Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1261/20 (M.R.)

Odluka donesena 19. 09. 2024.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Apelacija preuranjena
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
  • Krivični postupak
  • Pritvor
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1261/20

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 09. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1261/20, rješavajući apelaciju M. R., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka l), članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (3) i članka 68. stavak (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Valerija Galić, dopredsjednica

Angelika Nußberger, dopredsjednica

Mirsad Ćeman, sudac

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudac

Marin Vukoja, sudacna sjednici održanoj 19. rujna 2024. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija M. R. podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Orašju broj 25 0 K 051362 20 Kv od 25. ožujka 2020. godine u odnosu na članak II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. R. podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Orašju broj 25 0 K 051362 20 Kv od 25. ožujka 2020. godine u odnosu na članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. M. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, kojeg zastupa Dino Dabić, odvjetnik iz Orašja, podnio je 1. travnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 25 0 K 051362 20 Kv od 25. ožujka 2020. godine i 25 0 K 051362 20 Kpp od 23. ožujka 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog tužiteljstva Posavskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 7. travnja 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore. U skladu s tada važećim Pravilima Ustavnog suda, odgovori nisu dostavljeni apelantu na eventualno izjašnjenje.

3. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-1261/20, od 20. svibnja 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je apelacija koju je apelant podnio protiv rješenja Općinskog suda od 25. ožujka 2020. godine u odnosu na članak II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) odbijena, dok je u odnosu na navode o povredi članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije odbačena zbog toga što je preuranjena.

4. Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) je 26. ožujka 2024. godine donio presudu u predmetu po predstavci broj 31832/20, koji je apelant pokrenuo protiv Bosne i Hercegovine. Europski sud je utvrdio da je apelantu povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka

6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda budući da postupak koji je primijenjen pred Ustavnim sudom nije omogućio apelantu da propisno sudjeluje i lišio ga je pravičnog suđenja pred Ustavnim sudom.

5. Ustavni sud je 19. rujna 2024. godine donio Rješenje broj AP-1261/20 (dostupno na www.ustavnisud.ba) u kojem je utvrđeno da će se ponoviti postupak okončan Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-1261/20 od 20. svibnja 2020. godine.

6. Ustavni sud je 7. svibnja 2024. godine dostavio apelantu odgovore Općinskog suda i Tužiteljstva na eventualno izjašnjenje. Apelant je izjašnjenje na odgovore dostavio 7. svibnja 2024. godine.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

8. Rješenjem Općinskog suda broj 25 0 K 051362 20 Kpp od 23. ožujka 2020. godine apelantu je određen pritvor u trajanju od mjesec dana, koji prema tom rješenju počinje teći 21. ožujka 2020. godine kao dana lišenja slobode osumnjičenog.

9. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužiteljstvo 23. ožujka 2020. godine podnijelo prijedlog za određivanje pritvora apelantu, na temelju članka 146. stavak 1. toč. a), b) i c) Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP). Tužiteljstvo je u prijedlogu navelo da postoje osnove sumnje da je apelant počinio kazneno djelo primanja dara ili drugih oblika koristi iz članka 380. stavak l. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ). Naime, navedeno je da postoji utemeljena sumnja da je 17. ožujka 2020. godine na međunarodnom graničnom prijelazu Orašje, postupajući kao službena osoba – sanitarni inspektor Federalne uprave za inspekcijske poslove, apelant zahtijevao i primio novčani iznos od 20,00 eura od S. U., koji je svojim vozilom, sa suputnikom A. H. iz smjera Republike Hrvatske ušao u Bosnu i Hercegovinu. Prethodno su obojica putnika dulje razdoblje boravila na teritoriju Republike Francuske, zemlje s intenzivnom transmisijom virusa korona. Tužiteljstvo tvrdi da je, kako ne bi poduzeo svoje službene dužnosti sanitarne obrade putnika i izdavanja rješenja o stavljanju pod zdravstveni nadzor i izolaciju u trajanju od 14 dana, apelant od njih tražio novac, a nakon što je novac primio, obrasce upitnika koje su imenovani dobili od graničnog policajca i već popunili pocijepao i bacio u kontejner i pritom im rekao da su zdravi i slobodni. Obveza stavljanja pod zdravstveni nadzor bila je propisana Naredbom Federalnog stožera Civilne zaštite Federacije Bosne i Hercegovine broj 12-40-6-148-7-20 od 17. ožujka 2020. godine u okviru procedure zdravstvenog nadzora svih putnika u međunarodnom prometu koji ulaze u Bosnu i Hercegovinu, kao odgovor na pojavu virusa COVID-

19. Glede postojanja naročitih okolnosti iz članka 146. stavak 1. točka a) ZKP-a, Tužiteljstvo je navelo da apelant pored državljanstva Bosne i Hercegovine ima i državljanstvo Republike Hrvatske, što je apelant naveo dajući svoje podatke. Osim toga, da apelant živi u Republici Hrvatskoj opće je poznato njegovim radnim kolegama budući da apelant iz Republike Hrvatske dolazi na posao u Orašje. Na to ukazuje i činjenica da je apelant od službenika policije prilikom lišenja slobode zahtijevao da stupi u kontakt sa svojom suprugom koja živi u Republici Hrvatskoj, te je dao telefonski broj iz Republike Hrvatske koji koristi njegova supruga.

10. U nastavku rješenja Općinski sud je izložio navode iz prijedloga za određivanje pritvora i pobrojao dokaze koje je Tužiteljstvo dostavilo uz prijedlog. Nadalje, navedeno je da je na ročištu radi izjašnjenja o prijedlogu za određivanje pritvora Tužiteljstvo u cijelosti ostalo pri prijedlogu za određivanje pritvora, dok je obrana pobijala kako postojanje utemeljene sumnje tako i posebnih pritvorskih razloga. Općinski sud je, nakon provedenog postupka, utvrdio da je utemeljen prijedlog za određivanje pritvora apelantu. Istaknuto je da iz materijalne dokumentacije u spisu (o apelantovu angažmanu na graničnom prijelazu, izjava svjedoka i sl.), koju je Općinski sud detaljno opisao te obrazložio na koji način je došao do određenih zaključaka, proizlazi utemeljena sumnja da je apelant, na način opisan u prijedlogu za određivanje pritvora, počinio navedeno kazneno djelo.

11. Općinski sud je ukazao da je glede posebnog uvjeta iz članka 146. stavak 1. točka a) ZKP-a utvrdio da, prema podacima iz spisa, apelant ima prebivalište na području Dervente, ali i da sa svojom obitelji živi u Slavonskom Brodu u Republici Hrvatskoj, čiji je također državljanin. Sud je smatrao da ta okolnost ukazuje da će apelant, ukoliko se nađe na slobodi, otići u Republiku Hrvatsku i time postati nedostupan organima gonjenja Bosne i Hercegovine. Ove je okolnosti sud utvrdio uvidom u Službenu zabilješku Federalne uprave policije broj 14-49/20 od 22. ožujka 2020. godine iz koje proizlazi da je apelant prilikom lišenja slobode kontaktirao svoju suprugu za koju je izjavio da živi u Republici Hrvatskoj, te da je prilikom kontaktiranja s obitelji svome sinu prenio da neće dolaziti kući i da mora ostati na poslu jer su granice zatvorene. Osim toga, na ročištu za saslušanje povodom prijedloga za određivanje pritvora sam apelant je izjavio da je na dan kada je lišen slobode u Bosnu i Hercegovinu došao iz Slavonskog Broda. Sve navedeno je sud uputilo na zaključak da je točan navod Tužiteljstva da apelant sa svojom obitelji živi u Slavonskom Brodu u Republici Hrvatskoj. Okolnost da je u Bosni i Hercegovini na snazi praktički izvanredno stanje dodatno potvrđuje tu bojazan. Nadalje, sud je našao da okolnosti na koje ukazuje branitelj osumnjičenog da ne postoji opasnost od bjekstva jer se radi o dugogodišnjem uposleniku na graničnom prijelazu nije bila od utjecaja na drugačiji zaključak suda. Općinski sud je naveo da je prilikom određivanja pritvora imao u vidu i odredbe članka 145. stavak 1. ZKP-a i članka 6. Europske konvencije koje propisuju restriktivnost pritvora i njegovo svođenje na najmanju moguću mjeru, međutim, ocijenjeno je da je određivanje pritvora u konkretnom slučaju nužno jer se svrha zbog koje se pritvor određuje ne može osigurati nekom drugom mjerom.

12. Rješenjem Općinskog suda broj 25 0 K 051362 20 Kv od 25. ožujka 2020. godine djelomično je usvojena apelantova žalba podnesena protiv prvostupanjskog rješenja i utvrđeno da apelant ostaje u pritvoru u trajanju od mjesec dana i da pritvor počinje teći od 21. ožujka 2020. godine kao dana lišenja slobode zbog razloga propisanih u odredbi članka 146. stavak 1. točka a) ZKP-a.

13. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant u žalbi naveo da je naredba Federalnog kriznog stožera Civilne zaštite od 17. ožujka 2020. godine bila na snazi od tog datuma, ali da apelant u vrijeme navodnog počinjenja djela za nju nije znao niti je mogao znati. Apelantova obveza je da postupa u skladu s naredbom poslodavca, pa ne može samostalno primjenjivati naredbu Federalnog stožera, već nadležne institucije implementiraju naredbe Federalnog kriznog stožera tako što rukovodeća tijela daju svojim radnicima određene naputke i naredbe. Apelant tvrdi da mu je uputa o postupanju po navedenoj naredbi proslijeđena e-mailom tek 18. ožujka 2020. godine, a do tada je primjenjivao naredbu Kriznog stožera od 10. ožujka 2020. godine. Zbog svega navodi da je bio u stvarnoj i pravnoj zabludi jer, prema naredbi od 10. ožujka 2020. godine, S. U. i A. H. nije bio dužan izdati rješenje o samoizolaciji. Navodi da nije utvrđeno gdje su završili obrasci koje su svjedoci trebali popuniti, kao i da iskazi tih svjedoka nisu vjerodostojni jer su dani s ciljem da pokušaju izbjeći vlastitu odgovornost. Apelant je tvrdio da je navod o tome da uz državljanstvo Bosne i Hercegovine ima i državljanstvo Republike Hrvatske i kuću u Republici Hrvatskoj kao razlog za određivanje pritvora diskriminatoran jer je utemeljen na hipotetskoj mogućnosti da bi mogao postati nedostupan državnim organima gonjenja, kao i da je činjenica hrvatskog državljanstva utvrđena bez dokaza ili na temelju nezakonitih dokaza. Osim toga, ukazao je da je dolazio na posao i nakon što je saznao da se protiv njega vodi istražni postupak, te da se mjerom zabrane napuštanja boravišta, kao i mjerom oduzimanja putne isprave, može osigurati njegova prisutnost.

14. Nakon što je razmotrio navode iz žalbe, pobijano rješenje i prikupljene dokaze, Općinski sud je utvrdio da je apelantova žalba neutemeljena. Ukazano je da je prvostupanjski sud postojanje utemeljene sumnje utvrdio na temelju dokaza označenih u rješenju, na temelju kojih je pravilno utvrđeno da apelantove radnje, detaljno opisane u rješenju, ukazuju na postojanje utemeljene sumnje počinjenja kaznenog djela primanja dara ili drugih oblika koristi.

15. Nadalje, drugostupanjski sud je utvrdio i da postoje posebni uvjeti iz članka 146. stavak 1. točka a) ZKP-a. Ukazano je da prema podacima iz spisa apelant ima prebivalište na području Dervente, međutim, podaci spisa ukazuju i da sa svojom obitelji boravi u Slavonskom Brodu u Republici Hrvatskoj, čiji je također državljanin. Navedeno proistječe iz činjenice da je prilikom lišenja slobode osumnjičeni kontaktirao svoju suprugu za koju je izjavio da živi u Republici Hrvatskoj, čiji je također državljanin. Ovo proizlazi iz činjenice da je prilikom lišenja slobode apelant kontaktirao svoju suprugu, za koju je izjavio da živi u Republici Hrvatskoj, i to na telefonski broj iz Republike Hrvatske. Osim toga, na ročištu održanom povodom prijedloga za određivanje pritvora apelant je izjavio da je na dan kada je lišen slobode u Bosnu i Hercegovinu došao iz Slavonskog Broda. Dakle, sve navedeno je sud uputilo na zaključak da je točan navod Tužiteljstva da apelant sa svojom obitelji stanuje u Slavonskom Brodu u Republici Hrvatskoj. Zbog toga sud smatra da ta okolnost ukazuje da će apelant, ukoliko se nađe na slobodi, otići u Republiku Hrvatsku i time postati nedostupan organima gonjena Bosne i Hercegovine, pri čemu okolnost da je u Bosni i Hercegovini na snazi praktički izvanredno stanje dodatno potvrđuje tu bojazan.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Europske konvencije. Apelant je također naveo i povredu prava iz čl. 3. i 8. Europske konvencije. U opširnim apelacijskim navodima opisao je kronologiju postupka i istaknuo da su pobijanim rješenjem povrijeđena njegova prava jer nisu cijenjeni navodi obrane, činjenično stanje je utvrđeno na temelju nezakonito pribavljenih dokaza, te je proizvoljno utvrđeno postajanje i općih i posebnih pritvorskih razloga.

17. Apelant pobija postojanje utemeljene sumnje zbog istih razloga koje je naveo u žalbi protiv prvostupanjskog rješenja. Glede razloga koji opravdavaju sumnju da postoji opasnost od bjekstva, tvrdi da je ona utemeljena na pretpostavci da je apelant državljanin Republike Hrvatske i da s obitelji živi u Slavonskom Brodu. Naveo je da je ta činjenica utvrđena na temelju nezakonitog dokaza i ukazao da tu činjenicu apelant nije sporio, izbjegavao ili skrivao. Naveo je da je došao iz Slavonskog Broda, ali da dalje o državljanstvu i prebivalištu nije detaljno ispitivan. Tvrdi da je tu činjenicu kao činjenicu koja mu ide na teret Tužiteljstvo trebalo dokazati, odnosno da ju je sud trebao utvrditi na temelju dokaza uz poštovanje svih pravila i standarda postupka. S obzirom na to da ona nije dokazana na takav način, smatra da je zaključak suda o tim činjenicama proizvoljan i paušalan, te da nije utemeljen na činjenicama i dokazima, nego na postojanju hipotetske mogućnosti, a ne iz konkretnih okolnosti. U tom smislu ukazao je na odluke Ustavnog suda br. AP-1150/10, AP-2860/14, AP-

4309/14 i dr.

18. Nezakonit dokaz na koji ukazuje je Službena zabilješka Federalne uprave policije br. 14-49/20 od 22. ožujka 2020. godine, iz koje proizlazi da je apelant tijekom lišenja slobode kontaktirao svoju suprugu za koju je izjavio da živi u Republici Hrvatskoj, te da je prilikom kontaktiranja s obitelji svome sinu saopćio da neće dolaziti kući i da mora ostati na poslu jer su granice zatvorene. Smatra da je ponašanjem službenika Federalne uprave policije koji su zabilješku sačinili, kao i suda koji je navedenu zabilješku koristio kao dokaz tijekom postupka, počinjena izravna povreda prava na pravičan postupak, prava na slobodnu obranu, prava na minimalna prava osumnjičenika, prava osobe lišene slobode, prava na obranu i zabranu diskriminacije. Smatra da se opasnost od bjekstva mogla urediti mjerom zabrane napuštanja boravišta (prebivališta), zabranom putovanja, kao i mjerom oduzimanja putne isprave kao mjerama koje su mnogo adekvatnije od pritvora.

19. Istaknuo je da je u vrijeme zadržavanja imao stresnu reakciju i posjet liječniku, i to zbog toga što mu nisu dali hranu. Na to se apelant žalio i na ročištu za odlučivanje o pritvoru, u svezi s čim nije ništa učinjeno. Tvrdi da u vrijeme dok je bio lišen slobode nije dobivao hranu. Osim toga, naveo je da je obrana imala samo 10 minuta za proučavanje dokaza, kao i da obrana nije mogla iznijeti sve navode jer je požurivana, pa sve to zajedno, ali i pojedinačno, čini povredu konvencijskih prava. Smatra da to što nije dobivao hranu predstavlja povredu članka 3. Europske konvencije.

20. Apelant je na koncu naveo da zbog neutemeljenog lišenja slobode, mučenja i nečovječnog postupanja, povrede prava na privatan život i prepisku te diskriminacije potražuje naknadu na ime nematerijalne štete, kao i naknadu za troškove postupka.b)Odgovori na apelaciju

21. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da tijekom postupka odlučivanja o žalbi apelantovog branitelja nije bilo kršenja apelantovih prava navedenih u apelaciji jer je rješenje povodom njegove žalbe doneseno u skladu s odredbama KZ-a i ZKP-a. Prema ocjeni Općinskog suda, neutemeljene su apelantove tvrdnje da su mu povrijeđeni pravo na pravičan postupak, pravo na privatnost obitelji i prepisku, pravo na temeljnu slobodu i sigurnost, te prava iz čl. 3. i 14. Europske konvencije. Na dokazima koji su u skladu sa zakonom Sud je utvrdio činjenicu da uz postojanje općeg uvjeta, odnosno postojanje utemeljene sumnje da je apelant počinio kazneno djelo primanja dara i drugih oblika koristi postoje i okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva. Ukazano je da je apelant državljanin Republike Hrvatske, da ima kuću u RH, da s obitelji živi u RH, a navodi iz apelacije da u Derventi, gdje ima prijavljeno prebivalište, živi njegova majka stara 84 godine o kojoj skrbi nisu ničim potkrijepljeni. Osim toga, tvrdnje da se blažim mjerama mogla postići svrha nisu konkretizirane, te se u apelaciji navodi da se to moglo postići mjerom zabrane napuštanja boravišta, mada prilikom održavanja ročišta radi odlučivanja o prijedlogu za određivanje pritvora nije stavljen konkretan prijedlog branitelja koje bi se putne isprave trebale oduzeti od osumnjičenog jer je nesporno da osumnjičeni posjeduje dva državljanstva, te samim time osim putnih isprava Bosne i Hercegovine posjeduje putne isprave Republike Hrvatske, pa sud nije ni mogao odlučivati o prijedlogu koji nije bio konkretan. Zbog navedenog, sud smatra da apelaciju treba odbiti kao neutemeljenu.

22. Tužiteljstvo je u odgovoru navelo da nisu točni apelantovi navodi da je sud, prilikom donošenja odluke o prijedlogu za određivanje pritvora apelantu, opasnost od bjekstva kao razlog za određivanje pritvora temeljio na pretpostavci da je apelant državljanin Hrvatske i da s obitelji živi u Slavonskom Brodu, te da su te činjenice utvrđene na temelju nezakonitih dokaza. Istaknuto je da je apelant prilikom ispitivanja u svojstvu osumnjičenog, dajući policijskim organima i u Tužiteljstvu podatke o sebi, na zapisnik naveo da je državljanin Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske. Osim toga, na ročištu za određivanje pritvora to isto je ponovio pred sudom, te naveo i to da je dan ranije dolazeći na posao ušao u Bosnu i Hercegovinu iz Slavonskog Broda gdje živi, pa je logičan zaključak suda da boravi u drugoj državi. Navedeno je da se potpuno pogrešno u apelaciji interpretira da je apelantu određen pritvor jer je, koristeći svoje pravo, nazvao suprugu koja je u Hrvatskoj, a da se pri tome zanemaruje nesporna činjenica apelantova dvojnog državljanstva, kao i to da je sam apelant pred sudom izjavio da boravi u Slavonskom Brodu, a da ima prebivalište u BiH, koje je ustvari samo fiktivno jer na toj adresi ne boravi nitko, čak je imovina prodana drugoj osobi. Tužiteljstvo je dalje ukazalo da nisu točni navodi iz apelacije da apelantu za vrijeme lišenja slobode nije dana hrana i da je zbog toga imao stresnu reakciju, te je morao zatražiti liječničku pomoć. U svezi s tim, ukazano je na službene zabilješke FUP-a Sarajevo iz kojih proizlazi da su apelantu redovito dostavljani hrana i voda. Tužiteljstvo smatra paušalnim i ničim dokazanim navode iz apelacije da je branitelju dano samo deset minuta na proučavanje dokaza jer je branitelj mogao preuzeti dokaze uz prijedlog za određivanje pritvora, a zašto to nije učinio nije poznato, pa sad svoj propust koristi kao argument za navodnu povredu prava na obranu. c)Apelantovo izjašnjenje na odgovor

23. U izjašnjenju na odgovore apelantov punomoćnik je naveo da nije jasno zašto Ustavni sud nije utvrdio povredu članka 8. Europske konvencije u prethodnoj odluci. Naveo je da je apelant nezakonito prisluškivan u privatnom telefonskom razgovoru iz pritvorske jedinice sa svojom suprugom i da je to korišteno kao dokaz u postupku. Istaknuo je da je to nezakonito prisluškivanje, nezakonito praćenje razgovora i nezakonita upotreba nezakonitog dokaza pri određivanju pritvora. Apelant je također naveo da ostaje kod svih ostalih navoda i zahtjeva iz apelacije.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravak, 56/03 – ispravak, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (

„Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravak, 56/03 – ispravak, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 146. stavak (1) točka a)

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo, pritvor joj se može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bijega, […]

VI.Dopustivost i meritum

U odnosu na pravo na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije

25. U svezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se članak 6. Europske konvencije mora čitati i tumačiti u svjetlu šireg zahtjeva pravičnosti kaznenog postupka, promatranog u cijelosti (vidi Europski sud, Simeonovi protiv Bugarske, presuda od 12. svibnja 2017. godine, predstavka broj 21980/04, točka 113.). Konkretno, usklađenost sa zahtjevima pravičnog suđenja mora se ispitati u svakom slučaju s obzirom na razvoj postupka u cjelini, a ne na temelju izoliranog razmatranja jednog posebnog aspekta ili jednog konkretnog incidenta (vidi Europski sud, Ibrahim i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 13. rujna 2016. godine, predstavka broj 50541/08 i druge, točka 251.).

26. U konkretnom slučaju kazneni postupak protiv apelanta još nije okončan, već su u trenutku podnošenja apelacije donesena samo procesna rješenja kojima mu je određen pritvor. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da pobijana rješenja ne predstavljaju utvrđenje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta u smislu članka 6. Europske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP-3271/13 od 23. prosinca 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, točka 26.). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije preuranjena.

27. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U odnosu na ostala prava

28. Ustavni sud utvrđuje da u odnosu na ostale navode apelacija ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

29. Apelant osporava rješenja Općinskog suda tvrdeći da su mu povrijeđena prava iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije, te prava iz čl. 3. i 8. Europske konvencije. Apelant, u biti, tvrdi da su u obrazloženju tog rješenja izostali valjani razlozi i obrazloženja u pogledu zaključka o postojanju utemeljene sumnje, te da nedostaju naročite okolnosti koje bi uputile na ispunjenost uvjeta iz članka 146. stavak 1. točka a) ZKP-a.

Pravo na slobodu i sigurnost osobe

30. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

d) Pravo na slobodu i sigurnost osobe.

31. Članak 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svatko ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Nitko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i sukladno postupku propisanom zakonom:

c) u slučaju zakonitog uhićenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila kazneno djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje kaznenog djela ili bjekstvo nakon počinjenja kaznenog djela;

3. Svatko tko je uhićen ili pritvoren sukladno odredbama iz stavka 1. točka c) ovog članka izvodi se bez odgađanja pred suca ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

32. Ustavni sud podsjeća na to da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na slobodu i sigurnost osobe ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da članak 5. Europske konvencije daje zaštitu u smislu da nitko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Da bi pritvor bio kompatibilan sa člankom 5. stavak 1. Europske konvencije, mora ispunjavati tri uvjeta. Prvo, mora biti utemeljen na „utemeljenoj sumnji“ da je određena osoba počinila kazneno djelo, što pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog promatrača uvjerile da je ta osoba mogla počiniti kazneno djelo. Drugo, svrha pritvora mora biti da se određena osoba dovede pred „nadležnu zakonitu vlast“, što treba razmotriti neovisno o tome je li ta svrha postignuta. Treće, pritvor prema točki c) mora, kao i svako lišenje slobode prema članku 5. stavak 1. Europske konvencije, biti „zakonit“ i „u skladu s postupkom propisanim zakonom“ (vidi Europski sud [VV], Merabishvili protiv Gruzije, presuda od 28. studenog 2017. godine, predstavka broj 72508/13, toč. 183.–186. s daljnjim referencama).

33. Najzad, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Određivanje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da unatoč pretpostavci nevinosti preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca (vidi Europski sud, Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. srpnja 2016. godine, stavak 90.). Obveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da u svezi s tim dâ razloge i obrazloženja (vidi Europski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. lipnja 2009. godine, stavak 179.).

34. U svezi sa zaključkom redovnog suda o postojanju utemeljene sumnje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je sud utvrdio da je apelant, postupajući kao službena osoba zahtijevao i primio novčani iznos od 20,00 eura od dvojice putnika, i to kako ne bi poduzeo svoje službene dužnosti sanitarne obrade tih putnika i izdavanja rješenja o stavljanju pod zdravstveni nadzor i izolaciju u trajanju od 14 dana. Obveza stavljanja pod zdravstveni nadzor je bila propisana Naredbom Federalnog stožera Civilne zaštite Federacije Bosne i Hercegovine broj 12-40-6-148-7-20 od 17. ožujka 2020. godine. Navedeno činjenično stanje je utvrđeno iz dokaza koji su se nalazili u spisu u vidu službenih zabilješki, izjava svjedoka i drugih materijalnih dokaza na koje se sud pozvao u svom rješenju, detaljno ih prezentirao te obrazložio kako je došao do određenih zaključaka. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja redovni sud na temelju provedenih dokaza utvrdio činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog promatrača da je apelant mogao počiniti kazneno djelo za koje je osumnjičen (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5842/10 od 20. travnja 2011. godine, točka 64., dostupna na www.ustavnisud.ba). Zbog toga apelantove tvrdnje u svezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju utemeljene sumnje ne mogu biti prihvaćene kao utemeljene.

35. Nadalje, apelant tvrdi da su izostale naročite okolnosti koje bi uputile na zaključak o ispunjenosti uvjeta iz članka 146. stavak 1. točka a) ZKPFBiH. Glede razloga koji se tiču opasnosti od bjekstva, Ustavni sud ukazuje na praksu Europskog suda prema kojoj se opasnost od bjekstva optuženog ne može cijeniti samo na temelju zaprijećene kazne. Ta opasnost se mora cijeniti u svjetlu niza drugih relevantnih faktora koji mogu ili potvrditi postojanje opasnosti od bjekstva ili je učiniti tako malom da ne može opravdati pritvor. Mora se uzeti u obzir karakter osobe, njezin moral, dom, zanimanje, imovina, obiteljske veze i druge veze sa zemljom u kojoj se kazneno goni, kao i međunarodni kontakti te osobe (vidi Europski sud, Hovhannisyan protiv Armenije, presuda od 20. srpnja 2017. godine, predstavka broj 50520/08, točka 39. s daljnjim referencama). Osim toga, na opasnost da bi okrivljenik mogao ometati pravilno vođenje postupka ne može se pozvati in abstracto , već ona mora biti potkrijepljena činjenicama/dokazima (ibid., točka 40.).

36. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je drugostupanjski sud, obrazlažući neutemeljenost žalbenog prigovora, podsjetio na pravilne, jasne i logične razloge koje je naveo prvostupanjski sud. Ukazano je na okolnost da apelant pored državljanstva BiH ima i državljanstvo Republike Hrvatske, kao i na činjenicu da apelantova obitelj živi u Republici Hrvatskoj te da apelant u toj državi ima kuću, a i sam apelant je naveo da je na dan kada je lišen slobode u Bosnu i Hercegovinu došao iz Slavonskog Broda, odnosno Republike Hrvatske. Na temelju navedenog, Ustavni sud smatra da je, u okolnostima konkretnog slučaja, drugostupanjski sud o razlozima koji ukazuju na opasnost od bjekstva dao relevantno i dovoljno obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da pobijanim rješenjem nije povrijeđeno apelantovo pravo iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3. Europske konvencije.

Ostali navodi

38. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da su mu povrijeđena i prava iz članka II/3.b) i (f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 8. Europske konvencije.

39. U svezi s navodima o povredi prava iz članka 3. Europske konvencije, Ustavni sud primjećuje da apelant navodi da, nakon što je lišen slobode, dva dana nije dobio hranu. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da iz odgovora na apelaciju koji je dostavilo Tužiteljstvo proizlazi da je apelant redovito dobivao hranu. Te navode Tužiteljstvo je potkrijepilo službenim zabilješkama Federalne uprave policije. Osim toga, iz apelacije, kao i iz pobijanih odluka, te iz dostavljenih dokaza ne proizlazi da je apelant te navode isticao u redovnom postupku, iz čega proizlazi da ih prvi put iznosi u apelaciji pred Ustavnim sudom. Imajući u vidu navedeno te podržavajući svoju praksu u ovakvim slučajevima, kada apelanti određene navode prvi put ističu u apelaciji, Ustavni sud ističe da apelant te navode ne može uspješno isticati tek u postupku pred Ustavnim sudom jer ih je prvo trebao koristiti tijekom postupka pred redovnim sudovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1808/10 od 15. siječnja 2014. godine, točka 29., dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) . Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neutemeljeni.

40. Ustavni sud dalje zapaža da apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo iz članka 8. Europske konvencije jer su osporena rješenja kojima je utvrđeno da postoji opasnost od apelantova bjekstva utemeljena na nezakonitom dokazu. Naime, apelant tvrdi da je nezakonito prisluškivan telefonski razgovor koji je on vodio sa suprugom i sinom, što, prema njegovu mišljenju, za posljedicu ima nezakonit dokaz – Službenu zabilješku broj 14-49/20 od 22. ožujka 2020. godine.

41. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant ovaj prigovor isticao i u žalbi protiv prvostupanjske presude. Drugostupanjski sud je u pogledu tih navoda ukazao da prema podacima iz spisa apelant ima prebivalište na području Dervente. Međutim, podaci spisa ukazuju i da on sa svojom obitelji boravi u Slavonskom Brodu u Republici Hrvatskoj, čiji je također državljanin. To proizlazi iz činjenice da je prilikom lišenja slobode osumnjičeni u prisustvu policajca kontaktirao svoju suprugu, za koju je izjavio da živi u Republici Hrvatskoj, na telefonski broj iz Republike Hrvatske. Ovo ukazuje da apelant nije „nezakonito prisluškivan“ jer je svojevoljno nazvao suprugu u prisustvu policajca. Osim toga, pitanje eventualnog korištenja navodno nezakonitih dokaza se ne može ispitati u ovoj fazi postupka.

42. Osim toga, apelant je na ročištu održanom povodom prijedloga za određivanje pritvora izjavio da je na dan kada je lišen slobode u Bosnu i Hercegovinu došao iz Slavonskog Broda. Na temelju navedenog sud je zaključio da je točan navod Tužiteljstva da apelant sa svojom obitelji stanuje u Slavonskom Brodu u Republici Hrvatskoj. Dakle, Općinski sud svoju odluku nije utemeljio isključivo na službenoj zabilješci koju apelant problematizira, nego je ta odluka utemeljena na svim provedenim dokazima, prvenstveno na apelantovom iskazu u kojem je naveo da je državljanin Republike Hrvatske i da je na dan kada je lišen slobode u Bosnu i Hercegovinu došao iz Slavonskog Broda. To je sud uputilo na zaključak da su točni navodi Tužiteljstva da apelant s obitelji živi u Republici Hrvatskoj. Kod ovakvog stanja stvari, odnosno činjenice da je apelant sam izjavio da s obitelji živi u Republici Hrvatskoj, Ustavni sud ne može zaključiti da je proizvoljan zaključak redovnih sudova da postoje okolnosti koje ukazuju da će apelant, ukoliko se nađe na slobodi, otići u Republiku Hrvatsku i tako postati nedostupan organima gonjenja Bosne i Hercegovine. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neutemeljeni.

43. Ustavni sud ističe da je ispitao i sve druge apelantove opširne navode prilikom donošenja odluke, ali da ne smatra da je značajno dodatno ih elaborirati jer oni ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost postupka protiv njega. Također, Ustavni sud napominje da je apelant u apelaciji navodio praksu Ustavnog suda, kao i Europskog suda, koju je Ustavni sud imao u vidu prilikom donošenja ove odluke, ali koja ni na koji način ne utječe na drugačiju odluku u apelantovom slučaju. VII.Zaključak

44. Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije, kao ni prava iz čl. 3. i 8. Europske konvencije, kada su u rješenju o određivanju pritvora apelantu sadržani dovoljni, konkretni i jasni razlozi, kako u pogledu utemeljene sumnje kao općeg uvjeta tako i o posebnim pritvorskim razlozima iz članka 146. stavak 1. točka a) ZKP-a.

45. Na temelju članka 18. stavak (3) točka l) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1261/20 (M.R.) | Sudska praksa | Aktio