Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2722/22 (N.O.)
Odluka donesena 20. 10. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Otkaz
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2722/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-2722/22, rješavajući apelaciju N. O., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N. O. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 Rs 159840 20 Rev od 18. januara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. N. O. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupaju Admir Spahić, Feđa Dupovac i Eldar Aganović, advokati iz Sarajeva, podnio je 18. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Rs 159840 20 Rev od 18. januara 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Rs 159840 19 Rsž od 10. februara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Rs 159840 18 Rs od 27. septembra 2017. godine.
2. Presudom Općinskog suda odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su nezakonite odluke tužene „ASA Banka“ d.d. Sarajevo, kao pravnog slijednika „Investiciono-komercijalne Banke“ d.d. Zenica, o otkazu ugovora o radu sa istovremenom ponudom zaključenja novog ugovora o radu od 19. januara 2018. godine (u daljnjem tekstu: sporna odluka) i odbijanju apelantovog prigovora od 9. februara 2018. godine, te odgovor tužene na zahtjev za zaštitu prava od 10. marta 2018. godine i da se slijedom toga tužena obaveže vratiti apelanta na poslove i radne zadatke na kojima je radio ili na druge odgovarajuće poslove.
3. Općinski sud je naveo da je apelant bio zaposlenik tužene odnosno da je obavljao poslove i radne zadatke voditelja jedne od dvije poslovnice u Visokom. Dalje je naveo da je odlukom tužene od 5. januara 2018. godine izmijenjena sistematizacija radnih mjesta na način da je smanjen broj izvršilaca (ukinuta su četiri radna mjesta među kojim je apelantovo radno mjesto) zbog loših poslovnih rezultata. Istovremeno tužena je otvorila poslovnicu u Gračanici. Tužena je donijela spornu odluka kojom je apelantu otkazan ugovor o radu zbog organizacionih promjena, te mu je istovremeno ponudila zaključenje ugovora o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto voditelja poslovnice u Gračanici. Međutim, sud je ukazao da je apelant izjavio da navedenu ponudu nije prihvatio zbog udaljenosti Gračanice od njegovog mjesta prebivališta, svog zdravstvenog stanja i privatnih obaveza. U vezi s tim ukazao da je da to što tužena navedene razloge nije uvažila ne utiče na zakonitost sporne odluke. Sud je ukazao da na zakonitost sporne odluke ne utiče ni to što je apelant u vrijeme uručenja otkaza bio odsutan s posla zbog privremene spriječenosti za rad. U vezi s tim, sud je obrazložio da apelant nije dokazao da se radilo o bolovanju zbog povrede na radu niti profesionalnog oboljenja. Općinski sud je naveo da nije od značaja ni činjenica da je tužena, nakon otkaza ugovora o radu, primala druge radnike. U vezi s tim, sud je istakao da apelant osim iskaza, nije ponudio nijedan dokaz da je u vrijeme otkaza njegovog ugovora o radu tužena imala na raspolaganju adekvatnije radno mjesto za apelanta od onog koje mu je ponuđeno, a koje on nije prihvatio. Pri tome je ukazao da je do povrede apelantovih prava moglo doći u kasnijim procedurama ukoliko bi se zapošljavao kadar iste stručne spreme na radno mjesto na kakvom je radio apelant, a bez pozivanja apelanta ili bez davanja prioriteta pri zapošljavanju. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da je tužena prilikom provođenja otkazne procedure postupala zakonito, te je odbio apelantov tužbeni zahtjev.
4. Presudom Kantonalnog suda odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju, sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je sporna odluka donesena u skladu sa odredbama člana 104. stav 1. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). Dalje je ukazao da je neosnovano apelantovo pozivanje na odredbu člana 71. ZOR kojom je propisano da radniku koji je pretrpio povrede na radu ili je obolio od profesionalne bolesti, poslodavac ne može otkazati ugovor o radu za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog liječenja ili oporavka, osim ako je počinio teži prijestup ili težu povredu radne obaveze iz ugovora o radu. U vezi s tim, ukazao je da iz medicinske dokumentacije proizilazi da se apelant nije nalazio na bolovanju zbog povrede na radu ili profesionalne bolesti već zbog ostalih bolesti. Zatim je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je tužena trebala da konsultuje vijeće zaposlenika. U vezi s tim, sud je ukazao da je članom 109. ZOR propisano da poslodavac koji zapošljava više od 30 radnika, a koji u periodu od naredna tri mjeseca ima namjeru da zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacionih razloga otkaže ugovor o radu najmanje petorici radnika, je dužan da se konsultuje sa Vijećem zaposlenika i Sindikatom. Sud je ukazao da u konkretnom slučaju odlukom tužene od 5. januara 2018. godine nisu ukinuta radna mjesta petorici zaposlenika. Kantonalni sud je istakao da apelant ponudom zaključenja ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima, koji je predmet tužbenog zahtjeva, nije doveden u nepovoljniji radno-pravni status u odnosu na onaj koji je imao. U vezi s tim je ukazao da je odredbom člana 96. stav 3. ZOR propisano da ako u periodu od jedne godine od otkazivanja ugovora o radu iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, poslodavac namjerava da zaposli radnika sa istim kvalifikacijama i stepenom stručne spreme ili na istom radnom mjestu, prije zapošljavanja drugih lica dužan je ponuditi zaposlenje onim radnicima čiji su ugovori o radu otkazani. U vezi s tim, sud je obrazložio da je spornom odlukom apelantu u skladu sa njegovom stručnom spremom i radnim iskustvom ponuđen ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto voditelja poslovnice, što apelant nije prihvatio. Dakle, navedenom ponudom tužena je ispunila uslov iz člana 96. stav 3. ZOR, zbog čega se apelant ne može pozivati na činjenicu da se prijavljivao na oglas o popuni upražnjenog radnog mjesta voditelja poslovnice na području Sarajeva. Konačno, sud je ukazao da osporeni odgovor tužene ne predstavlja odluku koja se može osporavati shodno članu 114. stav 1. ZOR.
5. Presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude. U obrazloženju, Vrhovni sud je ponovio zaključke prvostepenog i drugostepenog suda, te naveo da ni ostali revizioni prigovori nemaju uticaja na drugačije rješenje ove pravne stvari.
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na pristup sudu, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te ukazuju na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Apelant, prije svega, navodi da je tužena spornu odluku donijela vrijeme kada se nalazio na bolovanju zbog operacije venskog sistema donjih ekstremiteta. Apelant smatra da tužena nije dokazala nijedan razlog za otkaz ugovora o radu. Osim toga, apelant navodi da mu je ponuđeno radno mjesto u Gračanici koja je najkraćim putem udaljena preko 140 km od njegovog mjesta prebivališta, da je tužena trebala da konsultuje vijeće zaposlenika, da je tužena imala više upražnjenih radnih pozicija uključujući i radno mjesto voditelja poslovnice u Sarajevu na koje je konkurisao, ali je na to radno mjesto zaposlila treće lice prije isteka godine dana od otkaza ugovora o radu apelanta ne ponudivši apelantu upražnjeno radno mjesto.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. U vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud, podsjeća da sama činjenica da je apelant ishodio da redovni sudovi donesu osporene odluke kojim je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je apelantovo pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno, što samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi npr. AP 1521/16 od 17. jula 2018. godine, tačka 41., dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
10. Apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, iz činjeničnog utvrđenja proizilazi da je apelant bio voditelj jedne od dvije poslovnice u Visokom, da je odlukom tužene, između ostalih, ukinuto apelantovo radno mjesto zbog loših poslovnih rezultata, te da je istovremeno tužena otvorila poslovnicu u Gračanici. Tužena je donijela spornu odluka kojom je apelantu otkazan ugovor o radu zbog organizacionih promjena, te mu je istovremeno ponudila zaključenje ugovora o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto voditelja poslovnice u Gračanici, što on nije prihvatio. Redovni sudovi su zaključili da je sporna odluka o otkazu donesena u skladu sa odredbama člana 104. stav 1. ZOR, te da je navedenom ponudom tužena ispunila uslov iz člana 96. stav 3. ZOR. Ustavni sud takvo obrazloženje suda ne smatra proizvoljnim ili očigledno nerazumno. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu AP-3994/16 razmatrao pitanje otkaza ugovora o radu u periodu kada se apelant u tom postupku nije nalazio na bolovanju zbog povrede na radu ili profesionalne bolesti već zbog ostalih bolesti, te da nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3994/16 od 11. januara 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud također podsjeća da je u predmetu AP-2296/19 razmatrao pitanje otkaza ugovora o radu sa istovremenom ponudom zaključenja ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima koju apelantice u tom postupku nisu prihvatile. Naime, u tom predmetu su radna mjesta apelantica ukinuta su u Brčkom, a ponuđena su im ista radna mjesta u Banjaluci. Ustavni sud u tom predmetu nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1281/19 od 10. septembra 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Također, apelant navodi da je tužena trebala da konsultuje vijeće zaposlenika. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke Kantonalnog suda slijedi da su neosnovani ovi apelantovi navodi, jer u konkretnom slučaju odlukom tužene od 5. januara 2018. godine nisu ukinuta radna mjesta petorici zaposlenika. Imajući u vidu navedenu činjenicu i sadržaj odredbe člana 109. ZOR-a, Ustavni sud također ne nalazi proizvoljnosti. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi detaljno obrazložili i zašto nisu osnovani ostali apelantovi prigovori koje on ponavlja i u apelaciji (vidi činjenični dio odluke). Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
12. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
13. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21.). Što se tiče navoda o zabrani diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje da ova odredba proširuje obim zaštite od diskriminacije u odnosu na “bilo koje prava utvrđeno zakonom”. Međutim, prema praksi Evropskog suda, pojam diskriminacije zabranjene navedenom odredbom ima se tumačiti na isti način kao i po članu 14. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Pilav protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 9. juna 2016. godine, predstavka broj 41939/07, tačka 40.). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, odnosno „pravima koje zakon predviđa“, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.
14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman