Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1350/22 (D. Z.)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1350/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-1350/22, rješavajući apelaciju Dražena Zimonje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dražena Zimonje podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 K 056653 22 Kž 2 od 8. februara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dražen Zimonja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupa advokat Damir Kočo iz Sarajeva, podnio je 18. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 K 056653 22 Kž 2 od 8. februara 2022. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 K 056653 20 K 2 od 23. februara 2021. godine.
2. U krivičnom postupku protiv apelanta i M. B. (u daljnjem tekstu: optuženi) Osnovni sud je donio Presudu broj 89 0 K 056653 20 K 2 od 23. februara 2021. godine (u daljnjem tekstu: prvostepena presuda) kojom je optužene proglasio krivim da su tokom 2012. i 2013. godine na način pobliže opisan u izreci presude počinili krivično djelo zloupotrebe povjerenja iz člana 244. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) – apelant iz stava (3) u vezi sa st. (2) i (1), a saoptuženi iz stava (2) u vezi sa stavom (1). Za navedeno krivično djelo apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, a saoptuženi na kaznu zatvora od pet mjeseci.
3. Osnovni sud je istakao da iz rješenja Centra za socijalni rad Istočna Ilidža (u daljnjem tekstu: CSR) od 21. aprila 2010. godine (u daljnjem tekstu: rješenje CSR) proizlazi da je tim rješenjem apelant postavljen za staratelja A. M. (u daljnjem tekstu: oštećeni). Apelant je to rješenje lično primio, te se odrekao prava žalbe, slijedom čega je ono postalo pravomoćno. Zatim je ukazano da je u obrazloženju tog rješenja navedeno da je oštećeni ostao bez staratelja i da mu je presudom Osnovnog suda u Ljuboviji (Republika Srbija) od 5. decembra 2001. godine u potpunosti oduzeta poslovna sposobnost. Osnovni sud je istakao da je CSR, s obzirom na obostranu želju oštećenog i apelanta da mu on bude staratelj, zaključio da apelant posjeduje sve osobine za vođenje starateljstva, slijedom čega je doneseno navedeno rješenje. Osnovni sud je odbio prijedlog odbrane da se sasluša i vještači oštećeni, koji je u toku postupka preminuo, na okolnosti procjene sposobnosti oštećenog da dā iskaz pred sudom i da se ocijeni kakav utisak ostavlja. Obrazložio je da je oštećeni nesporno lice pod starateljstvom te je sasvim irelevantno kakav utisak ostavlja na druge.
4. Nakon provedenog dokaznog postupka, Osnovni sud je utvrdio da je apelant, u namjeri da sebi i drugom pribavi imovinsku korist, zloupotrijebio starateljsko ovlaštenje na način da je bez predviđene obaveze obavještavanja i odobrenja CSR-a dogovorio sa saoptuženim M. B. da nađe kupce i izvrši prodaju suvlasničkog dijela nekretnina apelantovog štićenika – oštećenog. Tu okolnost, prema ocjeni Osnovnog suda, odbrana ne može opravdati navodima da apelant nije znao ili da nije imao namjeru da zloupotrijebi povjerenje budući da je u rješenju CSR-a tačno i decidirano navedeno koje obaveze apelant ima prema oštećenom i njegovoj imovini. Na osnovu ostalih izvedenih dokaza – iskaza svjedoka, materijalnih dokaza i vještačenja, sud je utvrdio da je apelant od saoptuženog M. B. primio novac na svoj račun u preciziranom iznosu te da je dio tog novca upotrijebio za realizaciju predugovora o kupovini vlastitog stana. Sud nije prihvatio apelantovu tvrdnju da nije znao odakle potječe uplaćeni novac, s obrazloženjem da je apelant onda taj novac mogao vratiti ili eventualno o tome obavijestiti nadležnu policijsku stanicu. S obzirom na navedeno, zaključeno je da je apelant krivično djelo počinio s direktnim umišljajem.
5. Presudom Okružnog suda broj 89 0 K 056653 22 Kž 2 od 8. februara 2022. godine (u daljnjem tekstu: drugostepena presuda) djelimično je uvažena žalba M. B. i u odnosu na tog optuženog prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje. Apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena u tom dijelu. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da argumentima apelantove žalbe nije dovedena u pitanje pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostepene presude u odnosu na činjenice koje su od značaja za postojanje krivičnog djela i stepena apelantove krivice. Stoga je zaključeno da je činjenična osnova prvostepene presude potpuno i pravilno utvrđena i da su u njoj dati valjani razlozi za sve iznesene zaključke.
6. Iz odgovora na apelaciju Osnovnog suda proizlazi da je apelant protiv drugostepene presude izjavio zahtjev za zaštitu zakonitosti koji je Presudom Vrhovog suda Republike Srpske od 7. novembra 2022. godine odbijen kao neosnovan.
7. Apelant navodi da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Negira da je počinio krivično djelo navodeći da je osuđujuća presuda zasnovana na nezakonitom dokazu – spornom rješenju CSR-a u odnosu na pitanje oduzimanja poslovne sposobnosti oštećenom. Ističe da su redovni sudovi na njegovu štetu konvalidirali nedostatke spornog rješenja jer validno i pravomoćno rješenje nadležnog suda ne postoji. Pri tome problematizira to što odbrana nije imala mogućnost da sasluša oštećenog na suđenju. Zbog nedoumice oko stvarnog zdravstvenog stanja oštećenog, apelant smatra da je sud morao primijeniti načelo in dubio pro reo i donijeti oslobađajuću presudu.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, broj predstavke 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. U odnosu na apelantove navode kojima se osporava način na koji su redovni sudovi tumačili i primijenili relevantne materijalne i procesne pravne norme u vezi s ocjenom dokaza i utvrđenjem njegove krivičnopravne odgovornosti, Ustavni sud ističe da je prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Evropski sud i Ustavni sud kontinuirano ukazuju da domaći sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Loizides protiv Kipra, presuda od 5. jula 2022. godine, predstavka broj 31029/15, tač. 39–40. s daljnjim referencama, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1669/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 22. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).
13. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti raspravili sva ključna pitanja koja su problematizirana apelacijom i relevantna za donošenje osporenih odluka, te su o tome dali razloge koji se ne mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim. Jasno su obrazloženi propusti koje je apelant u svojstvu staratelja propustio preduzeti s ciljem zaštite imovinskih prava oštećenog i na koji način je sebi i drugom – saoptuženom pribavio imovinsku korist u kontekstu krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret i za koje je osuđen. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi da se apelantova krivica zasnivala samo na jednom dokazu – rješenju CSR-a, kako to tvrdi apelant, već je rezultat cjelokupno provedenog dokaznog postupka – iskaza svjedoka, nalaza i mišljenja vještaka i materijalne dokumentacije. Isto tako, suprotno apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud ističe da poslovna sposobnost oštećenog nije oduzeta spornim CSR-a, već sudskom odlukom. Iako je tu odluku donio sud koji se ne nalazi na teritoriji Bosne i Hercegovine, već u Republici Srbiji, Ustavni sud ukazuje da je apelant sva sporna pitanja u vezi s pitanjem oduzimanja poslovne sposobnosti mogao problematizirati u toku postupka donošenja spornog rješenja CSR-a, koje je doneseno na osnovu te sudske odluke. Nasuprot tome, iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da je apelant svojevoljno prihvatio da bude staratelj oštećenom kojem je oduzeta poslovna sposobnost, te da je lično primio sporno rješenje CSR-a odrekavši se prava na žalbu, slijedom čega je ono postalo pravomoćno.
14. Nadalje, Ustavni sud konstatira da su tačne apelantove tvrdnje da nije imao mogućnost na glavnom pretresu ispitati oštećenog. Iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da je oštećeni u toku krivičnog postupka umro, što nesporno predstavlja objektivnu okolnost u kontekstu ograničenja apelantovog prava na odbranu i jednakosti stranaka u postupku. Međutim, navedeno ograničenje u konkretnom slučaju nije, prema ocjeni Ustavnog suda, od odlučnog značaja u svjetlu osiguranja garancija prava na pravično suđenje budući da se apelantova krivica, kao što je već naprijed rečeno, ne zasniva samo na jednom dokazu, već na cjelokupnosti provedenog dokaznog postupka. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je navedeni dokaz predložen isključivo na okolnost utvrđivanja sposobnosti oštećenog da svjedoči pred sudom i kakav utisak ostavlja na sud, a ne u svrhu osporavanja konkretnih inkriminiranih radnji. Dakle, radilo se o pitanjima kojima se, u suštini, pokušala dovesti u pitanje poslovna sposobnost oštećenog, a što je prethodno već utvrđeno sudskom odlukom koju apelant u periodu od kada je donesena pa do preduzimanja inkriminiranih radnji (period od oko deset godina) nije doveo u pitanje.
15. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelantovo nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini ne može dovesti do zaključka o proizvoljnosti u utvrđenju činjenica i primjeni prava. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman