Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4569/22 („ATLAS-D“ d.o.o. Visoko)
Odluka donesena 20. 10. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pasivna legitimacija
- Građanski postupak
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4569/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-4569/22, rješavajući apelaciju „ATLAS-D“ d.o.o. Visoko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio
„ATLAS-D“ d.o.o. Visoko protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 078868 21 Rev od 8. septembra 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „ATLAS-D“ d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 2. decembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 078868 21 Rev od 8. septembra 2022. godine.
Uvodne napomene
2. Presudom Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 2. decembra 2016. godine M. A. je oglašen krivim zbog toga što je 8. decembra 2009. godine u svojstvu službene osobe (načelnik Općine Visoko), prekoračivši granice svoje službene ovlasti, počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. Naime, M. A. je nakon neuspjelog tendera, suprotno odredbama Zakona o javnim nabavkama i Statuta Općine Visoko, na poslovima interventnog zimskog održavanja lokalnih puteva u Visokom, angažovao JKP „Gradska groblja“ Visoko. U tom postupku utvrđeno je da je M. B. omogućio JKP „Gradska groblja“ d.o.o. Visoko, kao posredniku, pribavljanje imovinske koristi, te da je teže povrijedio prava drugih zainteresovanih potencijalnih izvođača onemogućivši njihovo učešće u zakonom propisanom otvorenom postupku. Apelant, kao oštećeni, je sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućen na parnicu.
Osporeni postupak
3. Apelant je 9. avgusta 2018. godine podnio tužbu protiv Grada Visoko i M. A. (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi, odnosno tuženi), radi naknade štete.
4. Presudom Općinskog suda od 14. aprila 2021. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obavežu da mu na ime naknade štete solidarno isplate određeni novčani iznos. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je osnovan prigovor zastarjelosti koji je istakao prvotuženi. Sud je obrazložio da je primijenio odredbe člana 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), budući da je protekao subjektivni i objektivni rok zastare (tri i pet godina). U odnosu na prigovor pasivne legitimacije koji je istakao drugotuženi, sud je ukazao na odredbu člana 172. ZOO kojom je propisano da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. Dalje je ukazao da je odredbom člana 94. stav 1. Zakona o javnim nabavkama propisano da su stranke u postupku pravne zaštite, između ostalih, žalitelj, ugovorni organi i odabrani ponuđač. Zatim je naveo da je odredbom člana 121. istog zakona propisano da svaki učesnik postupka javne nabavke koji je pretrpio štetu zbog povrede ovog zakona ima mogućnost pokrenuti postupak za ostvarivanje prava na naknadu štete zbog izmakle dobiti pred nadležnim sudom, prema općim propisima o naknadi štete. Dakle, zaključio je da je prvotuženi, kao ugovorni organ, stranka u postupku i da je nadležan da raspiše tender i donese odluku o najpovoljnijem ponuđaču. Dalje je ukazao da je drugotuženi postupao u ime prvotuženog, pa je u skladu sa članom 172. ZOO i članom 121. Zakona o javnim nabavkama za eventualnu štetu pasivno legitimisan prvotuženi. Imajući u vidu navedeno, sud je odlučio kao u izreci.
5. Presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) od 25. avgusta 2021. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je, između ostalog, istakao da je šteta za apelanta u vidu izgubljene dobiti nastala u toku 2010. godine, a da je tužba podnesena 9. avgusta 2018. godine, tako da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je u odnosu na prvotuženog nastupila zastara. Osim toga, istakao je da prvostepeni sud pravilno zaključio da drugotuženi nije pasivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari.
6. Presudom Vrhovnog suda od 8. septembra 2022. godine odbijena je apelantova revizija. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da činjenica da je drugotuženi (kao načelnik Općine Visoko), pravosnažnom presudom krivičnog suda oglašen krivim za krivično djelo, te da je apelant sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućen na parnicu (vidi Uvodne napomene), sama po sebi ne uspostavlja pasivnu legitimaciju drugotuženog u konkretnoj parnici. Sud je naveo da odredba člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku propisuje da je sud u parničnom postupku vezan za pravomoćnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim. Međutim, ta vezanost ne otklanja primjenu pravila obligacionog prava o pasivnoj legitimaciji u slučaju odgovornosti za štetu koju prouzrokuje organ pravnog lica u vršenju ili u vezi s vršenjem svojih funkcija. Naime, kada organ pravnog lica u vršenju svojih funkcija pričini štetu trećem licu, za radnje organa odgovara pravno lice kao da ih je samo počinilo. Sud je istakao da fizička lica mogu biti pozvana na odgovornost za štetu koju su pričinili u vršenju funkcija pravnog lica samo u regresnom postupku koje bi to pravno lice vodilo protiv njih. Osim toga, istakao je da su nižestepeni sudovi pravilno raspravili prigovor zastarjelosti koji je istakao prvotuženi. U vezi s tim, ukazao je da je Ustavni sud u brojnim odlukama izrazio pravni stav da se odredbe člana 377. ZOO, kojima je propisan privilegovani zastarni rok, mogu primijeniti samo na učinioca krivičnog djela, ali ne i na treće lice koje odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, pa se na treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO.
7. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući pravo na suđenje u „razumnom roku“, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio u toku postupka, te smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da sudovi nisu dali valjana i na zakonu zasnovana obrazloženja u vezi sa istaknutim prigovorima pasivne legitimacije i zastare. Dalje, ukazuje da osporene odluke ne zadovoljavaju standarde prava na obrazloženu odluku. Apelant smatra da je, po okončanju krivičnog postupka u kojem je drugotuženi oglašen krivim, naknadu štete mogao potraživati i od drugotuženog i od prvotuženog. Dalje, ističe da je potpuno isključena primjena odredbe člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku. Osim toga, smatra da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. U vezi s tim, navodi da je od pričinjene štete do donošenja presude Vrhovnog suda proteklo 13 godina. Apelant potražuje naknadu nematerijalne štete.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Ustavni sud dalje ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose, u suštini, na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, Ustavni sud zapaža da je u postupku utvrđeno da je šteta za apelanta u vidu izgubljene dobiti nastala u toku 2010. godine, a da je tužba podnesena 9. avgusta 2018. godine. Imajući u vidu navedeno, kao i sadržaj odredaba člana 376. st. 1. i 2. ZOO, Ustavni sud ne zapaža proizvoljnost u zaključku redovnih sudova o osnovanosti prigovora zastarjelosti potraživanja koji je istakao prvotuženi. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, pozivajući se na odredbe člana 172. ZOO i člana 121. Zakona o javnim nabavkama, detaljno obrazložili i zbog čega je osnovan prigovor kojim se ukazivalo na nedostatak pasivne legitimacije na strani drugotuženog. U ovakvom obrazloženju redovnih sudova Ustavni sud ne zapaža elemente proizvoljnosti. U odnosu na navode o dužini trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je apelant tužbu radi naknade štete podnio 9. avgusta 2018. godine, a da je presuda Vrhovnog suda donesena 8. septembra 2022. godine. Dakle, parnični postupak je okončan u roku od četiri godine i jedan mjesec, u kojem periodu su donesene tri meritorne odluke. Naime, postupak pred prvostepenim sudom je trajao dvije godine i oko osam mjeseci, Kantonalni sud je odluku o žalbi donio nakon nešto više od četiri mjeseca, a Vrhovni sud odluku o reviziji nakon nešto više od jedne godine. Sagledavajući postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da dužina trajanja postupka nije prešla granice „razumnog roka“ iz člana 6. Evropske konvencije. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu.
12. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman