Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3275/22 („Eliden“ d.o.o. Banovići)
Odluka donesena 11. 06. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3275/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3275/22, rješavajući apelaciju „Eliden“ d.o.o. Banovići, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Eliden“ d.o.o. Banovići podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 127 0 P 054186 22 Rev 2 od 15. marta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Eliden“ d.o.o. Banovići (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Selmir Selimbašić, advokat iz Tuzle, podnio je 19. augusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 127 0 P 054186 22 Rev 2 od 15. marta 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 127 0 P 054186 21 Gž 3 od 23. decembra 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Banovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 21. februara 2020. godine obavezan je tuženi Đ. S. (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime datog zajma isplati iznos od 50.000,00 KM.
3. U obrazloženju, Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza slijedi da je presudom tog suda od 28. decembra 2018. godine utvrđeno da su B.S. i tuženi vlasnici apelanta, u jednakim dijelovima od po ½ po osnovu bračne stečevine. Dalje je ukazao da je ugovorom o zajmu od 12. maja 2010. godine (u daljnjem tekstu: ugovor) apelant kao zajmodavac tuženom, kao zajmoprimcu, pozajmio 50.000,00 KM. Zatim je ukazao da je od tog novca odmah kupljeno vozilo (u daljnjem tekstu: sporno vozilo) i upisano na tuženikovo ime. Dalje je naveo da je o svemu tome bila upoznata B. S., apelantova direktorica, jer je u to vrijeme bila u braku sa tuženim. Sud je dalje istakao da tuženi taj novac nije vratio apelantu, a što je prema zaključenom ugovoru trebao da učini najkasnije do 12. aprila 2011. godine. Sud je istakao da su neosnovane tuženikove tvrdnje da je u sporazumu sa apelantovom direktoricom dao sporno vozilo firmi „MH Građevinar“ na ime plaćanja preostalog apelantovog duga prema toj firmi. Ukazao je da prema apelantovoj poslovnoj dokumentaciji sporna pozajmica nije zatvorena, tako da je u skladu sa članom 557. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), osnovan apelantov tužbeni zahtjev.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 127 0 P 054186 21 Gž 3 od 23. decembra 2021. godine tuženikova žalba je uvažena i prvostepena presuda je preinačena na način da je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom u cijelosti. U obrazloženju, Kantonalni sud je ukazao da je, u ponovnom postupku, izvršio uvid u brojnu materijalnu dokumentaciju, kao i da je, između ostalog, ponovno cijenio iskaz tuženog i svjedoka H. M., direktora firme „MH Građevinar“. Sud je naveo da je utvrdio da je tuženi zajedno sa apelantovom direktoricom, ugovarao poslove za apelanta pa i sa navedenom firmom. Dalje, istakao je da je utvrdio da je tuženi u sporazumu sa bivšom suprugom kao apelantovom direktoricom, sa kojom je tad još bio u braku, ponudio direktoru navedene firme da mu na ime duga daju sporno vozilo. Također, sud je ukazao da je utvrdio da je u maju 2012. godine direktor navedene firme prihvatio tu ponudu čime je umanjen apelantov dug toj firmi za dogovorenu vrijednost spornog vozila. Imajući to u vidu zaključio je time prestala tuženikova obaveza po osnovu navedenog zajma. Sud je ukazao da je odredbama člana 300. ZOO propisano da kada obavezu ispuni lice koje ima neki pravni interes u tome, na njega prelazi, po samom zakonu, u času ispunjenja, povjeriočevo potraživanje sa svim sporednim pravima. Naime, kako je tuženi apelantov suosnivač sa dijelom ½ i kako je postojao sporazum sa apelantovom direktoricom, sud je zaključio da je tuženi imao pravni interes da dajući sporno vozilo ispuni apelantovu preostalu obavezu prema navedenoj firmi. Dakle, sud je zaključio da je osnovan prigovor kompenzacije kojim je tuženi osporavao osnovanost tužbenog zahtjeva i da je u smislu čl. 336. i 337. ZOO, kojima su propisani opći uslovi za prebijanje (kompenzaciju), prestalo apelantovo potraživanje prema tuženom.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 127 0 P 054186 22 Rev 2 od 15. marta 2022. godine apelantova revizija je odbijena. U obrazloženju, Vrhovni sud je potvrdio činjenična i pravna utvrđenja Kantonalnog suda. Dalje, sud je istakao da je u konkretnom slučaju riječ o prebijanju u parnici odlukom suda (procesnoj kompenzaciji), a ne o građansko-pravnoj (izvanprocesnoj) kompenzaciji. Pri tome je naveo da građansko-pravni prijeboj (kompenzacija) nastaje, uz ispunjenje uslova iz člana
336. ZOO, izjavom jedne strane drugoj da vrši prijeboj. Međutim, sud je ukazao da kada, kao u konkretnom slučaju, tuženi u parnici prigovori da je apelantovo potraživanje prestalo kompenzacijom (što je izričito izjavio u završnom izlaganju na ročištu glavne rasprave 1. februara 2016. godine), tada cijeneći procesni prigovor da oba potraživanja i dalje postoje i prebijanje se vrši odlukom suda koja ima konstitutivni značaj. Dakle, sud je naveo da je u konkretnom slučaju došlo do kompenzacije odlukom suda, pa nisu osnovani apelantovi prigovori u tom pravcu.
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom, te smatra da su Kantonalni i Vrhovni sud pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da u konkretnom slučaju nije došlo do tzv. procesne kompenzacije kako to pogrešno zaključuje revizioni sud, imajući u vidu da drugostepeni sud nije izrekom donio odluku o postojanju tuženikovog potraživanja prema apelantu i o procesno pravnom prigovoru kompenzacije. Pri tome navodi da tuženi nikada nije istakao prigovor kompenzacije, a niti je izvodio dokaze, između ostalog, u vidu isprava. Osim toga, apelant ukazuje da Kantonalni i Vrhovni sud proizvoljno opravdanje zaključka kako je navodno postojao apelantov dug prema navedenoj firmi, te da je navodno taj dug izmirio tuženik, ne nalaze niti u jednom drugom dokazu već u izlaganju tuženika i njegovog svjedoka.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni i Vrhovni sud u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Vrhovni sud detaljno obrazložili zašto apelantu ne pripada pravo na isplatu određenog novčanog iznosa na ime datog zajma. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman