Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1678/22 (Unicredit Bank d.d. Mostar)
Odluka donesena 11. 07. 2024.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1678/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 07. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i suci Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 11. srpnja 2024. godine, u predmetu broj AP- 1678/22, rješavajući apelacije UniCredit Bank d.d. Mostar, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijela UniCredit Bank d.d. Mostar protiv presudā Kantonalnog suda u Sarajevu br. 65 0 Rs 419788 16 Rsž od 25. svibnja 2021. godine i 65 0 Rs 453174 16 Rsž od 27. rujna 2021. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neutemeljene.
OBRAZLOŽENJE
AP-1678/22
1. UniCredit Bank d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupaju Alen Nakić i Džemo Hadžiomeragić, odvjetnici iz Sarajeva, podnijela je 13. svibnja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 419788 21 Rev od 11. siječnja 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 419788 16 Rsž od 25. svibnja 2021. godine.
AP-2799/22
2. Apelantica, koju zastupaju Alen Nakić i Džemo Hadžiomeragić, odvjetnici iz Sarajeva, podnijela je 20. srpnja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 453174 22 Rev od 31. ožujka 2022. godine i Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 453174 16 Rsž od 27. rujna 2021. godine.
Spajanje predmeta
3. S obzirom na to da se navedene apelacije temelje na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava te da ih je podnio isti apelant, Ustavni sud je, u skladu sa člankom 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1678/22.
Činjenice
4. Ustavni sud je prethodno, odlukama o dopustivosti br. AP-3009/21 od 5. listopada 2021. godine i AP-123/22 od 20. travnja 2022. godine (dostupne na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjene apelacije podnesene protiv presudā Kantonalnog suda jer je apelantica protiv tih presuda izjavila reviziju. Imajući u vidu da je osporenim rješenjima Vrhovnog suda revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da su navedene presude Kantonalnog suda konačne odluke u ovom postupku.
5. U postupcima koji su okončani osporenim presudama Kantonalnog suda, u dijelu koji apelantica osporava apelacijama, djelomično su usvojeni odnosno usvojeni su u cijelosti tužbeni zahtjevi apelantičinih uposlenica S. D. i J. Z. (u daljnjem tekstu: tužiteljice) kojima su tražile da sud obveže apelanticu da im na ime razlika plaće s minulim radom i doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje, te tužiteljici S. D. na ime naknade za ishranu u tijeku rada, isplati novčane iznose navedene u izrekama prvostupanjske odnosno drugostupanjske presude.
6. U obrazloženju osporenih presuda sud je naveo da je nesporno utvrđeno da su tužiteljice kod apelantice bile uposlene sa srednjom stručnom spremom, te da im je apelantica isplaćivala plaće u skladu s ugovorom o radu i vlastitim normativnim pravnim aktima. Kantonalni sud je dalje obrazložio da su odredbama članka 26. Kolektivnog ugovora u oblasti financija (u daljnjem tekstu: GKU) utvrđene skupine poslova s koeficijentima njihove složenosti i određen najmanji stupanj školske spreme za pojedine skupine složenosti poslova. Kantonalni sud je posebno ukazao da je skupina složenosti poslova u isključivoj svezi sa stupnjem školske spreme, sukladno odredbama članka 26. GKU-a. Također je ukazao da je navedenim odredbama propisano da se konkretna razrada poslova u okviru predviđenih skupina utvrđuje pravilnikom o radu. Pri tome, istaknuo je da apelantica pravilnikom o radu nije razradila poslove u okviru tih skupina. U svezi s tim, naglasio je da se u takvoj situaciji jedino može smatrati zagarantiranim najniži koeficijent složenosti poslova utvrđen za skupinu poslova za koju se zahtijeva određeni stupanj školske spreme. Dalje je obrazložio da su tužiteljice dokazale koje su poslove obavljale, kao i stupanj stručne spreme, pa su slijedom toga dokazale i skupinu složenosti kojoj ti poslovi pripadaju. Slijedom navedenog, sud je primjenom odredaba čl. 25., 26. i 28. GKU-a tužiteljicama dosudio razliku plaće s minulim radom, te razliku doprinosa na plaću primjenom odredaba Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju i Zakona o doprinosima. Također, sud je ukazao da je primjenom odredaba članka 33. GKU-a tužiteljici S. D. dosudio naknadu za ishranu u tijeku rada. Konačno, u odnosu na apelantičino pozivanje na Presudu Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 168168 13 Rev od 21. studenog 2014. godine, Kantonalni sud je istaknuo da se ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u konkretnom slučaju.
7. Rješenjima Vrhovnog suda apelantičina revizija je odbačena kao nedopuštena.
Apelacijski navodi
8. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelantica, u biti, ponavlja navode koje je iznosila i tijekom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise, da su na njezinu štetu povrijedili načelo ravnopravnosti stranaka u postupku, te da obrazloženje osporenih odluka ne zadovoljava standard prava na pravično suđenje. Navodi da tužiteljice nisu dokazale u koju skupinu složenosti poslova spadaju poslovi koje su obavljale. Glede potraživanja na ime minulog rada, apelantica navodi da tužiteljice nisu dokazale koliko mirovinskog staža imaju, niti jesu li im za taj staž uplaćeni doprinosi. Dalje, apelantica navodi da je osporena odluka Vrhovnog suda u suprotnosti sa stavom koji je taj sud zauzeo u odlukama br. 65 0 Rs 168168 13 Rev od 21. studenog 2014. godine, 65 0 Rs 367681 17 Rev od 19. rujna 2017. godine, 65 0 Rs 303156 16 Rev od 15. svibnja 2018. godine, 65 0 Rs 308590 20 Rev od 19. svibnja 2020. godine, 65 0 Rs 335566 20 Rev od 11. siječnja 2021. godine, 65 0 Rs 345421 20 Rev od 23. veljače 2021. godine, 65 0 Rs 367682 20 Rev 4. ožujka 2021. godine, 65 0 Rs 367678 20 Rev 11. ožujka 2021. godine, 65 0 Rs 386886 21 Rev od 13. srpnja 2021. godine, 65 0 Rs 421851 21 Rev od 27. svibnja 2021. godine i 65 0 Rs 467361 21 Rev od 12. listopada 2021. godine. Imajući to u vidu, smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravnu sigurnost.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43. i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. veljače 2019. godine, točka 32., i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelantica u apelacijama paušalno navodi da joj je povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku, odnosno da te navode nije obrazlagala, pa se Ustavni sud neće upuštati u njihovu ocjenu.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi apelantičinih prava u biti odnose na način na koji je redovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
13. Na temelju činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantičinih navoda, Ustavni sud zapaža da apelantica ponavlja navode koje je isticala i u redovnom postupku, te da je Kantonalni sud u obrazloženju svojih odluka dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako glede utvrđenih činjenica tako i glede primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, Kantonalni sud je detaljno obrazložio razloge za zaključak da tužiteljicama pripada razlika plaće s minulim radom prema odredbama GKU-a, uz uplatu doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje, odnosno tužiteljici S. D. i naknada za ishranu u tijeku rada prema odredbama GKU-a (vidi točku 6. ove odluke). Glede apelantičinih navoda o povredi načela pravne sigurnosti, Ustavni sud primjećuje da je on u prilogu apelacije dostavio neke od presuda Vrhovnog suda na koje se pozvao (vidi točku 8. ove odluke). Međutim, Ustavni sud ukazuje da je u tim presudama razlog za odbijanje tužbenih zahtjeva u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji bila primjena pravila o teretu dokazivanja, koja ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja. Stoga, Ustavni sud smatra apelantičine navode o povredi načela pravne sigurnosti prima facie neutemeljenim. Osim toga, apelantica ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
14. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnim slučajevima ništa ne ukazuje da je njezino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
15. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, ali nije eksplicitno navela u svezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje tog prava. Međutim, iz apelacija se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u svezu s pravom na pravično suđenje. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala i koristila zakonom propisane pravne lijekove, a činjenica da oni nisu rezultirali njezinim uspjehom u postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili neučinkovitosti pravnih lijekova. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o povredi prava na učinkovit pravni lijek također očigledno (prima facie) neutemeljeni.
16. Apelantica se pozvala i na kršenje zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Ustavni sud ukazuje da članak 14. Europske konvencije nije neovisan, nego da ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Europske konvencije i njezinih protokola (vidi Europski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. veljače 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, točka 21.). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelantica nije dostavila nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerojatnim da je u postupku diskriminirana po nekom od zabranjenih osnova u svezi s uživanjem prava iz Europske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi neutemeljeni.
17. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da navodi apelantice u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
18. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić