Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2265/22 (M. H. i drugi)

Odluka donesena 16. 04. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Dosjelost
  • Ostavina
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2265/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 04. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger, te sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. aprila 2026. godine, u predmetu broj AP-2265/22, rješavajući apelaciju Muharema Halilovića i dr., na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav 2. tačka

a) te člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muharema Halilovića, Huseina Halilovića, Emine Bećirović i Fatime Rahmanović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 P 018569 22 Gž 2 od 13. aprila 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Muharem Halilović, Husein Halilović, Emina Bećirović i Fatima Rahmanović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Kemal Đulović, advokat iz Živinica, podnijeli su 17. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 P 018569 22 Gž 2 od 13. aprila 2022. godine.

2. Parnični postupak je pokrenut 19. avgusta 2013. godine, nakon što je rješenjem ostavinskog suda od 28. juna 2013. godine, prekinut postupak raspravljanja zaostavštine iza umrlog Alije Hercegovca. Konkretni postupak su pokrenuli sinovi umrlog Alije Hercegovca, Fehim i Ibrahim Hercegovac, koji su tokom postupka umrli, a nakon ostavinskih rasprava postupak su nastavili njihovi pravni sljednici. Apelanti i ostalih šest tuženih su također pravni sljednici iza umrlog Alije Hercegovca.

3. Presudom Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 29 0 P 018569 20 P 6 od 25. oktobra 2021. godine odbijen je tužbeni zahtjev Husnije Hercegovca i ostalih 10 tužitelja (svi u daljnjem tekstu: tužitelji) kojim su tražili utvrđenje prava posjeda i vanknjižnog vlasništva na temelju dosjelosti na tri k.č. pobliže označene u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), uknjižbu i utvrđenje da sporne nekretnine ne ulaze u zaostavštinu iza umrlog Alije Hercegovca. Istom presudom tužitelji su obavezani da apelantima naknade troškove parničnog postupka.

4. Tužbeni zahtjev se temeljio na tvrdnjama da su Alijini sinovi, Ibrahim i Fehim, sporne nekretnine kupili na osnovu kupoprodajnih ugovora zaključenih u periodu od 1975. do 1980. godine, ali da su sporne nekretnine 80-tih godina u postupku izlaganja nekretnina u katastarskom operatu uknjižene na njihovog oca, kako bi ostvarili pravo na dječji doplatak. Ostalih šest tuženih su u odgovoru na tužbu priznali tužbeni zahtjev, dok su apelanti osporili osnovanost tužbenog zahtjeva. Nakon provedenog dokaznog postupak, ocjenom velikog broja dokaza, uključujući vještačenje, obrazloženo je da tužitelji nisu dokazali osnovnost tužbenih zahtjeva, u smislu Zakona o vlasničko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO), koji je važio u vrijeme podnošenja tužbe. Obrazloženo je da su ostali tuženi priznali tužbeni zahtjev u ranijem postupku, ali da se o tome nisu očitovali u zajedničkom podnesku punomoćnika tužilačke strane od 17. juna 2021. godine, koji im je dostavljen, niti su pristupili na glavnu raspravu koja je održana 26. avgusta 2021. godine. Navedeno je da sud u takvim okolnostima nije imao saznanje o odnosu ostalih tuženih u vezi s uređenim tužbenim zahtjevom.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 29 0 P 018569 22 Gž 2 od 13. aprila 2022. godine uvažena je žalba tužiteljȃ i prvostepena presuda preinačena u odbijajućem dijelu tako da je utvrđeno da su tužitelji putem dosjelosti stekli pravo posjeda i vanknjižnog vlasništva na spornim nekretninama, uz uvažavanje preostalog dijela tužbenog zahtjeva, te obavezivanje apelanata na naknadu troškova parničnog postupka. Obrazloženo je da je prvostepeni sud izveo pogrešan zaključak da tužitelji nisu dokazali osnovanost tužbenog zahtjeva. Pri tome je naglašeno da su tužitelji pravni osnov tužbenog zahtjeva zasnovali na institutu dosjelosti, u smislu člana 32. ZVPO-a. Sud se u vezi s tim pozvao na odredbe čl. 32., 34. i 35. ZVPO-a, koje je citirao. Imajući u vidu sadržaj citiranih odredbi sud je obrazložio da se savjesnost posjeda pretpostavlja, pa ako neko tvrdi suprotno, to mora dokazati. Navedeno je da nasljednik postaje savjestan posjednik od trenutka otvaranja nasljedstva, čak i u slučaju kada je ostavilac nesavjestan posjednik, bez obzira kada je stekao faktičku vlast na stvari. Iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da je pravni prednik parničnih stranaka Alija Hercegovac umro 20. juna 1993. godine kada su po navodima apelanata, očevi tužiteljȃ, Ibrahim i Fehim Hercegovac, stupili u posjed spornih nekretnina, a nakon njihove smrti i tužitelji. Navedeno tokom postupka nije bilo sporno. Dalje, navedeno je da je tokom postupka utvrđeno da su prednici tužiteljȃ, odnosno tužitelji sporne nekretnine držali u mirnom posjedu sve do otvaranja ostavinske rasprave iza umrlog Alije (26. juni 2013. godine), kada im je posjed prvi put osporen. Shodno takvom utvrđenju sud je zaključio da su ispunjeni uslovi iz člana 32. ZVPO-a po kojem su tužitelji stekli pravo suvlasništva na spornom nekretninom protekom 20 godina, počev od 20. juna 1993. godine do 26. juna 2013. godine. Sud je shodno tome utvrdio i osnovanost ostalih zahtjeva u vezi sa uknjižbom i utvrđenjem da sporne nekretnine ne predstavljaju zaostavštinu iza umrlog Alije Hercegovca.

6. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti tvrde da je drugostepeni sud zanemario da su tužitelji tužbeni zahtjev utemeljili na tvrdnjama da su njihovi prednici kupili sporne nekretnine i da su ih držali u posjedu od 70-tih godina prošlog vijeka, što u postupku nisu dokazali, kako je to utvrdio prvostepeni sud. Smatraju da to dovoljno govori o njihovoj nesavjesnosti. Dalje, smatraju da navedeno ukazuje na proizvoljnost Kantonalnog suda u pogledu neusklađenosti spornog stava sa sadržanom provedenih dokaza, te proizvoljnost u primjeni materijalnog prava jer apelanti nisu bili u mogućnosti da osporavaju tvrdnje koje tužitelji nisu iznijeli, niti da u tom pravcu predlažu dokaze. Shodno tome smatraju da im je povrijeđeno pravo na ravnopravnost strana u postupku.

7. Prilikom razmatranja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03) .

11. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).

12. Navode o kršenju principa ravnopravnosti strana u postupku Ustavni sud ne može prihvatiti opravdanim jer ništa iz raspoloživih dokumenata ne upućuje na zaključak da je apelantima bilo onemogućeno da tokom postupka iznose prigovore i predlažu dokaze. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud na činjenično utvrđenje prvostepenog suda, koje apelanti relevantnim dokazima nisu osporili, primijenio relevantne odredbe ZVPO-a, te izveo zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Dakle, na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud iz obrazloženja Kantonalnog suda ne zapaža ništa što bi opravdalo iznesene prigovore. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tome nezadovoljstvo osporenom odlukom per se ne pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje. Osim toga, apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelacioni navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2265/22 (M. H. i drugi) | Sudska praksa | Aktio