Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1693/22 (JP ŠGD „Šume Hercegovačko neretvanske“ d.o.o. Mostar)

Odluka donesena 11. 07. 2024.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Državno vlasništvo
  • Javna vlast
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1693/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 07. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 11. jula 2024. godine, u predmetu broj AP-1693/22, rješavajući apelacije JP ŠGD „Šume Hercegovačko neretvanske“ d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije JP ŠGD „Šume Hercegovačko neretvanske“ d.o.o. Mostar podnesene protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru br.

07 0 Dn 020118 21 Gž od 2. marta 2022. godine, 07 0 Dn 020276 21 Gž od 25. maja 2022. godine, 07 0 Dn 021363 22 Gž od 24. augusta 2022. godine i 07 0 Dn 021473 22 Gž od 24. augusta 2022. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. JP ŠGD „Šume Hercegovačko neretvanske“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Ivan Markić, advokat iz Mostara, podnijelo je 14. maja 2022. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 Dn 020118 21 Gž od 2. marta 2022. godine. Apelacija je u Ustavnom sudu evidentirana pod brojem AP-1693/22.

2. Apelant, zastupan po istom advokatu, podnio je 22. augusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 07 0 Dn 020276 21 Gž od 25. maja 2022. godine. Predmetna apelacija je evidentirana pod brojem AP-3333/22.

3. Apelant, zastupan po istom advokatu, podnio je 18. novembra 2022. godine apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 07 0 Dn 021363 22 Gž od 24. augusta 2022. godine. Ta apelacija je evidentirana pod brojem AP-4391/22.

4. Apelant, zastupan po istom advokatu, podnio je 18. novembra 2022. godine apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 07 0 Dn 021473 22 Gž od 24. augusta 2022. godine. Apelacija je evidentirana pod brojem AP-4397/22.

Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, te da ih je podnio isti apelant, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1693/22.

Činjenice

6. U postupcima koji su okončani osporenim rješenjima Kantonalnog suda odbijene su apelantove žalbe izjavljene protiv rješenja Općinskog suda u Konjicu, Općinskog suda u Čapljini i Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: prvostepena rješenja) te su prvostepena rješenja potvrđena. Tim rješenjima je odbijen apelantov zahtjev kojim je tražio provjeru, ispravku, brisanje i uspostavljanje novih zemljišnoknjižnih uložaka, te upis prava vlasništva u korist BiH i upis prava korištenja u apelantovu korist na nekretninama precizno navedenim u izrekama prvostepenih rješenja (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine).

7. U obrazloženju osporenih odluka Kantonalni sud je naveo da sporne nekretnine u naravi predstavljaju šume, šumsko zemljište i objekte koji služe gospodarenju šumama. Kantonalni sud je obrazložio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da apelant, u skladu s odredbama člana 43. Zakona o zemljišnim knjigama (u daljnjem tekstu: ZZK), nije uz zahtjev podnio valjan pravni osnov, odnosno odobrenje upisane osobe ili sudsku odluku kojom se vrši izmjena i brisanje u zemljišnoj knjizi, kako je to regulirano članom 41. st. 1. i 2. i članom 60. stav 4. ZZK-a. Također je pravilno zaključio da nema mjesta uspostavljanju novog zemljišno-knjižnog stanja u smislu člana 63. stav 1. ZZK-a. U vezi s tim, sud je istakao da odluka o apelantovom osnivanju i upisu u sudski registar ne može biti osnov za apelantov upis prava korištenja na spornim nekretninama. Pored toga, sud je naveo da Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: HNK) nije donio kantonalni zakon o šumama, niti je regulirao ko i pod kojim uvjetima može obavljati poslove upravljanja državnim šumama i šumskim zemljištem i smatrati se njihovim korisnikom. Osim toga, ne egzistira ugovor niti drugi pravni akt kojim su na apelanta preneseni poslovi upravljanja državnim šumama i šumskim zemljištem na području HNK. Kantonalni sud je zaključio da nema pravnog osnova da se na spornim nekretninama upiše apelantovo pravo korištenja niti bilo kakva druga prava, te je naveo da apelant nije ovlašten da podnosi zahtjev u ime države. Sud je dalje obrazložio da nisu ispunjeni ni uvjeti iz čl. 63–66. ZZK-a za novo uspostavljanje i zamjenu zemljišne knjige, odnosno zemljišno-knjižnog izvatka, jer je za sporne nekretnine već uspostavljena zemljišna knjiga objavom u službenim novinama, te da se smatraju tačnim podaci o parcelama i nosiocima prava koji su preuzeti iz katastra nekretnina. Istaknuto je da nezadovoljna stranka, ako smatra da su joj eventualno uskraćena prava na spornim nekretninama, može ta prava, u smislu člana 68. ZZK-a, ostvariti u redovnom sudskom postupku. U rješenju osporenom u apelaciji broj AP-3333/22 dodatno je navedeno da su na spornim nekretninama upisane razne fizičke i pravne osobe, a da apelant nije evidentiran kao vlasnik niti suvlasnik.

Apelacioni navodi

8. Apelant navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio u postupcima u kojima su donesene osporene odluke. Tvrdi da su redovni sudovi, koji su odbili njegove zahtjeve, pogrešno primijenili relevantne propise. Smatra pogrešnim zaključak sudova da nema valjan pravni osnov na osnovu kojeg bi tražio izmjenu i brisanje podataka u zemljišnoj knjizi. Ističe da su mu odlukom Skupštine HNK povjereni stručni, upravni i drugi poslovi iz oblasti šumarstva na području HNK, zbog čega ima pravo da se upiše kao korisnik državnih šuma u HNK.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud primjećuje da je apelant javno preduzeće. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, standardi koji se primjenjuju prilikom ispitivanja ovih prava su jednaki.

13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, s dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

14. U vezi s apelantovim navodima koji se, u suštini, tiču primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZZK-a, u obrazloženju osporenih odluka dali dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Ustavni sud naročito ukazuje da je Kantonalni sud u potpunosti prihvatio kao pravilno obrazloženje prvostepenog suda u pogledu primjene materijalnog prava prilikom odlučivanja o apelantovim zahtjevima. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmatrali sve apelantove navode i dali odgovore na sva ključna pitanja relevantna za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

16. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1693/22 (JP ŠGD „Šume Hercegovačko… | Sudska praksa | Aktio