Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1845/22 (Federacija BiH – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 19. 02. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Stečaj
  • Finansijska konsolidacija
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni odnos
  • Javna vlast
  • Pravo na pravnu sigurnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1845/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-1845/22, rješavajući apelaciju Federacije BiH, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Federacije BiH, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 617584 19 Gž od 7. januara 2020. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Federacija BiH – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo kao zakonski zastupnik, podnijela je 24. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 617584 22 Rev od 14. aprila 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 617584 19 Gž od 7. januara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 617584 16 P od 27. maja 2019. godine. Apelantica je 1. aprila 2024. godine dopunila apelaciju.

2. Ustavni sud konstatira da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-688/22 od 20. aprila 2022. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelanticina revizija odbačena kao nedopuštena te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 617584 16 P od 27. maja 2019. godine utvrđeno je da je apelantica solidarno odgovorna za obaveze privrednog društva „BNT – tvornica mašina i hidraulike“ d.d. Novi Travnik, koje su utvrđene Presudom Općinskog suda u Travniku broj Rs-222/06 od 12. jula 2006. godine, pa je kao solidarni dužnik obavezna da tužiocima (28 fizičkih lica) isplati novčane iznose određene u izreci presude.

4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je „BNT – tvornica mašina i hidraulike“ d.d. Novi Travnik (u daljnjem tekstu: „BNT – tvornica“) privredno društvo koje se bavi proizvodnjom vojne opreme i naoružanja. Dalje, naveo je da je pravomoćnom i izvršnom presudom od 12. jula 2006. godine „BNT – tvornica“ obavezana da tužiocima isplati naknade iz radnog odnosa. Također, naveo je da je pokušaj tužilaca da svoja potraživanja namire u izvršnom postupku koji su pokrenuli protiv „BNT – tvornice“ bio neuspješan zbog blokade njenih bankovnih računa. Općinski sud je ukazao da su tužioci na osnovu navedene presude podnijeli prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad imovinom poslodavca radi namirenja dosuđenih potraživanja iz pravomoćne presude. Pri tome, naveo je da je Općinski sud u Travniku odbio prijedlog za otvaranje stečajnog postupka jer nadležno federalno ministarstvo nije dalo potrebnu saglasnost za otvaranje stečajnog postupka.

5. Općinski sud je odbio apelanticine prigovore o nedostatku pasivne legitimacije. Naime, Općinski sud je ukazao da je prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad imovinom privrednog društva „BNT – tvornica“ odbijen jer federalni ministar nije dao saglasnost za otvaranje stečajnog postupka. Imajući to u vidu, Općinski sud je ukazao da odbijanjem davanja saglasnosti zasnovana apelanticina pasivna legitimacija u konkretnom sporu. Dalje, sud je zaključio da tužioci imaju pravni interes za podnošenje tužbe budući da svoja dospjela potraživana nisu mogli prinudno naplatiti u izvršnom postupku, postupku finansijske konsolidacije niti u stečajnom postupku zbog uskraćivanja saglasnosti za otvaranje tog postupka nad imovinom dužnika. U pogledu apelanticinih navoda da su tužioci bili ovlašteni da potraživanja iz radnog odnosa zahtijevaju isključivo od poslodavca, Općinski sud je ukazao da je apelantica odgovorna za obaveze privrednog društva od momenta kada resorni ministar uskrati saglasnost za otvaranje stečajnog postupka nad imovinom tog društva u smislu odredbe člana 5. stav (5) Zakona o stečaju. Navedenom odredbom je propisano da apelantica odgovara za obaveze stečajnog dužnika koji proizvodi naoružanje i vojnu opremu ako federalni ministar ne da saglasnost za otvaranje stečajnog postupka. Pri tome, ukazao je da mogućnost da federalni ministar odbije davanje saglasnosti za otvaranje stečajnog postupka dovodi do ugrožavanja pravnog interesa tužilaca da se izvrše obaveze stečajnog dužnika, zbog čega, po ocjeni suda, tužioci imaju pravni interes za podnošenje tužbe u konkretnom sporu.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 617584 19 Gž od 7. januara 2020. godine odbijena je apelanticina žalba i potvrđena je prvostepena presuda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ukazao da su tužiocima pravomoćnom presudom dosuđena potraživanja iz radnog odnosa, te da su oni u odnosu na ta potraživanja podnijeli prijedlog za otvaranje stečajnog postupka, ali da je njihov prijedlog odbijen budući da resorni ministar nije dao saglasnost za otvaranje tog postupka. U vezi s tim, ukazao je da iz rješenja kojim je odbijen prijedlog za otvaranje stečajnog postupka jasno proizlazi da federalni ministar nije dao saglasnost za otvaranje stečajnog postupka. Pri tome, ukazao je da sud u parničnom postupku nije ovlašten da preispituje odluke suda donesene u stečajnom postupku, te da su neosnovani apelanticini prigovori da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio da je federalni ministar uskratio saglasnost za otvaranje stečajnog postupka. Dalje, Kantonalni sud je ukazao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je uskraćivanjem saglasnosti za otvaranje stečajnog postupka nastao obligacionopravni odnos između apelantice i tužilaca, pa su njeni navodi da nije pasivno legitimirana u konkretnom sporu neosnovani. Također, ukazao je da „BNT – tvornica“ nije ispunila svoje obaveze prema tužiocima na osnovu Presude broj Rs 226/06, te da je od momenta uskraćivanja saglasnosti za otvaranje stečajnog postupka apelantica solidarno odgovorna za navedene obaveze. Imajući to u vidu, ukazao je da su neosnovani njeni prigovori o primjeni odredbi Zakona o finansijskoj konsolidaciji privrednih društava (u daljnjem tekstu: Zakon o finansijskoj konsolidaciji). U vezi sa zastarom potraživanja, sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o utvrđenju apelanticine solidarne odgovornosti za obaveze utvrđene izvršnom ispravom, a ne o radnom sporu, te da je od momenta kada je uskraćena saglasnost za otvaranje stečajnog postupka nastala apelanticina obaveza. Imajući to u vidu, ukazao je da u konkretnom slučaju nije protekao nijedan od zastarnih rokova predviđenih odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) na koje je apelantica ukazivala.

7. Vrhovni sud je Rješenjem broj 65 0 P 617584 22 Rev od 14. aprila 2022. godine odbacio kao nedozvoljenu apelanticinu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude zbog nepostojanja uvjeta iz člana 237. Zakona o parničnom postupku. Obrazloženo je da se postavljena pitanja u vezi s mogućnošću pokretanja stečajnog postupka u vrijeme trajanja postupka finansijske konsolidacije svode na preispitivanje pravilne primjene materijalnog prava, a ne na tumačenje nejasnih materijalnopravnih normi koje bi bilo značajno za jedinstvenu primjenu prava. Posebno je istakao da navedeno pitanje nije vezano za konkretni postupak, nego, eventualno, za stečajni postupak u kojem je prijedlog za otvaranje stečajnog postupka odbijen.

8. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelantica ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da nije pasivno legitimirana u konkretnom postupku, te da ne može odgovarati za potraživanja koja tužioci imaju prema svom poslodavcu. Također ističe da tužioci nemaju pravni interes za podnošenje tužbe u konkretnom postupku, te da su proizvoljno primijenjene odredbe ZOO-a koje se odnose na zastarjelost. Osim toga, ističe da su redovni sudovi pogrešno zaključili da je prijedlog za otvaranje stečajnog postupka odbijen jer je federalni ministar uskratio saglasnost za otvaranje stečajnog postupka.

9. U dopuni apelacije apelantica ističe da su redovni sudovi proizvoljno primijenili Zakon o finansijskoj konsolidaciji budući da sve dok traje postupak financijske konsolidacije nad društvom „BNT – tvornica“, taj zakon, kao lex spacialis, derogira primjenu Zakona o stečaju. Stoga apelantica smatra da nema osnova za otvaranje stečajnog postupka nad društvom „BNT – tvornica“ niti za davanje saglasnosti za njegovo otvaranje, a samim tim ni za njenu odgovornost. U prilog tim tvrdnjama dostavila je Presudu Vrhovnog suda broj 65 0 P 730796 23 Rev od 8. februara 2024. godine, u kojoj je, kako apelantica navodi, taj sud odstupio od svog pravnog stava koji je zauzeo 26. aprila 2016. godine.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Prije svega, Ustavni sud primjećuje da je apelantica nosilac javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da apelantica ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15. i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba).

12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, u suštini, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

14. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi svoje odluke dovoljno jasno i argumentirano obrazložili, što uključuje i prigovore koje apelantica ponavlja u apelaciji (vidi tač. 4−6. ove odluke). Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi slijedili zaključak Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda koji je zauzet na sjednici održanoj 26. aprila 2016. godine za slučaj da nadležni federalni ministar ne da saglasnost za otvaranje stečajnog postupka nad stečajnim dužnikom koji proizvodi naoružanje i vojnu opremu (član 5. stav 5. u vezi sa st. 3. i 4. tog člana Zakona o stečajnom postupku). Prema tom zaključku, „za slučaj da federalni ministar odbrane ne da svoju saglasnost za otvaranje stečajnog postupka nad stečajnim dužnikom koji proizvodi naoružanje i vojnu opremu, ova saglasnost je uskraćena povodom određenog prijedloga za otvaranje stečajnog postupka i određenog potraživanja podnosioca prijedloga prema stečajnom dužniku, za koga podnosilac tvrdi da je platežno nesposoban, te samim tim ustanovljena solidarna odgovornost Federacije za obaveze stečajnog dužnika se isključivo odnosi na obaveze sadržane u prijedlogu za otvaranje stečajnog postupka, a ni u kom slučaju za bilo koje obaveze izvan predmeta“. Osim toga, odlučenje sudova u osporenim odlukama slijedi praksu zauzetu i u predmetu Ustavnog suda broj AP-2082/16 u kojem se raspravljalo o identičnom činjeničnom i pravnom pitanju (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP-2082/16 od 15. septembra 2016. godine, tačka 8, dostupna na www.ustavnisud.ba).

15. Apelantica u dopuni apelacije ukazuje da je osporenom odlukom povrijeđeno načelo pravne sigurnosti budući da je Vrhovni sud u odluci od 8. februara 2024. godine promijenio pravni stav u vezi s pitanjem apelanticine solidarne odgovornosti za obaveze društva koje se bavi proizvodnjom naoružanja i vojne opreme sadržane u prijedlogu za otvaranje stečajnog postupka u situaciji kada federalni ministar ne da saglasnost za otvaranje tog postupka dok traje postupak finansijske konsolidacije tog društva. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je apelantica u konkretnom postupku podnijela reviziju Vrhovnom sudu u vezi s navedenim pravnim pitanjem, te da je taj sud rješenjem od 14. aprila 2022. godine njenu reviziju odbacio kao nedopuštenu (vidi tačku 7. ove odluke). Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je Vrhovni sud, nakon donošenja navedenog rješenja, odlučujući o apelanticinim revizijama koje su pokretale isto pravno pitanje, odbacio apelanticine revizije, te da je jasno ukazao da u konkretnoj vrsti sporova odnosno o navedenom pravnom pitanju već ima zauzetu jedinstvenu sudsku praksu s kojom korespondira odlučenje u konkretnom postupku, kao i da su drugostepene odluke donesene u skladu s tom praksom (vidi Odluku dopustivosti broj AP-3730/22 od 21. marta 2024. godine, dostupnu na www.ustavnisud.ba). Uostalom, Ustavni sud primjećuje da je konačna odluka u konkretnom postupku donesena 17. maja 2022. godine, dok je odluka na koju apelantica ukazuje u dopuni apelacije donesena 8. februara 2024. godine. Stoga Ustavni sud smatra da se u situaciji kada je Vrhovni sud nakon donošenja osporene odluke, koja je u skladu s ranijim stavom tog suda o identičnom pravnom pitanju, eventualno izmijenio taj pravni stav, ne može pokretati pitanje pravne sigurnosti (vidi Ustavni sud, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1944/20 od 22. januara 2022. godine, tačka 30, dostupna na www.ustavnisudbih.ba).

16. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, koje bi zahtijevalo posebno ispitivanje Ustavnog suda u skladu sa standardima tog prava.

17. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ničega što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1845/22 (Federacija BiH – Vlada Federacije… | Sudska praksa | Aktio