Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2421/22 (V. K.)

Odluka donesena 16. 04. 2026.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Krivični postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Određivanje privremene mjere / mjere obezbjeđenja
  • Miješanje u imovinu
  • Javni interes
  • Propisano zakonom
  • Kontrola korištenja
  • Proporcionalnost
  • Mjera obezbjeđenja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2421/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 04. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj održanoj 16. aprila 2026. godine, u predmetu broj AP-2421/22, rješavajući apelaciju Voje Kosanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vojo Kosanović protiv rješenjâ Osnovnog suda u Bijeljini br. 80 0 K 140365 22 Kv od 3. juna 2022. godine i 80 0 K 140365 22 Kpp od 23. maja 2022. godine u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vojo Kosanović protiv rješenjâ Osnovnog suda u Bijeljini br. 80 0 K 140365 22 Kv od 3. juna 2022. godine i 80 0 K 140365 22 Kpp od 23. maja 2022. godine u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽE NJE

1. Vojo Kosanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Veselin Londrović, advokat iz Bijeljine, podnio je 28. juna 2022. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenjâ Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem testu: Osnovni sud) br. 80 0 K 140365 22 Kv od 3. juna 2022. godine i 80 0 K 140365 22 Kpp od 23. maja 2022. godine. Apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru, opisanu u apelaciji.

2. Ustavni sud je 14. jula 2022. godine donio Odluku broj AP-2421/22 (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Rješenjem sudije za prethodni postupak Osnovnog suda broj 80 0 K 140365 22 Kpp od 23. maja 2022. godine određena je privremena mjera obezbjeđenja, i to zabrana otuđenja i opterećenja nepokretnosti ili stvarnih prava upisanih na nepokretnostima označenim u rješenju (dva stana i kuća sa okućnicom čiji suvlasnici su navedeni u rješenju). Takođe, određena je privremena mjera obezbjeđenja zabrane apelantu i I. K. da otuđe, sakriju, opterete ili raspolažu pokretnom imovinom (dva opisana putnička vozila) označenom u rješenju. Tim rješenjem naložen je upis mjere obezbjeđenja u javne registre Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove – Područna jedinica Bijeljina, Zemljišnoknjižne kancelarije Bijeljina i Policijske uprave u Bijeljini – Odjeljenje za registracije putničkih motornih vozila. Određeno je da će mjere obezbjeđenja ostati na snazi do okončanja krivičnog postupka.

4. U obrazloženju rješenja sud je naveo da Okružno javno tužilaštvo u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) sprovodi finansijsku istragu protiv apelanta zbog postojanja osnova sumnje da je počinio krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347. stav 4. u vezi sa stavom 3. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Osnovni sud je naveo da je apelant bio odgovorno lice u svojstvu direktora PD „Semberija“ tokom 2014. i 2015. godine i da je kao direktor zaključivao ugovore s izvođačima radova te su navedeni datumi „i iznosi radova“, kao i podaci o aneksu ugovora, a potom naknadno angažovanje građevinskog preduzeća radi otklanjanja nedostataka. Navedeno je da je Tužilaštvo, na osnovu člana 112. i člana 375. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), 18. maja 2022. godine Osnovnom sudu podnijelo prijedlog za određivanje privremenih mjera obezbjeđenja oduzimanja imovine koja je proistekla izvršenjem krivičnog djela (u daljnjem tekstu: prijedlog). Tužilaštvo je sudu dostavilo obimnu dokumentaciju koja se odnosi na način izvršenja krivičnog djela i na činjenicu gdje je novac potrošen. Navedeno je i da je uz prijedlog dostavljena naredba o pokretanju finansijske istrage i dopunska naredba o sprovođenju istrage protiv apelanta, kao i podaci o apelantovim registrovanim ostvarenim primanjima i primanjima članova njegove porodice (supruge, sina, snahe, kćerke i zeta). Utvrđeno je da apelantova supruga u provjeravanom periodu nije ostvarila zakonite, oporezive, prijavljene prihode. Zatim je utvrđeno da apelantov sin i njegova supruga ne ostvaruju značajnije prihode na godišnjem nivou, te da je apelantova kćerka zasnovala radni odnos tek 2018. godine. Nezavisno od toga, utvrđeno je da su ta lica u 2017. i 2018. godini kupila nepokretnosti u Bijeljini u ukupnom iznosu od 107.000,00 KM.

5. Osnovni sud je istakao da je određivanje privremene mjere obezbjeđenja oduzimanja imovine koja je proistekla izvršenjem krivičnog djela propisano članom 22. Zakona o oduzimanju imovine koja je proistekla izvršenjem krivičnog djela (u daljnjem tekstu: Zakon o oduzimanju imovine). Budući da postoje osnovi sumnje da je apelant izvršio krivično djelo i da postoji izvjesna neusklađenost u pogledu ostvarenih prihoda, pričinjenih rashoda i stečene imovine članova apelantove porodice, sud je usvojio prijedlog Tužilaštva. Pri tome je sud naglasio da pravosnažnom presudom nije dokazano da je imovina za koju je određena privremena mjera obezbjeđenja proistekla iz krivičnog djela, ali da za to postoje osnovi sumnje. Istaknuto je da postoji bojazan da bi apelant i članovi njegove porodice mogli da otuđe navedene nepokretnosti i pokretne stvari.

6. Rješenjem Vijeća Osnovnog suda broj 80 0 K 140365 22 Kv od 3. juna 2022. godine odbijena je kao neosnovana žalba koju je apelant izjavio protiv rješenja Osnovnog suda od 23. maja 2022. godine. Vijeće je zaključilo da je sudija za prethodni postupak prilikom donošenja odluke dao argumentovane razloge kojima se rukovodio prilikom donošenja odluke, koje u cijelosti prihvata i Vijeće. Ti razlozi se odnose na analizu podataka o apelantu i članovima njegove porodice o registrovanim ostvarenim primanjima, njihovim troškovima, kao i opisanoj imovini koja se nalazi u njihovom vlasništvu i suvlasništvu. Budući da postoji osnov sumnje u pogledu nesrazmjera prihoda i rashoda i stečene imovine članova apelantove porodice, i prema stavu vijeća, stečeni su uslovi za primjenu člana 22. stava l. Zakona o oduzimanju imovine u vezi sa članom 112. stav l. i članom 375. stav l. ZKPRS.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da su osporena rješenja Osnovnog suda zasnovana na potpuno proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant navodi da mu nije dostavljen prijedlog Tužilaštva od 18. maja 2022. godine niti dokazi koji su dostavljeni uz prijedlog. Osim toga, apelant ističe da sud povodom prijedloga nije zakazao ročište na kojem bi apelantu bilo omogućeno da se izjasni o njegovoj osnovanosti. Takođe ističe da u izreci rješenja od 23. maja 2022 godine nije navedeno do kada mogu da traju izrečene privremene mjere obezbjeđenja. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu jer u obrazloženjima osporenih rješenja ne postoje jasni i argumentovani razlozi o odlučnim činjenicama. Zatim ističe da rješenja ne sadrže obrazloženja u pogledu srazmjernosti između visine imovinske koristi koja je navodno pribavljena izvršenjem krivičnog djela i vrijednosti imovine koja je predmet obezbjeđenja privremenom mjerom jer ta vrijednost nije utvrđivana. Apelant je ukazao i na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, ali odluke na koje je ukazao nije dostavio uz apelaciju.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

11. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje, Ustavni sud konstatuje da su predmet osporavanja apelacijom rješenja redovnih sudova donesena po prijedlogu Tužilaštva za određivanje privremene mjere obezbjeđenja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća na vlastitu praksu povodom sličnog pravnog pitanja iz predmeta broj AP- 3906/22 (vidi Odluku o dopustivosti broj AP-3906/22 od 21. marta 2024. godine, tačka 13, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je citirao praksu Evropskog suda u predmetu Micallef protiv Malte (presuda od 15. oktobra 2009. godine, predstavka broj 17056/06, tač. 83−86) u kojem je taj sud u vezi sa sličnim pravnim pitanjem utvrdio kriterijume koji se ispituju prilikom razmatranja primjenjivosti garancija iz člana 6. Evropske konvencije na postupke koji se odnose na privremene mjere.

12. Primjenjujući navedene kriterijume u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je „glavni postupak“ krivični postupak koji se protiv apelanta vodi zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347. stav 4. u vezi sa stavom 3. KZRS. Dakle, u glavnom postupku se ne odlučuje o apelantovim građanskim pravima, nego o krivičnoj optužbi protiv njega. Dalje, mjerom obezbjeđenja koja je izrečena osporenim rješenjem samo je privremeno zabranjeno otuđenje i opterećenje nepokretnosti ili stvarnih prava upisanih na nepokretnostima, te otuđenje, sakrivanje, opterećenje ili raspolaganje pokretnom imovinom za koju postoje osnovi sumnje da je stečena izvršenjem krivičnog djela. O eventualnom trajnom oduzimanju te imovine sud će da odluči tek nakon što se okonča glavni postupak.

13. Pri tome, u svjetlu drugog kriterijuma iz testa Micallef, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud razmatrajući apelantovu žalbu zaključio da je prvostepeno rješenje pravilno i zakonito. Takođe, Osnovni sud je proceduralne zaštitne mjere primjenjivao u obimu koji je u skladu s prirodom i svrhom postupka za izdavanje konkretne privremene mjere. Dakle, s obzirom na činjenicu da se ni u glavnom postupku niti u postupku određivanja privremene mjere nije odlučivalo o apelantovim građanskim pravima, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na apelantove navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora da utvrdi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

15. Prilikom razmatranja da li je osporenim rješenjima povrijeđen član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka nesporno utvrđeno da se radi o apelantovoj imovini i imovini članova njegove bliže porodice. Dalje, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u njihovu imovinu s obzirom na to da je osporenim odlukama određena privremena mjera obezbjeđenja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, i to zabranom otuđenja ili opterećenja imovine. Zatim, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja osporenih rješenja kao nesporno proizlazi da ta imovina nije oduzeta, nego je određena privremena mjera zabrane njenog otuđenja. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da osporene odluke, u svojoj suštini, potpadaju pod treće pravilo, odnosno da predstavljaju kontrolu nad upotrebom imovine u smislu drugog stava člana 1. Protokola broj 1 „koji daje pravo državi da usvoji one zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima“ (vidi Evropski sud, Arcuri i ostali protiv Italije, odluka od 5. jula 2001. godine, predstavka broj 52024/99).

16. Ustavni sud primjećuje da su osporena rješenja donesena u skladu s relevantnim odredbama Zakona o oduzimanju imovine i ZKPRS. Stoga, zaključuje da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom i da je bilo u javnom interesu, a to je bojazan da bi apelant i članovi njegove porodice mogli da otuđe navedene nepokretnosti i pokretne stvari.

17. Dalje, Ustavni sud smatra da su osporene odluke, koje su u konkretnom slučaju osnov miješanja u apelantovu imovinu, proporcionalne cilju, te da stoga na apelanta nije stavljen pretjeran teret, prvenstveno zbog toga što se ovim odlukama suštinski ne zadire u samu imovinu (imovina nije oduzeta), ali je bilo neophodno donijeti privremenu mjeru obezbjeđenja te zabraniti i onemogućiti apelanta i članove njegove porodice da tu imovinu otuđe ili eventualno prenesu na treća lica. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se privremenom mjerom, koja se odnosi isključivo na privremenu zabranu otuđenja ili opterećenja imovine, na apelanta ne stavlja pretjeran pojedinačni teret u poređenju s javnim interesom koji se želi ostvariti (sprečavanje organizovanog kriminaliteta poštujući princip da niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu izvršenjem krivičnog djela). Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva opšteg interesa zajednice i zahtjeva za zaštitu osnovnih prava pojedinaca. Stoga Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2421/22 (V. K.) | Sudska praksa | Aktio