Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1604/22 (P.B. i drugi)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dosjelost
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1604/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-1604/22, rješavajući apelaciju P. B. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija P. B., M. B. i I. B. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 085336 21 Rev od 6. januara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. P. B., M. B. i I. B. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Advokatura „Ćupina & Co.“ d.o.o. Mostar, podnijeli su 5. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 085336 21 Rev od 6. januara 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 085336 21 Gž 2 od 24. septembra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 085336 19 P 2 od 10. marta 2021. godine.
2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom broj AP-3819/21 od 12. januara 2022. godine, odbacio apelaciju protiv presude Kantonalnog suda iz prethodne tačke ove odluke zato što je u vrijeme podnošenja te apelacije bio u toku postupak o reviziji pred Vrhovnim sudom. Ustavni sud je u toj odluci naveo da apelanti imaju pravo nakon odluke Vrhovnog suda podnijeti novu apelaciju u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda bez obzira na vrstu odluke Vrhovnog suda.
3. Apelanti su 24. februara 2011. godine pokrenuli parnični postupak protiv J. P. i ostalih osam tuženih (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja da su na osnovu dosjelosti stekli suvlasništvo na više parcela koje su pobliže opisane u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporna/e parcela/e ili sporne nekretnine) i uknjižbe u javnim evidencijama. U ponovnom postupku Općinski sud je Presudom broj 58 0 P 085336 19 P 2 od 10. marta 2021. godine u cijelosti odbio tužbeni zahtjev uz obavezivanje apelanata na naknadu troškova parničnog postupka. Ocjenom velikog broja dokaza, uključujući vještačenja i dopunu vještačenja, sud je obrazložio da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. U vezi s tim, navedeno je da apelanti nisu u posjedu sporne parcele niti se može zaključiti da je prednik apelanata spornu parcelu posjedovao ili da je ušao u njen posjed uz dopuštenje tadašnjeg vlasnika. Navedeno je da ostale sporne parcele nisu ni mogle biti predmet kupoprodaje jer prodavac iz kupoprodajnog ugovora iz 1976. godine, na koji su se apelanti pozvali, nije bio njihov vlasnik. Sud je stoga zaključio da apelanti nisu aktivno legitimirani da u postupku traže upis prava vlasništva jer nisu nosioci prava na predmetu spora i da u takvim okolnostima ne vidi potrebu da posebno ispituje i prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženih.
4. Rješenjem Općinskog suda broj 58 0 P 085336 19 P2 od 15. aprila 2021. godine ispravljena je prvostepena presuda u dijelu odlučenja o troškovima postupka jer se radilo o očitoj grešci u pisanju presude.
5. Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 P 085336 21 Gž 2 od 24. septembra 2021. godine odbio žalbe apelanata u odnosu na osporenu presudu i rješenje o ispravci presude, te je osporene akte potvrdio, pri čemu je odbačena dopuna žalbe iz podneska od 2. augusta 2021. godine. Obrazloženo je da je prvostepeni sud pravilno cijenio izvedene dokaze, u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), za šta je dao valjane razloge koji nisu u suprotnosti sa sadržajem zapisnika niti sa stanjem u spisu. Navedeno je da su neosnovani prigovori da su prednici apelanata bili u posljednjem mirnom posjedu spornih nekretnina jer to, kako se u žalbi navodi, proizlazi iz pravomoćnog rješenja Općinskog suda od 13. septembra 2012. godine. U vezi s tim, navedeno je da je sud vezan za izreku rješenja kojom je odbijen tužbeni zahtjev prednika apelanata koji je tražio posjedovnu zaštitu na spornim nekretninama. Još je navedeno da je tužbeni zahtjev odbijen zbog nedostatka aktivne legitimacije na strani prednika apelanata jer je utvrđeno da prednik apelanata nije bio u posjedu spornih nekretnina. Obrazloženo je da su tokom postupka provedena dva vještačenja i dopuna vještačenja jer je zbog nepristupačnosti i zapuštenosti terena bilo teško izvršiti identifikaciju spornih nekretnina, te da je prvostepeni sud nalaze vještaka pravilno ocijenio u smislu člana 8. ZPP-a. Dalje, obrazloženo je da su apelanti, suprotno stavu prvostepenog suda, aktivno legitimirani u konkretnom sporu. Međutim, kako je navedeno, da bi zahtjev za utvrđivanje prava vlasništva na osnovu dosjelosti bio osnovan, apelanti su trebali dokazati ispunjenost pretpostavki propisanih članom 32. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Obrazloženo je da je posjed zakonit ako se zasniva na nekom pravnom osnovu koji je potreban za stjecanje vlasništva, a da u konkretnom slučaju prednik apelanata nije imao takav posjed. U vezi s tim, navedeno je da ugovor i aneks tog ugovora na koje su se apelanti pozvali imaju nedostatke i nisu pravno valjani. Navedeno je da apelanti u vrijeme podnošenja tužbe nisu bili u posjedu spornih nekretnina niti je u posjedu bio njihov prednik. Osim toga, navedeno je da nasljednici postaju savjesni posjednici od trenutka otvaranja naslijeđa, a vrijeme potrebno za dosjelost teče od trenutka otvaranja naslijeđa. U vezi s tim, obrazloženo da je pravni prednik apelanata umro 10. juna 2010. godine, te da je, shodno tome, očito da se nisu ostvarile zakonske pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjelošću i kada bi se prihvatilo da su apelanti u trenutku prednikove smrti postali savjesni posjednici.
6. Vrhovni sud je Rješenjem broj 58 0 P 085336 21 Rev od 6. januara 2022. godine odbacio reviziju kao nedozvoljenu zbog nepostojanja uvjeta iz člana 237. ZPP-a. Obrazloženo je da se u konkretnom slučaju radi o nenovčanom sporu u kojem je u tužbi označena vrijednost predmeta spora u iznosu od 10.001,00 KM, što ukazuje da vrijednost drugostepene presude u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva ne prelazi imovinski cenzus od 30.000,00 KM, kako je to propisano odredbom člana 237. stav (2) ZPP-a. U odnosu na uvjete za vanrednu reviziju Vrhovni sud je naveo da apelanti uopće nisu naznačili određeno pravno pitanje zbog kojeg podnose reviziju, niti su izložili razloge zbog kojih smatraju da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Kako se radi o obaveznim elementima u smislu člana 237. stav (5) ZPP-a, Vrhovni sud je zaključio da nisu ispunjeni uvjeti za dopustivost revizije u smislu člana 237. st. (3), (4) i (5) ZPP-a. Tvrdnja o pogrešnoj primjeni propisa (procesnih i materijalnih) prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu nije dovoljna da bi se opravdala dopustivost revizije.
7. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatraju da su osporene presude donesene kao rezultat proizvoljne primjene prava, proizvoljne ocjene dokaza i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Dalje, smatraju da je drugostepeni sud počinio povredu postupka jer nije ispitao sve žalbene prigovore i da osporene odluke ne sadrže obrazloženje koje zadovoljava standarde prava na pravično suđenje. Apelanti tvrde da je njihov prednik bio savjestan posjednik spornih nekretnina od 1976. godine i da to tokom postupka nije bilo potrebno dokazivati jer se to pretpostavlja, a da je suprotna strana trebala dokazati suprotno, a nije. Zatim, apelanti osporavaju i rješenje Vrhovnog suda jer smatraju da je bilo osnova za izuzetnu dopuštenost revizije jer nižestepene presude ne slijede stavove iz sudske prakse, na koju su apelanti ukazali citirajući stavove Kantonalnog suda i Vrhovnog suda o savjesnosti posjeda. U vezi s tim, apelanti smatraju da su sudovi prema apelantima različito postupali u odnosu na druga lica, što je suprotno članu 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
8. Prilikom razmatranja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. U vezi s navodima apelanata kojima osporavaju rješenje Vrhovnog suda kojim je odbačena njihova revizija proizlazi da apelanti ukazuju na kršenje prava na pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da pravo na pristup sudu nije apsolutno, te da ono može biti podložno ograničenjima. Podrazumijeva se da su ona dopuštena jer pravo na pristup po samoj svojoj prirodi zahtijeva uređenje od države, koja uživa određenu slobodu procjene u tom pogledu (vidi Evropski sud, Zubac protiv Hrvatske [VV], presuda od 5. aprila 2018. godine, predstavka broj 40160/12, tačka 78). Kako je navedeno, ta ograničenja ne smiju ograničavati niti umanjiti pristup pojedincu na takav način ili u tolikoj mjeri da se naruši sama suština prava. Osim toga, takva ograničenja neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. ako ne slijede legitiman cilj ili ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi Evropski sud, Oktay Alkan protiv Turske, presuda od 20. juna 2023. godine, predstavka broj 24492/21, tačka 66).
13. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nesporno radi o ograničenju prava apelanata na pristup sudu koje je propisano „zakonom“, konkretno odredbama člana 237. ZPP-a. Ustavni sud napominje da su odredbama ZPP-a propisani uvjeti za dopustivost revizije, koji u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni ni u odnosu na redovnu reviziju niti u odnosu na vanrednu reviziju, o čemu se Vrhovni sud dovoljno jasno izjasnio (vidi tačku 6. ove odluke). Shodno tome, Ustavni sud smatra da je spornim ograničenjem uspostavljena pravična ravnoteža između općeg interesa i „prava na sud“, odnosno da na apelante nije prebačen nesrazmjeran teret. U okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da ne postoji bilo šta što bi ukazalo da je došlo do nesrazmjernog ograničenja prava apelanata na pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
14. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni prava te proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
15. U vezi s prigovorom da Kantonalni sud nije ispitao sve žalbene prigovore, Ustavni sud podsjeća da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Evropskog suda, da bi se ispunili zahtjevi poštenog suđenja, nacionalni sudovi u presudama moraju na odgovarajući način navesti razloge na kojima zasnivaju presude. Obaveza obrazlaganja ne zahtijeva detaljan odgovor na svaki prigovor podnosioca zahtjeva, već konkretan i izričit odgovor na argumente koji su odlučujući za ishod određenog postupka (vidi Evropski sud, Farzaliyev protiv Azerbejdžana, presuda od 28. maja 2020. godine, predstavka broj 29620/07, tačka 36). U konkretnom slučaju Ustavni sud ne zapaža da je Kantonalni sud propustio ispitati argumente koji su bili od odlučujućeg značaja za ishod postupka niti su apelanti u tom smislu u apelaciji iznijeli relevantnu argumentaciju koja bi bila podobna za ispitivanje, pa se takav prigovor doima neosnovanim. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud iz obrazloženja Kantonalnog suda ne zapaža ništa što bi opravdalo iznesene prigovore. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
16. Što se tiče navoda o zabrani diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje da ta odredba proširuje obim zaštite od diskriminacije u odnosu na „bilo koje pravo utvrđeno zakonom“. Međutim, prema praksi Evropskog suda, pojam diskriminacije zabranjene navedenom odredbom ima se tumačiti na isti način kao i prema članu 14. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Pilav protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 9. juna 2016. godine, predstavka broj 41939/07, tačka 40). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminiran po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava utvrđenih zakonom, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati.
17. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ničega što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti apelacioni navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman