Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1799/22 („Tehnograd – company“ d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Raskid ugovora
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1799/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-1799/22, rješavajući apelaciju koju je podnio „Tehnograd – company“ d.o.o. Tuzla, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka
a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Tehnograd – company“ d.o.o. Tuzla protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 092753 21 Rev 2 od 24. decembra 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Tehnograd – company“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), koji zastupa Edin Hodžić, advokat iz Tuzle, podnio je 20. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 092753 21 Rev 2 od 24. decembra 2021. godine.
2. Postupajući u ponovnom postupku, Općinski sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) donio je Presudu broj 32 0 P 092753 20 P 3 od 23. oktobra 2020. godine kojom je u stavu I izreke odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je raskinut ugovor o udruživanju sredstava radi finansiranja izgradnje stambeno-poslovnog objekta (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) zaključen između apelanta i S. A. ili S. Č. (različiti podaci u uvodu i izreci presude; u daljnjem tekstu: tužena), te da se tužena obaveže da mu preda u posjed i slobodno raspolaganje stan (u daljnjem tekstu: sporni stan), bliže označen u izreci presude. Stavom II izreke apelant je obavezan da tuženoj nadoknadi precizirane troškove postupka. Općinski sud je u obrazloženju naveo da je utvrdio da su apelant i „Kusmi-prom“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: podizvođač) 29. maja 2006. godine zaključili ugovor o izvođenju građevinskih radova na stambeno-poslovnom objektu (u daljnjem tekstu: ugovor o građenju). Dalje je utvrđeno da je tim ugovorom predviđeno da će podizvođač po izvršenom poslu naplatiti vrijednost radova putem kompenzacije. Zatim je utvrđeno da su apelant i tužena 1. decembra 2006. godine zaključili sporni ugovor kojim je regulirano da će tužena novčana sredstva za učešće u izgradnji spornog stana doznačiti na apelantov račun kod banke ili na blagajnu nakon zaključenja ugovora o cesiji s podizvođačem, dok će PDV iznos uplatiti na apelantovu blagajnu ili žiralno. Pri tome je utvrđeno da je tužena 2. i 26. decembra 2006. godine na blagajni podizvođača uplatila precizirana novčana sredstva, a apelant je u decembru 2007. godine predao sporni stan tuženoj u posjed.
3. Prema ocjeni suda, plaćanje obaveza po spornom ugovoru regulirano je s odložnim uvjetom u smislu člana 74. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), i to cesijom s podizvođačem. Naime, nakon potpisivanja spornog ugovora, kako je sud ukazao, između apelanta, tužene i podizvođača trebalo je da bude zaključen novi pravni posao, tj. ugovor o cesiji. Dalje je navedeno da bi zaključivanjem ugovora o cesiji apelant svoje potraživanje prenio na podizvođača, a tužena bi novčana sredstva uplatila podizvođaču, pa bi apelant bio oslobođen duga prema podizvođaču. Međutim, kako je sud istakao, apelant je imao spor s podizvođačem u vezi s obimom realizacije i završetkom radova. Pri tome je naglašeno da je ugovor o građenju u pretežnom dijelu izvršen. U vezi s tim je istaknuto da je apelant teret neriješenih odnosa s podizvođačem stavio na tuženu, koja je slabija ugovorna strana u tom odnosu. Općinski sud je naveo da je apelant u odnosu na fizička lica koja su također udruživala novčana sredstva za izgradnju stanova zaključivao ugovore o cesiji i podizvođaču ustupao potraživanja iz tih ugovora. Dakle, kako je sud istakao, apelant je u toku 2007. i 2008. godine i dalje poslovao s podizvođačem, a tuženu je osujetio za zaključenje ugovora o cesiji stavljajući njoj na teret njegove loše poslovne odnose s podizvođačem. Prema ocjeni suda, apelantovom krivicom nije došlo do zaključenja ugovora o cesiji jer nije riješio spor s podizvođačem. Time je, suprotno odredbama člana 74. ZOO-a, apelant spriječio ostvarenje odložnog uvjeta pod kojim je sporni ugovor zaključen.
4. Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 092753 20 Gž 4 od 9. juna 2021. godine apelantova žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u stavu II izreke tako što su troškovi postupka sniženi na iznos preciziran u izreci presude, dok je u odnosu na stav I izreke žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo činjenična utvrđenja i pravne stavove prvostepenog suda te podržao obrazloženje prvostepenog suda u odnosu na sporni ugovor. Istakao je da apelantovim žalbenim navodima nije dovedena u pitanje pravilnost osporene presude.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 092753 21 Rev 2 od 24. decembra 2021. godine apelantova revizija je odbijena. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da nisu dokazane apelantove tvrdnje da nije znao da je tužena novčana sredstva uplatila podizvođaču. Pri tome je ukazano da se postavlja logično pitanje kako je tužena uopće znala za podizvođača ako je apelant nije uputio na njega. Također je ukazano da su kao svjedoci saslušani apelantovi uposlenici, koji su potvrdili da je sporni stan bio rezerviran za plaćanje podizvođaču, te da je praksa bila da se udružena sredstva odmah uplaćuju podizvođaču jer su građevinski radovi tada bili u toku, a ugovor o cesiji se zaključivao po njihovom završetku. Zatim je naglašeno da je apelant znao za uplate novčanih sredstva podizvođaču i nije prigovarao takvom načinu plaćanja sve dok nije nastao problem u reguliranju njegovih odnosa s podizvođačem. Vrhovni sud je istakao da je pravilan stav da je uplatom ugovorenih novčanih sredstava podizvođaču tužena ispunila svoju ugovornu obavezu. Prema ocjeni suda, tužena je u svemu postupala savjesno i pošteno, pa se njoj ne može staviti na teret to što apelant nije zaključio ugovor o cesiji s podizvođačem kao uvjetom za reguliranje međusobnih odnosa kompenzacijom potraživanja. Vrhovni sud je naveo da su obaveze iz spornog ugovora ispunjene i da stoga nema osnova za njegov raskid niti za predaju spornog stana apelantu u posjed. Vrhovni sud je ukazao da je sporni ugovor bio osnov za posebno reguliranje međusobnih odnosa apelanta i tužene, ali do toga, nakon izgradnje stambeno-poslovnog objekta, ipak nije došlo.
6. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu prava. Apelant daje ocjenu izvedenih dokaza i obrazlaže zbog čega je trebalo usvojiti tužbeni zahtjev. Smatra da tužena nije imala osnov da podizvođaču uplati novčana sredstva, naročito PDV iznos, već ih je trebala uplatiti njemu i na taj način bi ispunila preuzetu obavezu. Ukazuje da je cesija predviđena spornim ugovorom kao jedan od mogućih načina za ispunjenje jednog dijela obaveze i postavljena je kao supsidijarni način, a kao primarni način ugovorena je isplata na apelantov račun ili blagajnu. Ističe da do cesije nije došlo jer je ona strogo formalan posao, te da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o odložnom uvjetu. Također smatra da se u cijelosti ponašao kao dobar privrednik u skladu s načelima savjesnosti i poštenja. Apelant navodi da se podizvođač neosnovano obogatio za uplaćena novčana sredstva.
7. Prilikom razmatranja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, kao i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi imali jedinstven stav o pitanju osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva. Dalje, Ustavni sud zapaža da su sudovi dali razloge za svoje odlučenje kako u pogledu ocjene dokaza i utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene relevantnih odredbi ZOO-a. Ustavni sud smatra da su sudovi naveli jasne i dovoljne razloge za odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već razmatrao slično činjenično i pravno pitanje u predmetu u kojem je apelant također tražio raskid ugovora o udruživanju sredstava radi finansiranja izgradnje stambeno-poslovnog objekta. U vezi s tim, Ustavni sud nije smatrao proizvoljnim zaključke Vrhovnog suda i Kantonalnog suda u vezi s ugovorom o cesiji kada takav ugovor nije zaključen u pisanoj formi, a ugovorne strane su u cijelosti ili u pretežnom dijelu izvršile svoje obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu br. AP-5667/18 od 15. jula 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud smatra da apelantu nije uskraćena bilo koja procesna garancija prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
13. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman