Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2304/22 (Hercegovačko-neretvanski kanton)
Odluka donesena 16. 04. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Javna vlast
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 376
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
Predmeti (1)
AP-2304/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 04. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. aprila 2026. godine, u predmetu broj AP-2304/22, rješavajući apelaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hercegovačko-neretvanskog kantona podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 P 042103 22 Rev 2 od 29. marta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Kantonalno javno Pravobranilaštvo HNK, podnio je 20. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 56 0 P 042103 22 Rev 2 od 29. marta 2022. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 56 0 P 042103 20 P 2 od 3. juna 2021. godine obavezan je apelant da tužitelju nadoknadi nematerijalnu i materijalnu štetu u vidu rente u određenim novčanim iznosima preciziranim u izreci presude.
3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je tužitelj apelantov zaposlenik na radnom mjestu policajca, da je u oktobru 2009. godine obavljajući svoje radne zadatke, fizički napadnut, nakon čega mu je u novembru 2009. godine dijagnosticiran dijabetes. Utvrđeno je da je prije toga tužitelj bio potpuno zdrav. Općinski sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke iz novembra 2009. godine utvrdio da je kod tužitelja ustanovljen novootkriveni dijabetes, koji je, sa velikom vjerovatnoćom, izazvao događaj iz oktobra 2009. godine. Općinski sud je na osnovu dopunskog nalaza vještaka iz 2014. godine utvrdio da je kod tužitelja opća životna i radna sposobnost umanjena najmanje za 30 %, te da je stres bio okidač za nastanak dijabetesa. Općinski sud je na osnovu iskaza saslušanog svjedoka specijaliste internista – kardiologa utvrdio da je do stabilizacije tužiteljeve bolesti došlo 20. augusta 2010. godine, od kada je tužitelj imao saznanje o punom obimu štete i saznanje da se daljnje posljedice ne mogu više ukloniti niti bitno smanjiti. Prema ocjeni Općinskog suda, navedeno saznanje tužitelj nije mogao imati odmah u momentu kada mu je uspostavljena dijagnoza, jer je nakon uključenja propisane terapije bilo potrebno određeno vrijeme da bi se vrijednost glukoze u krvi stabilizovala i odredila adekvatna terapija. U prilog navedenog zaključka je i činjenica da se po nalazu vještaka radi o težem obliku dijabetesa koji ostavlja posljedice na ciljne organe, mozak, bubrege, jetru, srce, krvotok i tako dalje.
4. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je primjenom člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zaključio da nije osnovan apelantov prigovor zastare. Kako je obrazloženo, rok zastare se u konkretnom slučaju može računati minimalno od 20. augusta 2010. godine, kada je prema podacima iz zdravstvenog kartona tužitelja došlo do stabilizacije njegovog zdravstvenog stanja. U skladu sa tim, trogodišnji rok zastare potraživanja naknade štete protekao je 20. augusta 2013. godine, pa imajući u vidu da je tužitelj tužbu podnio 31. decembra 2012. godine, Općinski sud je zaključio da je tužba podnesena prije proteka navedenog roka. Općinski sud je, primjenom čl. 173., 174., 200. i 203. ZOO, usvojio tužiteljev zahtjev za naknadu štete. Pri tome, Općinski sud je naveo da apelant nije dostavio niti jedan dokaz, u smislu člana 177. ZOO, koji bi ukazivao da je interna kontrola utvrdila propuste u smislu pravilnog postupanja tužitelja prilikom obavljanja radnog zadatka. Općinski sud je naveo da je na apelantu, u smislu člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) teret dokazivanja činjenice koje dovode u pitanje osnovanost tužbenog zahtjeva, što u toku postupka nije učinio, te je dužan nastalu štetu nadoknaditi.
5. Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je presudom broj 56 0 P 042103 21 Gž 3 od 26. oktobra 2021. godine odbio apelantovu žalbu i prvostepenu presudu potvrdio, uz obrazloženje da u potpunosti prihvata utvrđeno činjenično stanje i pravni stav Općinskog suda. Osim toga, i prema ocjeni Kantonalnog suda, pravilno je prvostepeni sud cijenio istaknuti prigovor zastare sa aspekta primjene odredbe člana 376. ZOO.
6. Vrhovni sud je presudom broj 56 0 P 042103 22 Rev 2 od 29. marta 2022. godine odbio apelantovu reviziju. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da je pravni stav drugostepenog suda o zastari potraživanja pravilan. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da se prigovor zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete može pravilno razriješiti samo ako se prethodno pravilno utvrdi moment nastanka štete. Kod zahtjeva za naknadu ovog vida nematerijalne štete smatra se da se rokovi zastare potraživanja računaju od dana kada je liječenje od posljedica štetnog događaja završeno, odnosno od dana kada je oštećeni saznao za štetu i to u njenom punom obimu, jer je oštećeni tada mogao da sazna da su posljedice povrede takve prirode da se na osnovu njih može ostvariti pravo na naknadu štete. Pod pojmom da je oštećeni saznao za štetu podrazumijeva se ne samo saznanje o postojanju same štete, već i obim, odnosno elementi kojima se određuje visina štete. Pri tome se kao trenutak saznanja za štetu može uzeti završetak liječenja i stabilizacija oštećenikovog zdravstvenog stanja, odnosno završetak liječenja i nastupanja sigurnosti da se daljnje posljedice ne mogu više ukloniti niti bitno smanjiti u odnosu na nematerijalnu štetu. Imajući u vidu da je liječenje tužitelja kontinuirano nastavljeno nakon novembra 2009. godine, kao i činjenice da je do stabilizacije njegovog zdravstvenog stanja došlo najkasnije 20. augusta 2010. godine, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da nije nastupila zastara potraživanja iz člana 376. stav 1. ZOO.
7. Apelant navodi da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je njegovo pravo na pravično suđenje povrijeđeno pogrešno utvrđenim činjenicama i proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava. Apelant navodi da su redovni sudovi selektivno cijenili dokaze, odnosno da uopće nisu razmatrali dokaze koje je on ponudio, zbog čega je onemogućen da ravnopravno učestvuje u postupku. Dalje, apelant smatra da sud nije jasno raspravio prigovor zastare, budući da je tužba u konkretnom slučaju podnesena nakon tri godine od postavljenja dijagnoze. Relevantni propisi
8. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list R BiH“, br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“, br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima a koji u relevantnom dijelu glasi:
Potraživanje naknade štete
Član 376. stav 1. (1)Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastareva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
9. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 126. Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud primjećuje da je apelant nosilac javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15. i AP 3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenljivi standardi su isti.
12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
13. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje koji se u suštini zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud, neće djelovati kao sudovi „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude redovnih sudova u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tačka 42. do 45. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, u obrazloženjima osporenih odluka razmotrili sva sporna pitanja koja su bila relevantna za donošenje odluke i dali detaljne, jasne i relevantne razloge za odluke koje se osporavaju apelacijom. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno, jasno i argumentovano obrazložili da nije osnovan apelantov prigovor zastarjelosti potraživanja, jer je zastarni rok, propisan članom 376. ZOO, tekao od trenutka kada se tužiteljevo zdravstveno stanje stabilizovalo (vidi, tač. 4. i 6. ove odluke). Stoga Ustavni sud smatra da u takvom zaključku redovnih sudova nema proizvoljnosti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je slično pravno pitanje razmatrao i u svojoj dosadašnjoj praksi (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-722/10 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
15. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na to da je došlo do povrede načela ravnopravnosti stranaka u postupku, Ustavni sud zapaža da apelant ništa ukazuje da je apelant bio onemogućen da izloži svoj predmet, odnosno da iznese dokaznu građu. Stoga, Ustavni sud, nasuprot apelantovim tvrdnjama, ne može zaključiti da je na bilo koji način dovedeno u pitanje načelo ravnopravnosti parničnih stranaka. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
16. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
17. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman