist prednika tuženih. Također je istakao da sporne nekretnine potpadaju pod pravni režim građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu te da je prednik tuženih bio titular privremenog prava korištenja na tim nekretninama.

6. Okružni sud je dalje naveo da je odredbom člana 24. Zakona o građevinskom zemljištu, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora, ograničen promet privremenog prava korištenja na građevinskom zemljištu. Naime, ukazao je da je navedenom odredbom pripisano da raniji vlasnik navedeno pravo može prenijeti samo na bračnog druga, potomke, usvojenike i njihove potomke, roditelje i usvojioce. Također, ukazao je da se gradsko građevinsko zemljište u državnom vlasništvu ne može otuđivati, ali da se na njemu mogu steći određena prava, u smislu odredbe člana 3. stav (2) Zakona o prometu nekretnina. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju ne radi o situaciji koju predviđa odredba člana 24. Zakona o građevinskom zemljištu, odnosno da apelant ne ulazi u kategoriju lica koja je predviđena navedenom odredbom, Okružni sud je zaključio da prednik tuženih nije mogao apelantu prodati sporne nekretnine. Imajući to u vidu, Okružni sud je zaključio da je ugovor o kupoprodaji protivan prinudnim propisima, u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S obzirom na to, Okružni sud je ukazao da je ugovor o kupoprodaji ništavan te da kao takav ne proizvodi pravno djelovanje, odnosno da se ne može konvalidirati.

7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i na povredu člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da je redovni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. U vezi s tim, ističe da su se ugovorne strane saglasile o svim bitnim elementima ugovora, te da su slobodno i ozbiljno izrazile volju za zaključenje tog ugovora, te da je ugovor ispunjen. S obzirom na to, smatra da je kupoprodajni ugovor punovažan, te da proizvodi pravno djelovanje. Također, apelant ističe da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da je ugovor o kupoprodaji ništavan, u smislu odredbe člana 103. ZOO-a. Naime, apelant ističe da tim ugovorom na njega nije preneseno pravo korištenja nego da su se ugovorne strane sporazumjele da će ugovor o pravu korištenja zaključiti kada se steknu zakonski uvjeti. Smatra da drugostepeni sud u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti odredbu člana 24. Zakona o građevinskom zemljištu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, dovodeći u vezu činjenično stanje predmeta s odredbama člana 24. Zakona o građevinskom zemljištu, dao jasne razloge za svoj zaključak da ugovor o kupoprodaji nije pravno valjan, a u takvom obrazloženju Okružnog suda Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost (vidi tačku 6. ove odluke). Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao isto ili slično pravno pitanje, te da nije utvrdio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava kada su zaključili da su ništavni ugovori kojima je titular privremenog prava korištenja na zemljištu u društvenom vlasništvu raspolagao tim pravom u korist lica koja nisu taksativno navedena odredbom člana 24. Zakona o građevinskom zemljištu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-945/18 od 8. aprila 2020. godine, tačka 32, i Odluka o dopustivosti broj AP-2178/21 od 8. septembra 2021. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Osim toga, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

14. U odnosu na apelantovo pozivanje na član I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da se u situaciji kada je Ustavni sud utvrdio da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani ne može dovesti u pitanje ni opći princip vladavine prava iz tog člana.

15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2162/22 (D. I.) | Sudska praksa | Aktio