Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1585/22 (Dž.A,.)

Odluka donesena 19. 02. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1585/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-1585/22, rješavajući apelaciju Dž. A., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dž. A. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 K 082559 21 Kž od 3. marta 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dž. A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Sanjin Bandović, advokat iz Živinica, podnio je 9. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 K 082559 21 Kž od 3. marta 2022. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 K 082559 19 K od 29. oktobra 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 33 0 K 082559 19 K od 29. oktobra 2021. godine (u daljnjem tekstu: prvostepena presuda) apelant je proglašen krivim da je na način opisan u izreci presude počinio krivično djelo nasilničkog ponašanja iz člana 262. stav (2) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. Za navedeno krivično djelo apelantu je izrečena uvjetna osuda kojom mu se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine po pravomoćnosti presude ne učini novo krivično djelo. Presudom je A. K. (u daljnjem tekstu: oštećeni) s imovinskopravnim zahtjevom u cijelosti upućen na parnični postupak, dok je apelant obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka i sudskog paušala u preciziranim iznosima.

3. Nakon provedenog dokaznog postupka, Općinski sud je utvrdio da je apelant počinio krivično djelo na način da je prvi, bez razloga, verbalno, a zatim i fizički nasrnuo na oštećenog u ugostiteljskom objektu, čime mu je nanio laku tjelesnu povredu. Dalje je utvrđeno da je u drugom dijelu događaja, koji se desio van ugostiteljskog objekta, apelant ponovo prišao oštećenom koji ga je udario kako bi se odbranio. Nakon toga su apelant i nepoznato lice oborili oštećenog na pod i počeli ga udarati po raznim dijelovima tijela. Ukazano je da navedena činjenična utvrđenja proizlaze iz iskaza oštećenog, te svjedoka N. G. i A. G. i medicinske dokumentacije oštećenog, kao i nalaza i mišljenja vještaka sudske medicine V. T. Općinski sud je istakao da nije posebno cijenio iskaz svjedoka V. M. jer nije bio očevidac događaja kada je apelant povrijedio oštećenog, dok je iskaz svjedoka H. M. ocijenjen kao pristrasan i usmjeren da pomogne apelantu u izbjegavanju krivične odgovornosti. S obzirom na navedeno, zaključeno je da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio uračunljiv i da je krivično djelo počinio s direktnim umišljajem.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 K 082559 21 Kž od 3. marta 2022. godine odbijene su kao neosnovane žalbe tužitelja i apelanta, te je prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju je Kantonalni sud istakao da je, suprotno apelantovim žalbenim navodima, svjedok V. M. u istrazi saslušan u skladu s odredbama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine. Dalje, ocijenjen je kao neosnovan apelantov žalbeni prigovor zakonitosti radnje prepoznavanja uz obrazloženje da navedena radnja nije provedena niti je u dokaze uveden zapisnik o prepoznavanju. Zatim je kao neosnovan ocijenjen i žalbeni stav odbrane da je apelant u datoj situaciji postupao u nužnoj odbrani. U vezi s tim je navedeno da je Općinski sud u prvostepenoj presudi pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te savjesno cijenio izvedene dokaze. Imajući u vidu izvedene dokaze i dinamiku kritičnog događaja, Kantonalni sud je zaključio da u datim okolnostima nisu ispunjeni zakonski uvjeti koji zahtijevaju primjenu instituta nužne odbrane. Zbog toga je zaključeno da su se u apelantovim radnjama stekli svi elementi bića krivičnog djela za koje je proglašen krivim prvostepenom presudom.

5. Apelant navodi da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana

13. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i člana 14. stav 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Negira da je počinio krivično djelo, ukazujući da je u činjenju krivičnog djela postupao u nužnoj odbrani. Zatim navodi da je u postupku prekršena ravnopravnost stranaka u postupku jer su redovni sudovi proizvoljno cijenili izvedene dokaze na njegovu štetu i da osporene presude ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama. U vezi s tim, ukazuje i na kršenje načela in dubio pro reo.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Apelant je ukazao na kršenje više prava obuhvaćenih Ustavom Bosne i Hercegovine, Evropskom konvencijom i pripadajućim protokolima (pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu, pravo na djelotvoran pravni lijek i opća zabrana diskriminacije), kao i Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima (jednakost svih pred sudovima i pravo na pravično i javno suđenje). Međutim, Ustavni sud će apelantove navode ispitati isključivo u smislu poštovanja garancija iz člana

6. Evropske konvencije jer se u suštini radi o navodima u vezi s krivičnim postupkom i utvrđenjem njegove krivičnopravne odgovornosti.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, broj predstavke 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. U odnosu na apelantove navode kojima se osporava način na koji su redovni sudovi tumačili i primijenili relevantne materijalne i procesne pravne norme u vezi s ocjenom dokaza i utvrđenjem njegove krivičnopravne odgovornosti, Ustavni sud ističe da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Evropski sud i Ustavni sud kontinuirano ukazuju da domaći sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Loizides protiv Kipra, presuda od 5. jula 2022. godine, predstavka broj 31029/15, tač. 39−40. s daljnjim referencama i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1669/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 22. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).

12. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti raspravili sva ključna pitanja koja su problematizirana apelacijom i relevantna za donošenje osporenih odluka, te su o tome dali razloge koji se ne mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim. Suprotno apelantovim navodima, redovni sudovi su posebno jasno obrazložili zašto u okolnostima konkretnog predmeta nisu ispunjeni zakonski uvjeti za primjenu instituta nužne odbrane. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi da se apelantova krivica zasnivala samo na jednom dokazu – iskazu oštećenog, već je rezultat cjelokupno provedenog dokaznog postupka – iskaza ostalih svjedoka te nalaza i mišljenja vještaka sudske medicine. Pri tome, apelant nije osporio da je bio onemogućen unakrsno ispitati oštećenog i ostale svjedoke, odnosno pobijati sadržaj svih izvedenih dokaza. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelantovo nezadovoljstvo ishodom postupka, sagledanog u cjelini, ne može samo po sebi dovesti do zaključka o proizvoljnosti u utvrđenju činjenica i primjeni prava.

13. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1585/22 (Dž.A,.) | Sudska praksa | Aktio